
Piše: Bilal Yousef, thebosniatimes.ba
„Ne daj Bože da počinite ratne zločine“, napisalo je stotine izraelskih umjetnika i umjetnica u nedavno objavljenoj peticiji. Rečenica koja bi naizgled trebalo izraziti moralni stav, humanizam, odgovornost u stvari je oprezna i sterilna formulacija, prije upozorenje na dozvoljenu brzinu kretanja na putu nego poziv da se zaustavi pokolj.
To nije etički imperativ već manevarski trik koji poručuje: „Mi smo dobri. Ne ljutite se na nas.“ Dvije godine ćutanja, a onda peticija. Zašto baš sada? Možda zbog masovnih demonstracija na ulicama Evrope, gdje vlade jedna za drugom najavljuju priznanja palestinske države (iako to ne pomaže Palestincima). Možda zato što se izraelski vojnici boje privođenja po svjetskim aerodromima. Možda zato što je izraelskim glumcima neprijatno da progovore na ivritu sa pozornica evropskih festivala.
„Ne daj Bože“ da se počine ratni zločini dok svijet već skoro dvije godine šokiran gleda, plače, demonstrira i moli: Dosta. Od 8. oktobra 2023. u Gazi se dešavaju sistematski, dokumentirani, deklarirani zločini. Nisu tajni, skriveni niti složeni. „Pretvorit ćemo bezbožnički grad u ruševine“, izjavio je Benjamin Netanyahu. „Nema struje, hrane, vode, goriva. Mi se borimo protiv ljudskih životinja“, utvrdio je Joav Galant. „Nema prostora ni za kakav humanitarni gest“, objavio je Bezalel Smotrich. I stvarnost se poklopila sa tim izjavama: dobili smo desetine hiljada mrtvih. Djecu izvlače iz ruševina. Majke plaču nad bijelim vrećama za ukop. Kuće se sravnjuju sa zemljom. Glad. Niko ne može da kaže: „Nismo znali.“ Sve je dokumentirano.
Sve to se ponavljalo u mnogim varijacijama. Poslanici Kneseta, premijer, svi ministri su govorili o uništavanju, brisanju. I onda su stigle slike, postovi, video zapisi. Cijele porodice pod ruševinama, djevojčice u prašini, ljudi bez udova. A izraelsko društvo, sa svojim kulturnim i umjetničkim institucijama, ostalo je nijemo. Ako nisu ćutali, onda su podsticali. Ako nisu ohrabrivali, sarađivali su. Izraelski umjetnici su izabrali da predstavljaju „bol Izraelaca“, govoreći o „složenosti sukoba“ dok vojnici pljačkaju kuće i uništavaju imovinu, djeca plaču od straha, a majke ne mogu da ih zaštite od neprekidnog bombardiranja. Sve to je dokumentirano.
A sada, dok se svijet trese, dok izraelske vojnike privode po Evropi zbog ratnih zločina, kada Izraelci kriju svoj identitet i jezik na godišnjim odmorima van zemlje, odjednom čujemo povike: „Za ime Boga, ne činite ratne zločine.“ Kao da se radi o budućnosti? Preko 60 hiljada muškaraca, žena i djece je ubijeno, svakog dana tokom skoro dvije godine. Kada se to naziva ratnim zločinom? Ako ne vjerujete Franceski Albanese, barem pročitajte izvještaje izraelskog B’Tselema.
Znali ste, vidjeli, ćutali. Ova promucana peticija umjetnika djeluje kao pokušaj ublažavanja udarca. Jasno je da će potpisnici platiti cijenu u vidu šejminga, gubitka publike i otkazivanja, kao što je već najavio čitav niz evropskih gradonačelnika i lokalnih vijeća. Iako je bila potrebna izvesna hrabrost da se stavi svoj potpis na peticiju, opet moram da pitam: zašto tek sada? Zašto ne dok su bombe padale na bolnice, institucije kulture, univerzitete? Da li je ova peticija pokušaj da se preduhitri talas kritika koji raste širom svijeta, da se spasu ostaci javnog imidža Izraela? Možda je bolje ikad nego nikad. Ali ostaje problem odsustva istinskog priznanja krivice. Nema obavezivanja da će se stvari popraviti, već imamo samo izjavu: „Ja nisam takav, nemojte mene kriviti.“ Poziv da se abolira govornik, a ne da se zaustavi pokolj. Kada izraelski umejtnik danas vapije: „Ne daj Bože da počinite ratne zločine“ u pozadini odjekuje neizrečeno: „Ja, izraelski umjetnik, sam čist za razliku od svih ostalih.“
Pisci, akademici, umjetnici i intelektualci su po svojoj prirodi skeptični ljudi koji žive sa više pitanja nego odgovora. To je ono što pokreće i njih i njihovo stvaralaštvo. Kako se onda nisu upitali šta tačno bombardiraju naši ratni avioni skoro dvije godine, na jednom od najgušće naseljenih mjesta na planeti? Zar ni na tren nisu posumnjali u tvrdnje vojske da se Hamas krije u tunelima i da nema neposrednih borbi? Koga granatiraju ako su teroristi u tunelima? Da li su pitali šta je svrha surove blokade Gaze tokom posljednjih 18 godina?
Istina je da među potpisnicima ima umjetnika koji su govorili hrabrije od teksta same peticije. Oni su se od početka suprotstavljali zločinima i platili ličnu cijenu za to. Umjetnici su savest svakog društva, oni vide i osjećaju ono što drugi ne uspjevaju. Uloga umjetnika nije da udovoljava publici, već da izaziva, da učini da se ona zapita, da je iritira i prodrma iz dogmatskog dremeža. Ali vaša peticija nije to. Zaustavite genocid u Gazi.
Autor je scenarista i reditelj. Režirao je dokumentarne filmove „Living in the Shadow of Death / U senci smrti“ i „Going Against the Grain / Protiv struje“ o Gideonu Leviju.
(TBT, Haaretz)






