Pie: Slavoj Điđek, thebosniatimes.ba
Walteru Benjaminu se pripisuje misao da „iza svakog fašizma stoji neuspjela revolucija“. Ovaj iskaz, na koji sam se i sâm pozvao bar 10 puta, nudi se kao formula za tekući konzervativni populizam (ne samo Trumpov): hegemona liberalna demokratija je zanemarila nezadovoljstvo tihe većine radničke klase, koja se nije prepoznala u multikulturalizmu, woke i identitetskim politikama. Neofašistički populisti su premostili ovaj jaz i predstavili se kao glas radničke klase koju eksploatiše liberalna elita. Međutim, formula ne rješava ključnu enigmu: zašto je revolucija propala; to jest, zašto je nova desnica – a ne ljevica – uspjela unovčiiti ogorčenost i gnjev mnogih tzv. običnih ljudi?
U posljednje vrijeme je popularno kriviti teoriju (filozofiju) za neuspjeh da se eksploatisanoj većini ponudi održiv politički program koji može mobilizirati građane. U svojoj pronicljivoj analizi, urbanista i filozof Otto Paans piše: „Ne može se očekivati da univerzitetski profesori koji rade unutar određenog ideološkog okvira sa uglavnom unaprijed zadatim temama istraživanja, fokusiranim na multikulturalizam, lajt prosvećeni ateizam i uprošćeni egalitarizam, na zahtjeve savremenosti odgovore zdravim političkim alternativama. Nije ni čudo što su liberali, a naročito profesionalni akademski filozofi, uljuljkani u lajt prosvjetiteljstvo, bili potpuno zatečeni Trumpovom izbornom pobjedom: nisu mogli ni naslutiti regresiju u neofašističku diktaturu… Profesionalna akademska filozofija ima moralnu dužnost da radikalno promjeni pravac, jer odsustvo prave, ozbiljne filozofije praktično svodi na nulu šanse za istinsku političku promjenu ili otpor intelektualnoj diktaturi u bilo kojoj od njenih politički korektnih ili neofašističkih podgrupa.“
Jednostavno i ubjedljivo – ali zar Paansov zahtjev nije vječni lajtmotiv (onoga što je ostalo od) današnje radikalne ljevice? Paans se poziva na Adorna i Horkheimera kao na velike autoritete, ali da li su oni pružili dosljedniji odgovor? U jednom od svojih kasnijih kratkih tekstova, Adorno daje jasan odgovor na pitanje šta da se radi: „Ne znam.“ Isto važi i za Paansov tekst. On insistira na tome da „profesionalna akademska filozofija“ treba pružiti konkretan program, ali ne kaže šta bi taj program trebalo da bude. Na kraju smo dobili samo dvije opcije: „realistički“ pragmatizam Trećeg puta liberalne ljevice i, iz krugova u dodiru sa Trećim svijetom, rehabilitaciju „realnog socijalizma“ (sve do novog, pozitivnijeg vrednovanja ne samo Maoa, već i Staljina). Iz te perspektive, prvobitni grijeh zapadnog marksizma bio je gubitak veza sa revolucionarnim pokretima van razvijenih kapitalističkih zemalja. Moj stav je upravo suprotan: zapadni marksizam je bio u pravu kada je odbacio svaki kontinuitet sa „realnim socijalizmom“ koji je, sve u svemu, bio gigantski neuspjeh – ekonomski je uspijevao samo kada se oslanjao na kapitalizam.
Naša jedina realna opcija jeste da prihvatimo ovo odsustvo stvarne alternative, ćorsokak dirljivo opisan u poruci koju sam nedavno dobio od mladog prijatelja iz Japana: „Da li ste pratili upravo održane izbore za gornji dom japanskog parlamenta? Krajnje desničarska partija – ‘Uradi sam’ (参政党) – ostvarila je dosad neviđen uspjeh i osvojila 14 mandata. Statistika kaže da su njeni birači većinom mladi ljudi. Ovaj zamah među mladima krajnja desnica postigla je uz pomoć plaćenih postova o zlim strancima i sličnim temama na društvenim mrežama. U međuvremenu, na ulicama Kjotoa ostarjeli ljevičari drže govore po vrućini, ali ih niko ne sluša. Šta mislite o ovom preokretu? Da li je svijet ostario? Kao mladi ljudi, šta treba da radimo u ovoj situaciji? Da li je postojao takav period u historiji? Ni sam više ne vjerujem u promjenu svijeta. Ljudi su u današnjem kapitalističkom društvu razmaženi i to ih čini slabima, kratkovidima i sklonim ekstremima, a to je plodno tle za krajnju desnicu. Čini mi se kao da su ti stari ljevičari na ulicama Kjotoa, mnogo mlađi od mene, jer su iskreno uvjereni u promjenu svijeta. Narednih godina ću studirati u Japanu. Nemoćan sam pred ovim desničarskim trendom – gdje da bježim? Za nas nema novog kontinenta.“
To je zaključak koji treba da usvojimo: nemamo gdje pobjeći, nema novog kontinenta na koji se možemo skloniti. Kada u filmskom ratnom trileru „Minhen: Na ivici rata“ (2021) jedan od aktera pokuša ubjediti njemačkog diplomatu koji planira ubiti Hitlera da odustane od nasilja, da su bolji beskrajni pregovori i da nikada ne treba gubiti nadu, diplomata mu odgovara: „Nada je čekanje da to uradi neko drugi. Svima bi nam bilo mnogo bolje bez nje.“ Na to sam mislio u naslovu svoje knjige (preuzetim iz jednog teksta Giorgia Agambena), „Hrabrost beznađa“: prava radikalna politika je poput Danteovog Pakla, nad čijim ulazom natpis poručuje: „Lasciate ogne speranza, voi ch’intrate / Vi što ulazite, ostavite svaku nadu“. Smješno je kriviti akademsku filozofiju za ovo beznađe: sama situacija, način na koji je doživljavamo, ne nudi nikakvu perspektivu. Mada je radikalna promjena neophodna, ona je istovremeno i nemoguća (u našoj stvarnosti).
Poslije zaokreta u staljinizam, komunističke revolucije su se zasnivale na jasnoj viziji historijske stvarnosti („naučni socijalizam“), njenih zakona i tendencija, tako da je, uprkos svim svojim nepredvidivim preokretima, revolucija bila smještena unutar ovog procesa. Kako su voljeli kazati, socijalizam treba graditi u svakoj zemlji prema njenim specifičnim uvjetima, ali u skladu sa opšćim zakonima historije. U teoriji, revolucija je tako bila lišena dimenzije prave subjektivnosti, radikalnih rezova realnog u teksturu „objektivne stvarnosti“ – u jasnoj suprotnosti sa Francuskom revolucijom, koju su njeni najradikalniji učesnici doživljavali kao otvoreni proces bez ikakve podrške u nekoj višoj nužnosti. Sain-Just je 1794. godine napisao: „Ceux qui font des révolutions ressemblent au premier navigateur instruit par son audace / Oni koji dižu revolucije sliče na prvog navigatora u nepoznatim vodama, koga vodi samo njegova smjelost“. Danas, čak i više nego u Lenjinovo vrijeme, krećemo se po nepoznatoj teritoriji, bez globalne kognitivne mape. Ali šta ako je upravo to odsustvo ono što nam omogućava da izbjegnemo totalitarni mrak?2
Jasno je šta naša situacija zahtjeva. Komponenta svake ljevice oko koje nema pregovora jeste univerzalizam – ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je današnje „kasno kapitalističko“ društvo (često korišteni predikat „kasno“ po sebi je besmislen; signalizira naše neznanje) globalno povezano u dosad nezamislivim razmjerama. Da bismo izbjegli još jedno nabrajanje očiglednih slučajeva (globalne prijetnje po životnu sredinu, utjecaj vještačke inteligencije, mogućnost društvenog haosa i vojnog samouništenja), dovoljno je spomenuti kako su čak i stvari koje su nekada bile pod državnim monopolom sada dio međunarodne trgovine. Trump je više puta iznosio ideju o slanju američkih osuđenika na izdržavanje zatvorskih kazni van zemlje – ovog puta prijeti da će ljude optužene za vandalizam Teslinih automobila poslati u Ekvador. Dakle, možete služiti zatvorsku kaznu u zemlji u kojoj prestup za koji ste osuđeni nije krivično djelo. Gana i Srbija se spremaju da potpišu Sporazum o mobilnosti radne snage, u okviru najave da će Srbija izdati 100.000 radnih dozvola strancima (dogovor je na kraju propao). Ista stvar se već desila 1970, kada je Istočna Nemačka uvezla na hiljade radnika iz Vijetnama (kojima je matična država uzimala dio zarade). Sjeverna Koreja je ovaj princip dovela do krajnosti kada je praktično prodala na hiljade svojih vojnika Rusiji, da se za nju bore i masovno ginu. (Zar ne bi bilo prikladnije da Sjeverna Koreja proda svoje radnike Južnoj Koreji koja ih nema dovoljno? Iz ideoloških razloga to je naravno nemoguće.)
Kako onda da djelujemo u tako neurednoj globalnoj situaciji? Rizikovat ću da ovde predstavim ono što nazivam svojom realističkom utopijom. Svakodnevne aktivnosti najbolje obavljaju konzervativci – dovoljno su pragmatični da izbjegnu preterane rizike, uvijek imaju u vidu da čak i najbolji projekti mogu poći po zlu. Ukratko, oni znaju da djelatnik u politici mora preuzeti punu odgovornost: pravi političar nikad neće reći „imao sam dobar plan, ali su nesretne okolnosti sve upropastile“. Međutim, takav pristup nije dovoljan da se nosi sa izgledima neizbježnih katastrofa koje prijete čitavom čovječanstvu – zato je potrebna nova vrsta lenjinističke elite, grupe čiji glavni zadatak nije da razrađuje staromodne komunističke snove, već da nas sve pripremi za predstojeće katastrofe, da budemo svjesni da se približavamo globalnom vanrednom stanju. Moja utopija je stoga tiha koalicija između umjerenih konzervativaca (koji vode svakodnevne poslove) i lenjinističke elite (koja nas priprema za predstojeći slom) – ali sam takođe svjestan da oba ova aktera danas odlaze sa političke scene. Umjerene konzervativce zbrisali su trampovski populisti, a ono što je preostalo od radikalne ljevice zarobljeno je u lažnom mirovnom utopizmu.
Šta da radimo ako je čak i ovaj ludi san suviše utopijski? Moja formula ovdje je principijelni pragmatizam: trebalo bi da se fokusiramo na centralne ciljeve koji se tiču našeg opstanka i sve treba da se kreće ka tim ciljevima – demokratija kada funkcionira, autoritarna državna kontrola kada je neophodna, građanska mobilizacija kada je potrebna, čak i određeni nivo terora kada stvari postanu zaista očajne. Evo jednostavnog novijeg primjera. Mediji pišu o dvije inicijative za osnivanje nove političke stranke. Prvo je Ilon Musk rekao da pokreće novu političku stranku, u nedjeljama nakon dramatičnog razlaza sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom: „Milijarder je na svojoj mreži X objavio da je osnovao Američku stranku, predstavljajući je kao izazov dvopartijskom sistemu republikanaca i demokrata. Međutim, nije jasno da li je stranka formalno registrirana. Musk, koji je rođen van SAD i stoga se ne može kandidirati za američkog predsjednika, ne kaže ko će je voditi.“ Ove vijesti su tužne jer je desnica opet uradila ono što je ljevica trebala uraditi: lijevo krilo Demokratske stranke (Berni Sanders, AOC) trebalo bi se odvojiti od smrdljivog leša te partije i osnuje novu stranku. Dakle, da li je dobra vijest to što su u Ujedinjenom Kraljevstvu Zara Sultana i Jeremi Corbin najavili stvaranje nove ljevičarske stranke? Još nema zvaničnog naziva – pominju se „Arise“ i „The Collective“. Kažu da Corbin voli frazu „Real Change“, ali ne nužno kao ime stranke. Ideja je da se mobilizira ogroman rezervoar ljevičarskih birača koje je Starmer isključio ili otuđio od Laburističke partije.
Ovaj projekat djeluje obećavajuće – prema nekim anketama, oko polovine glasača laburista je spremno da svoj glas preda novoj stranci – ali sve je još neizvjesno. Ne postoji principijelan odgovor: ponekad treba pokušati preuzimanje velike, vodeće stranke, a ponekad je neophodan razlaz. Zato su vesti o novim strankama tužne: mnogo je bolje to kako je Trump preuzeo Republikansku partiju ili kako je, prije nekoliko godina, Corbin preuzeo Laburističku partiju i uzdrmao čitav britanski establišment.
U svojim „Bilješkama za definiciju kulture“, veliki konzervativac T. S. Eliot navodi često citiranu opasku: postoje trenuci kada je jedini preostali izbor onaj između jeresi i nevjerovanja, kada je sektaško odvajanje jedini preostali način da se religija održi u životu. Lenjin je to uradio u odnosu na tradicionalni marksizam; Mao je to izveo na svoj način, a Deng u odnosu na Maoa – svi sa različitim ishodima. Savremena ljevica se nije usudila – Trump je bio taj koji je sproveo jeretički raskid sa globalnim neoliberalizmom. I tu ne treba imati predrasuda: treba biti spreman da od neprijatelja preuzmemo teme poput patriotizma, odbrane našeg načina života, uključujući i porodični. Dakle, potrebna nam je jeres, ali jeres koja će funkcionirati, sa šansom da postane hegemona – ne neka nova, mala stranka ponosna što govori istinu, iako se ta istina uglavnom ignorira; ne stranka koja drhti na svakim izborima, pitajući se hoće li će zadržati mjesto u parlamentu.
(TBT, Žižek Goads and Prods)
