„You can't make a good deal with a bad person“, rečenica kojom Warren Buffett, jedan od najpoznatijih i najuspješnijih investitora u historiji, sažima svoju poslovnu filozofiju, neko vrijeme je krasila Instagram profil Mirze Ustamujića, sadašnjeg direktora Energoinvesta. Na prvi pogled, djelovalo je kao da je upravo tu misao uzeo za svoj životni moto i način na koji želi da ga javnost percipira, međutim iskustvo njegovog dosadašnjeg upravljanja ovom važnom državnom kompanijom otvara niz dilema: koliko se njegova praksa zaista poklapa s idealom koji je isticao i je li došlo vrijeme da se zapitamo je li car zapravo go?
Već je medijski objavljeno da je Ustamujić Košarkaški savez BiH iskoristio kao poligon za ličnu promociju, ponašajući se na Kipru ne kao zmaj, već kao kolibrić koji je pokušao zamahivati orlovskim krilima Energoinvesta. Vrijeme će pokazati da li je svoje troškove boravka na Kipru snosio sam ili se ipak Košarkaški savez revanširao tako što je njemu, njegovim sinovima i rođaku platio putne troškove, smještaj, ulaznice i ostalo. U istom periodu, dok su radnici čekali na usaglašavanje i isplatu svojih plata, Ustamujić je na Instagramu u obliku elegično-poetskog dnevnika objavljivao svoje kiparske avanture i pustolovine.
Visoke plate, niski standardi
Treba često podsjećati javnost da su mnogi direktori javnih preduzeća, ustanova i institucija itekako dobro plaćeni za rezultate koje (ne)postižu. Tako u slučaju Energoinvesta Ustamujić mjesečno inkasira više od 7.000 KM neto plate, odnosno u bruto iznosu građane ove države košta i više od 11.000 KM. Svoju materijalnu ambicioznost i gramzivosti je pokazao već u prvih mjesec dana mandata, kada zatražio je isplatu regresa za 2024. godinu, što je zakonit, ali ne i moralan čin, time nagovještavajući karakter svoje buduće vlasti.
U pogledu kadrovske politike, na izuzetno dobro plaćena radna mjesta Ustamujić je, kako to i priliči “profesionalcima”, doveo sebi podobne kadrove, jer u njegovoj verziji menadžmenta lojalnost i “storytelling” vrijede više od stručnosti. Tako je u fotelju PR menadžerice instalirao Almu Dautbegović-Voloder, čiji ažurirani Instagram profil za vrijeme radnog vremena više liči na reality show u nastavcima, a kako je očigledno to sadašnja PR strategija Energoinvesta, onda firma može promijeniti naziv u “Influinvest”. Predstavljanje firme poput Energoinvesta kroz filtere, boomerange i emotikone izgleda neozbiljno čak i za djecu i tinejdžere. Dok firma stagnira, tenderi propadaju, sudske presude dolaze na naplatu, ozbiljniji poslovni zadaci su izgleda na čekanju, jer je sada potrebnije da Ustamujićev menadžerski glamur ima i profesionalniji vizuelni sjaj pod palicom Dautbegović-Voloder, uz nadoknadu od nekoliko hiljada maraka mjesečno. Drugi Ustamujićev kadrovski “kreativni” poduhvat bilo je vaskrsnuće funkcije šefa kabineta direktora, skrojena po mjeri njegovog prijatelja Almira Hodžića. Hodžić je tako dobio zvanje koje zvuči ozbiljno i moćno, iako je njegov stvarni doprinos ostao misterija za većinu zaposlenih u Energoinvestu. U praksi, njegova funkcija podsjeća na ukrasni inventar, uvijek prisutan, ali nikada uhvaćen u radu.
U kadrovskom mozaiku Energoinvesta, koji sve više liči na partijsko-porodični pano, našlo se mjesta i za pojedine SDP-ove političare, ali i njihove bližnje. Tako je, između ostalog, u firmi završio i Asim Džindo, gradski vijećnik iz Zavidovića, dok je poseban „šlag na torti“ zapošljavanje supruge Amela Topalovića, člana Antikorupcijskog tima Vlade FBiH i glavnog inspektora Finansijske policije FBiH.
Balaham dakle postojim
Od trenutka kada je preuzeo čelo Energoinvesta, Ustamujić se ponaša kao kasablijski diletant, koristeći sav mogući instrumentarij za stvaranje privida poslovnog uspjeha. Za kratko vrijeme je proputovao Europu, afričke destinacije poput Tanzanije i Alžira, a ni na blještavilo Dubaia nije bio imun. Sve svoje avanture vješto je prenio na ekrane svojih pratilaca na društvenim mrežama, a nije se libio se da potroši i par hiljada maraka javnog novca građana FBiH za intervju u jednom poslovnom magazinu, čije primjerke i dalje nesebično dijeli.
Ustamujić se često poziva na tradiciju Energoinvesta iz doba Emerika Bluma, kada su se značajna sredstva ulagala u razvoj i stipendiranje kadrova. Međutim, način na koji danas prakticira tu „tradiciju“ izaziva ozbiljna pitanja. Tako je izabranim pojedinim zaposlenicima finansirao master studij na Univerzitetu u Travniku, i to u skoro petocifrenom iznosu, vjerovatno pretpostavljajući da bi Emerik Blum bio ponosan na taj njegov čin podrške mladih ljudi da se educiraju na prestižnim visokoškolskim institucijama Srednjobosanskog kantona. Uzimajući u obzir da Ustamujić ima akademski fetiš na privatne visokoškolske institucije, javnost s pravom treba pitati zašto je, usred bogate ponude javnih i priznato kvalitetnih univerziteta, baš Univerzitet u Travniku izabran za educiranje njegovih izabranih zaposlenika. Odgovor se sam od sebe naslućuje.
U poslovnim peripetijama Ustamujića nezaobilazno mjesto zauzima i njegov prijatelj Nihad Harbaš, samoproglašeni ekspert za energiju i klimatske promjene, čija stručnost mahom počiva na umijeću pravljenja prezentacija i prodavanja floskula o zelenoj tranziciji. Njihov zajednički poligon je famozna Sarajevska sedmica energije i klime (SECW), događaj koji se uporno pokušava predstaviti kao ozbiljan međunarodni forum, a u praksi najčešće služi kao praonica budžetskih sredstava kroz sponzorstva, partnerstva i donacije. Umjesto stvarne energetske vizije, SECW se sve više pretvara u mondeni sajam ispraznih govora i selfija na panelima, gdje se ista lica rotiraju iz godine u godinu, dok javni novac neumoljivo nestaje kroz projektnu podršku.
Projekti na čekanju
Kako je već pisao The Bosnia Times, period Ustamujićevog rukovođenja obilježen je projektnim zastojima. Finansijski izvještaji za 2024. i 2025. godinu jasno pokazuju da Energoinvest gubi korak i više nije konkurentan na tenderima. U isto vrijeme, bombastične najave o solarnim farmama, međunarodnim poslovima i fabrikama ipak ostaju samo sladostrasni snovi na papiru. Prema svemu do sada prikazanom, Ustamujić je na dobrom putu da postane Energoinvestov „jahač apokalipse“, a njegov mandat do sada bi se mogao opisati narodnom poslovicom: „Drži vodu dok majstori ne odu.“
Sve navedeno ugrožava budućnost radnika i firme, pa među zaposlenima raste bojazan i nezadovoljstvo dosadašnjim upravljanjem. Neki od njih najavljuju i neformalne proteste unutar firme ukoliko ne dođe do pokretanja novih projekata i smirivanja tenzija koje je Ustamujić sam podigao do usijanja. Radnici su svjesni da je njemu Energoinvest tek prolazna stanica, a ne dugoročan i jedini izvor egzistencije.
Podsjećamo, za vrijeme direktora Enesa Čengića je došlo do erozije poslovanja, prihodi su za tri godine mandata pali gotovo 60%, a dug od šest neisplaćenih plata ostao kao teret novim upravama. Čengić je prodao/poklonio Energoinvestovih 15 benzinskih pumpi, poslovnu zgradu i naftni terminal u Hrvatskoj za više od 12 miliona KM firmi Dirus projekt iz Zagreba. Do danas, nijedna marka nije naplaćena, dok hrvatska firma i dalje koristi imovinu.
Postavlja se ozbiljno pitanje da li Ustamujić samo nastavlja stopama Enesa Čengića ili čak uvodi novu epohu improvizacije i dekadencije, dok Vlada FBiH na čelu s Nerminom Nikšićem, kao i Nadzorni odbor kojim predsjedava SDP-ovac Željko Batinović, ostaju pasivni promatrači? Ako se zna da su članovi Nadzornog odbora po zakonu dužni nadzirati rad direktora i štititi interese kompanije, onda je jasno da Ustamujićev neuspjeh nije samo njegov lični fijasko, već i institucionalni poraz imenovanog Nadzornog odbora. Čini se da nekoliko hiljada maraka mjesečnog paušala ima nevjerovatnu moć uvjeravanja, toliko da se pred očima članova Odbora brišu svi problemi, tenderi koji propadaju i projekti koji ne postoje. Ostaje da se pitamo postavljaju li oni uopšte Ustamujiću ikakva ozbiljna pitanja o novim projektima, prihodima i troškovima ili je njihov nivo povjerenja takav da su spremni više vjerovati njegovim riječima nego sopstvenim očima. Možda se tu i ne radi o naivnosti, već o čistoj nespremnosti ili nesposobnosti da prepoznaju sve nijanse sive koje prate Ustamujićev mandat. Ako je to tako, onda je jasno da nisu samo Ustamujić, već i oni sami dio iste sive zone neodgovornosti.
To dokazuje i nedavno napisani pohvalni tekst koji je objavio jedan član Nadzornog odbora na svom portalu, čiji dio citiramo: “Bijeli čarobnjak Neka, pogleda slomljenog zmaja. Sjeti se njegove slave i pobjedničkih dana. Vratiše se slike Giganta u svijest, njegova raskoš, moć, nada i obećanje što ga je nosio na svojim krilima nekada, moćniji od bilo koje druge Firme u granicama Jugoslavije. Sjeti se Neka i odluči naći junaka, što bi mogao družbu sklopiti, da iz ponora vrati paloga zmaja, da mu raširi krila i dune vjetar u leđa za novi kozmički let. Pronađe Mirzu Ustamujića, tačno prije godinu dana, dade mu zadatak, oružje, karte i upute, te od tog dana zmaju se vraća plameni dah, padaju lanci i jarmovi dugova što je na njega stavila prethodna vlast, a što je najvažnije u oku mu se budi nada, vraća se vjera u dobre, kreativne i sposobne ljude.
Tekst, iako bogat epskom simbolikom i bajkovitim metaforama, gotovo da u potpunosti zamagljuje stvarnu situaciju u Energoinvestu. Prikaz Ustamujića kao „junaka“ koji oslobađa „slomljenog zmaja“ ili vraća „plameni dah“ firme djeluje kao stilizirana fikcija, daleko od činjenica koje ukazuju na stagnaciju, projektne zastoje i problematično upravljanje kompanijom.
Sam Ustamujić je od početka figurirao kao politički suspektan kadar, jer je poslovno neafirmisan, sa menadžerskim obrazovanjem stečenim u večernjoj poslovnoj školi u predgrađu Zagreba, mjestu poznatijem po skladištima, šleperima i carinskim rampama nego po akademskoj izvrsnosti. Tamo gdje se u normalnim okolnostima očekuje logistički centar, Ustamujić je pronašao svoj Harvard, gdje je između industrijskih hala i parkinga za kamione sticao znanja iz leadershipa i strateškog menadžmenta. Međutim, u duhu krilatice lika Enesa Hadžiedhemćumurovića iz serije Lud zbunjen normalan, stranka ga je pratila i imala velike planove s njim, pa se tako pretpostavlja da je na poziciju direktora doveden zahvaljujući mreži veza sa Amilom Kamenicom, savjetnikom u vladi Nermina Nikšića i njegovim sinom Makom, direktorom USAID-a, što jasno pokazuje da su lična interesno-politička poznanstva bivala značajnija od pokazanih stručnosti i konkretnih rezultata.
U kuloarima se, nadalje, spominje njegova povezanost sa firmom Asseco Srbija, i njegovim direktorom Igorom Brnabićem, bratom bivše premijerke Vlade Srbije, Ane Brnabić, koju je beogradska štampa dovela u vezu sa milionskim gubicima za Vladu Srbije, čak preko 50 miliona eura.
Dodatnu dimenziju Ustamujićevog djelovanja čini njegov minuli angažman u FK Željezničar, gdje je nastojao kapitalizirati svoju ulogu i stvoriti privid poslovnih veza. Čini se da je u njegovom svijetu svaki dres, svaki potez na terenu i svaka slika s tribina još jedan element lične promocije i političkog-poslovnog manevra.
Kada se posmatraju historijski promašaji Energoinvesta, naročito u vrijeme Čengića, ne može se isključiti ni djelovanje obavještajnih/tajnih službi koje su očigledno kumovale “pogrešnim” potezima i osiromašenjem ove javne kompanije, uništavajući joj materijalnu supstancu i dovodeći skoro do stečaja, naročito Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske. Tenderi Elektroprenosa, glavnog elektroenergetskog investitora u BiH, često se, kako tvrde upućeni, unaprijed dogovaraju političkim kanalima, čineći konkurenciju gotovo simboličnom. U tim okolnostima, Ustamujićevo medijsko plasiranje „uspjeha“ Energoinvesta više podsjeća na pažljivo režiran performans koji skriva stvarnu dinamiku političko-obavještajnih dogovora nego na realno upravljanje firmom. Istovremeno, domaći energetski sektor polako i neumoljivo prelazi u ruke firmi pod kontrolom Hrvatske i Srbije, zajedno sa njihovim lokalnim agenturama, dok Ustamujić, kao glavni narator sopstvenih postignuća, igra ulogu orkestriranog storytellera na pozornici koja se urušava.
Protekle sedmice, nakon što je u javnosti odjeknula informacija da POSKOK dovodi u pitanje legalnost zapošljavanja njegovih novih “pojačanja”, Gorana Rokvića, pomoćnika za pravne poslove, i Selme Omić, pomoćnice za ekonomske poslove i operacije, Ustamujić je reagovao na sebi svojstven način: medijskom najavom novih krivičnih prijava preko direktno ili indirektno plaćenih članaka preko sebi odanih medija, zbog tobože “otkrivenog” kriminala u vrijednosti od čak 70 miliona KM. Pojedini mediji su čak dobili pismo “uposlenika” (čitaj Ustamujića), u kojoj je pojašnjeno da bi svako medijsko blaćenje sadašnje uprave zaustavilo investicijski zamah. Međutim, logično se postavlja pitanje: ako je taj kriminal doista postojao, odakle se baš sada, u istoj sedmici kada je prozvan za nezakonita zapošljavanja, iznenada pojavio u medijima? Da li je u pitanju iskrena borba protiv kriminala ili providna dimna zavjesa za sopstvene afere? Treba se zapitati i o kojem investicijskom zamahu Ustamujić govori, možda jedino ukoliko smatra kupovinu novog voznog parka za sebe i svoje lakeje novcem građana Federacije BiH vrijednom investicijom.
S obzirom na njegovu poslovnu logiku i neosjetnu drskost, ne bi bilo iznenađenje da u budućnosti proda imovinu i prikaže je kao redovnu dobit, pa sve to uporedi sa minulim vremenima Energoinvesta, pretvarajući realne gubitke u spektakl samohvale. Ustamujić se često poigrava brojkama, ali problem je što ih ili ne razumije, ili ih svjesno izvrće kako bi stvorio privid uspjeha. Zvanični finansijski izvještaji sa Sarajevske berze neumoljivi su i ne ostavljaju prostora za iluzije: Energoinvest se danas nalazi u dubokom finansijskom ponoru. Dovoljno je pogledati ključni parametar – ino prihod, koji najbolje oslikava stvarnu tržišnu aktivnost kompanije. Dok je u 2020. godine on iznosio skoro 27 miliona KM, u prvoj polovici 2025. godine je taj iznos sveden na jedva nešto više od 2 miliona.
Politika, pozicija i ambicije
Ustamujić sebe voli predstavljati kao „prvog nestranačkog kadra“ na čelu Energoinvesta, iako su i raniji direktori dolazili bez stranačke knjižice. Ovim nastoji koketirati sa budućim vlastima, posebno sa SDA, od koje očekuje „poštedu“ od eventualne smjene nakon izbora 2026. godine. Zauzvrat nudi lojalnost i servilnost, pa ga mnogi u javnosti već opisuju kao „korisnog idiota“ (korisni idiot u značenju predstavlja ličnost koja propagira stavove ili interese skupine ili ideologije koju u potpunosti ne shvaća, i koja je u tom smislu cinično iskorištena u propagandne svrhe) političko-interesnih krugova.
Sve prethodno navedeno može se interpretirati u duhu misli Fernanda Pesoe da čovjek vrijedi onoliko koliko ima lica i perspektiva iz kojih može progovoriti. Ustamujić progovara kroz relativizaciju vlastite promašenosti i parazitiranja na emocijama bivšeg privrednog giganta, koji, nažalost, polahko odumire. Upravo zato je ključno shvatiti stvarne uzroke degeneracije i uspostaviti preciznu dijagnozu.
(TBT, Istraživački tim)
