BUSINESS
Jasno je da u ljudima ima dosta bijesa, ključajućeg
nezadovoljstva postojećim elitama koje hrani snažnu političku energiju. Svi
reaguju na rast nejednakosti i ekonomske nesigurnosti tokom posljednje tri
decenije
FOTO: (AP/Diane Bondareff)
Na najnižem stupnju globalnog radničkog poretka čami
takozvani „prekarijat“ (precariousness – nesigurnost), društvena klasa, čija je
ekonomska nesigurnost pripisivana usponu neoliberalnog kapitalizma širom svijeta.
Prekarijat se može podijeliti na tri grupe – ataviste, koji
čeznu za izgubljenom prošlošću; nostalgičare koji odsutno gledaju na
sadašnjost; i progresivce, koji gledaju u izgubljenu, nedostižnu budućnost. Posljednju
grupu mahom čine oni koji prolaze kroz sistem visokog obrazovanja izlazeći iz
njega s velikim dugom i malom nadom za karijerom i daljim ličnim razvojem.
Prva grupa, atavisti, započeli su svoj politički pohod,
podržavajući Brexit, pobjedu Donalda Trumpa, Lige za sjever u Italiji, Marine
Le Pen i Nacionalni front u Francuskoj, i druge populiste širom Evrope.
Populistička desnica kao da svuda odnosi pobjede.
Međutim, i progresivci su se pobunili, podržavajući Podemos
u Španiji, Berneija Sandersa u SAD, Jeremyja Corbyna u Britaniji, Alternativet
u Danskoj i druge ljevičarske pokrete u Njemačkoj, Portugalu i Skandinaviji.
U međuvremenu, manjine, migranti, i izbjeglice čine one
nostalgičare koji pokalo tinjaju i koji neće moći još dugo da opstanu bez
nekakve nade.
Doba gnjeva
Jasno je da u ljudima ima dosta bijesa, ključajućeg
nezadovoljstva postojećim elitama koje hrani snažnu političku energiju. Sve tri
grupe prekarijata, svaka na svoj način, reaguju na rast nejednakosti i
ekonomske nesigurnosti tokom posljednje tri decenije; svi su bili svjedoci
rastakanja dvadesetovjekovnog sistema rasporeda prihoda prema odgovarajućim
poslovima.
U interesu kompetitivnosti u okvirima globalizovane
ekonomije, vlade raznih ideoloških opredjeljenja sprovodile su reforme tržišta
rada, čineći ga fleksibilnijim, i u isto vrijeme podcrtavajući nesigurnost
pojedinca. Olabavljene su regulacije banaka i finansijskih kompanija,
omogućavajući njihovim elitama veće prihode, a prekarijatu veći dug. Osnažena
su imovinska prava svih vrsta, stvarna, finansijska, intelektualna, što je
njihovim titularima dalo mnogo veću dobit na račun svih ostalih. I dok su
davane porekse olakšice bogatima, a subvencije velikim kompanijama, smanjena je
javna potrošnja radi uravnoteženja budžeta, na račun opadajućih prihoda prosječnih
ljudi.
Svaku od ovih mjera pratilo je objašnjenje kako će ona neumitno
dovesti do ekonomskog rasta, stvarajući tako više „kolača“ za sve. Umjesto
toga, skoro sva dobit otišla je malobrojnoj globalnoj eliti, koja se, što
nimalo ne čudi, zalagala za još veći stepen sličnih mjera. Princip quid pro quo
potpuno je zanemaren.
Što duže ovakva kvarna šema bude trajala, to će gnjevniji
biti svi dijelovi prekarijata. Ružne političke posljedice svega toga bi do sada
trebalo da budu jasne svima.
Nije kasno za liberalne demokratije da započnu reforme koje
bi odgovorile na izazove prekarijata u isto vrijeme omogućavajući održiv
ekonomski rast i razvoj. No, do sada je sve ostalo samo na riječima. Liberalne
elite će morati da povuku stvarne poteze, ili će vrijednosti koje cijene –
tolerancija, sloboda, ekonomska sigurnost i kulturološka raznolikost – biti
ugrožene, posebno u svjetlu bijesa atavista.
Prva stvar s kojom se moramo suočiti je savremeni sistem
rentijerskog kapitalizma. On podrazumijeva da višak vrijednosti odlazi
privilegovanoj nekolicini vlasnika dobara, dok većina poslova omogućava sve
manju i manju zaradu. John Maynard Keynes je 1936. godine predvidio da će
napredak kapitalizma u 20. vijeku dovesti do „eutanazije“ rentijera. U
stvarnosti, desilo se suprotno. Korporacije i nosioci finansijskog kapitala
imaju sve veći uticaj na vlade država i međunarodne organizacije preko kojih
stvaraju institucionlani i pravni okvir koji elitama omogućava ubiranje
najvećeg mogućeg profita.
Savremeni kapitalizam se zasniva na pet sljedećih laži:
Prva laž se ogleda u tvrdnji da se globalni kapitalizam
zasniva na slobodnom tržištu
Bez preuveličavanja, može se reći da postojeći poredak nudi
najmanji stepen tržišne slobode u historiji. Tako je intelektualna svojima
postala glavni izbor rentijerskog prihoda, tržišnom snagom stvorenom širenjem
zaštićenih robnih marki, autorskih prava, prava na dizajn, geografskih oznaka,
i patenata.
Tehnološki intenzivne industrijske grane, koje sada čine 30%
svjetskog BDP-a, dobijaju jednak nivo prihoda na osnovu rentijerstva koliko i
na osnovu dobara i usluga koje proizvode i pružaju. Radi se o političkom izboru
vlada širom sveta da monopole na znanje poklone privatnim interesima.
Thomas Jefferson je rekao da ideje ne treba da budu predmet
svojine.
Druga laž se ogleda u tvrdnji da je snažna intelektualna
svojina neophodna da ohrabri i nagradi rizik investicija u istraživanje i
razvoj. Iako su obični poreski obveznici ti koji nose najveći teret pomenutih
ulaganja. Korporativni kapital uživa velike koristi od javnog istraživanja,
obavljenog na državnim univerzitetima i naučnim institutima. Povrh svega,
najinovativnije ideje koje daju najveći povraćaj investicija nastaju kao
rezultat rada brojnih pojedinaca od kojih velika većina na kraju ostane bez
ikakve nagrade. Mnogi patenti se prijavljuju u cilju suzbijanja konkurencije,
bez ikakve namjere da se ikada iskoriste u industrijskoj proizvodnji.
Treća laž je da osnaživanje svojinskih prava vodi većem
rastu. Naprotiv, povećavajući nejednakost i narušavajući strukturu potrošnje,
ovo je dovelo do smanjivanja ekonomskog rasta i njegove smanjene održivosti. To
stvara frustraciju kod miliona ljudi, da ne pominjemo politički rizik koji
proizvodi.
Četvrta laž je da rastući profiti odražavaju menadžersku efikasnost
i povraćaj ulaganja u rizik. U stvarnosti, do rasta profita je došlo uglavnom
zahvaljujući rentijerskoj zaradi, mahom vezanoj za finansijska sredstva.
„Rad je najbolji put iz siromaštva.“ Ovo je peta i politički
gledano najbitnija laž. Za milione ljudi koji čine prekarijat, radi se o
bolesnoj šali
Rat protiv plata
Ovo je ključno. Sistem ravnomjernog rasporeda prihoda je
razoren. U razvijenom svijetu, realne plate stagniraju već 3 decenije. Dio
prihoda koji ide krupnom kapitalu je u stalnom porastu i danas je veći nego
ikad. Ljudi koji zarađuju mnogo uzimaju sve veći dio ukupne zarade, dodatno
slabeći klasu prekarijata.
Tri ekonomska odnosa ilustruju šta se zapravo dešava s
platama. Na prvom mjestu, nekada je uz rast produktivnosti rasla i prosječna
plata; danas se plate praktično ne mrdaju. Kao drugo, nekada je uz rast profita
slijedio i rast plata; više to nije slučaj. Kao treće, kada je zaposlenost
rasla, uz nju je rastao i prosječan dohodak; sada taj prosječan dohodak čak i
pada, jer otvaranje novih radnih mjesta podrazumijeva niže prosječne plate.
Koliko god pripadnici prekarijata radili, teško da mogu izbjeći
život u ekonomskoj nesigurnosti. Što duže ova istina istrajavala, to će ljudi
biti podložniji uticaju autoritarnih populista koji bi htjeli da okrenu točak historije.
Jedini način da se izbjegne takva „paklena politika“ jeste stvaranje novog
sistema raspodjele prihoda za 21. vijek.
(TBT, W.E.F. Newsweek.rs)