Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Jučer, u petak, Vakufljani su doživjeli još jednu užasnu sramotu. Nakon trideset godina podignut je spomenik šehidu Mufidu Tihaku, kojeg mještani sela Privora smatraju herojem. On je formalno posmrtno dolikovan i Zlatnim ljiljanom. Otkrivanju spomen-obilježja prisustvovao je Zukan Helez u svojstvu ministra odbrane.
Zlotvor nad zlotvorima
Kao što se vidi na fotografijama, koje su objavili neki portal, među prisutnima na ceremoniji otkrivanja spomenika nije bili nijedne osobe koja bi po odori trebala predstavljati Islamsku zajednicu. Dakle, nije bio prisutan nijedan imam, što je obavezna praksa prilikom ovakvih patriotskih manifestacija.
Početkom ove sedmice na portalima su objavljena dva saopćenja Udruženja demobiliziranih boraca, odnosno Udruženja ratnih vojnih invalida u kojima se spore oko legalnosti podizanja spomenika šehidu Tihaku.
Očito se radi o “dvopartijskim” udruženjima koja kontroliraju stranke SDA i SDP. Da ironija bude potpuna spomenik se diže u rodnom selu Sedžada Milanovića, kantonalnog ministra u SBK i predsjednika SDA u Gornjem Vakufu. Osim što je Milanović ignorirao ovaj događaj, on je zabranio općinskim službenicima, kao i stranačkim funkcionerima i pristašama da prisustvuju istom. Iako je nezvanična tvrdnja, sasvim je vjerovatna, da je osobno naredio glavnom imamu da zabrani drugim imamima da prisustvuju ovom događaju.
Taman posla da je ministar Zukan samo iz iskrenih patriotskih pobuda odlučio podići spomenik jednom heroju i da nije ukalkulirao i svoj stranački šićar u svemu ovome, jer on je šef SDP-a za cijelu Gornje-vrbašku regiju. Na koncu, on i Milanović su stari znanci i politički rivali. Imali su čak i kafanskih obraćuna. Bez obira što pripadaju razlitičitim strankama, oni potiču iz istog provincijskog političkog miljea. Ipak, za Milanovića se može reči da je veći zlotvor od Zukana. I ne samo od Zukana, nego od bilo kojeg političara koji je ikad imao vlast u rukama u Gornjem Vakufu računajući jedno stoljeće unazad. Jednostavno, u stoljenoj povijesti ovog kraja ne pamti se da je u selima Privora obitavalo manje duša, kako insana tako i hajvana, niti su džamije i škole zjapile tako prazne, a čaire i hambari tako pusti.
Rahmetli Mufid Tihak nema baš nikakve veze sa vlastodršcima. On je bio komandant bataljona koji se vezivao za 7. muslimansku brigadu, pa je među vrbaškim borcima slovio kao komandant ‘Muslimanskih snaga’.
Stoga je čudno, a vala i nije, da sadašnji travnički muftija, Ahmed Adilović, nije reagirao na ovakvo sramotno ponašanje svojih imama, jer je on, kao “perosnalac” u 7. muslimanskoj brigadi morao znati sve o šehidu Tihaku.
Pošto sam rođen u ovim krajevima poznavao sam Tihaka još kao dječaka. Pa kad sam uguglao njegovo ime da bi provjerio datum njegove smrti otvorio mi se moj tekst iz Ljiljana datiran 2.2. 1994. godine, koji je neko u digitalnoj formi postavio na internet.
To je zapravo reportaža u kojoj opisujem doček ranjenika koji su helikopterima evakuirani iz sela Privora do Zenice. Među njima sam prepoznao Mufida. U tekstu sam opisao “krvavu rosu” čije su se kapljice krvi skorile na njegovoj bradi žutoj poput duhana.
Tekst mi je vratio sjećanja na najteže dane koje su moji Privorani preživjeli u ratu. Sjećam se da me je odnekud preko neke veze nazvao Salih Čajdin i izvjestio o teškim borbama u Privoru. To je bilo vrijeme napada na selo Here u kojem su pripadnici HVO-a ubili 23 civila i spalili selo. Združena hrvatska vojska (HVO i HV) sa 8 brigada napadala je muslimanska sela sliva rijeke Vrbasa iz pravca Prozora, odnosno planine Makljena.
Putevi su bili blokirani tako da su ranjenike vozili prema Jablanici, ili Zenici, preko Zec planine ili Vranice, na saonama i konjskim zapregama. Nazvao sam Mehmeda Alagića, komandata 3.korpusa, i zamolio da pošalje helikoptere na najviše selo podnu Vranice Valice, što je on i učinio. Zapravo se osobno odvezao helikopterom i obišao ratište u Privoru.
Koliko se sjećam Mufid je bio ranjen u ruku. Dok sam ga, sa ostalim ranjenicima, smještao u bolnicu, nije me prepoznao. Zamolio sam doktoricu Melihu Branković, veliku heroinu u mantilu, da posebno obrati pažnju na njega.
Nakon nekoliko dana nazvala me je doktorica Meliha i sva u suzama saopćila da je izgubila bitku za Murfidov život. “Gangrena”, sjećam se njene opetovane riječi. “Nismo ga mogli vratiti iz kome”, plakala je dok smo hodili hodnikom prema sobi.
Otkrio sam mu lice, a da Bog d’o nisam, i ugledao istu onu “krvavu rosu” prosutu po njegovoj žutoj bradi. Vidio sam mnoge heroje, mrtve i žive, ali Mufidovo lice mi je ostalo kao simbol čehre šehida.
Podjelili grad, potom narod, sad dijele šehide
Čujem da je Abdulah Topčić bio prisutan na ovoj manifestaciji, što mi je veoma drago. On je uz Ilijasa Omerovića, Hakiju Alića i dr. Nihada Edželovića, jedan od inicijatora i osnivača SDA u Gornjem Vakufu. Bosanski Muslimani su sa strahom pričali o osnivanju muslimanske stranke, kako su tad gledali na SDA. Pošto je rahmetli Alić bio penzionirani major JNA, njegova podrška SDA-u je razbila strah kod muslimana koji su joj masovno pristupili. Major Alić je bio dajdža Mufidu.
Prema tome, odnos Milanovića prema šehidu Tihaku se možerazumjeti i kao njegov odnos prema izvornoj SDA. Kako je on antipod heroju Mufidu, tako njegovo lice prestavlja ono ružno, pohlepno i korumpirano poratno lice SDA. Ovakvim sam Milanovića opisao i Bakiru Izetbegoviću prije više od osam godina. Vjerovali ili ne, on se čak složio sa mojim mišljenjem.
Danas me uopće ne zanima šta misli Izetbegović o bilo čemu i o bilo kome. Jer ono što je Milanoviću pošlo za rukom, nije uspjelo u drugim gradovima. Jednostavno je SDA podjelila grad sa HDZ-om, potom je podjelila narod, sad dijeli i šehide.To ne bi uspio bez podrške SDA-ove vrhuške.
Ono što je žalosno jeste spoznaja da je to uspio preko imama. Ali, ni imami se ne bi usuduli tako poltronski ponašati prema kabadahiji Milanoviću da nemaju podršku reisa Huseina Kvazovića, koji je čest gost u Gornjem Vakufu. Zanimljivo, uvijek mu je domačin bio Sedžad Milanović.
(TBT)
