Piše: Slavoj Žižek,thebosniatimes.ba
Poznata priča G. K. Čestertona o ocu Braunu, „Znak slomljenog mača“, dešava se u 19. stoljeću tokom izmišljenog sukoba između Britanije i Brazila. Na čelu 800 britanskih pešadinaca je general Sen Kler, a njegov protivnik je harizmatičan i velikodušan brazilski general Olivije. U jednom trenutku Sen Kler povede dva-tri britanska puka u nepromišljen napad na brazilske položaje, u kome oni pretrpe teške gubitke i bivaju prinuđeni na predaju. Olivije pušta zarobljenike na slobodu, a ubrzo potom Sen Kler biva pronađen obešen o drvo, sa slomljenim mačem oko vrata.
Godinama kasnije, otac Braun otkriva da je Sen Klerova vojna karijera u Indiji i Africi bila obeležena torturom, bludničenjem i korupcijom, da bi na kraju odavao vojne tajne Brazilu. Kada je major Mari, jedan od Sen Klerovih oficira, saznao za ovu izdaju, zatražio je od generala da podnese ostavku. Sen Kler ga ubije, ali mu se odlomi vrh mača i ostane u majorovom telu. Hladni kalkulant, Sen Kler naređuje besmisleni napad ne bi li „svoj zločin zatrpao hrpom leševa“. Preživjele britanske trupe predvodi kapetan Kit, koji shvata šta se zapravo desilo i organizuje linč Sen Klera.
Izrael naizgled čini upravo suprotno od Sen Klera: napada jednog (ili više njih – Hamas) da bi sakrio brdo leševa (Palestinaca). Ali u stvari izraelska vlada čini isto što i Sen Kler, mada sa jednom značajnom razlikom. Brdo palestinskih tijela treba sakriti – leš jevrejskog identiteta. Dok većina Jevreja u Izraelu podržava genocid u Gazi, u nekom fundamentalnom smislu oni u stvari izvršavaju kolektivno samoubistvo, napuštajući duhovnu veličinu koja je nekada krasila njihov identitet. I zar Trump ne radi to isto? Tijelo koje on skriva je leš američke slobode i demokratije. I odmah čujem prigovore „ljevičara“: zar „sloboda i demokratija“ nisu licemjerna prevara zapada od samog početka? Zar ovo što se sada dešava nije naprosto istina koja izlazi na vidjelo? Mislim da je to simplifikacija koja, ako nas pokrene na akciju, može skupo nas koštati.
Naša osnovna moralna konstrukcija nije samo licemjerna (kao što je oduvijek i bila); ratom u Gazi ona je izgubila čak i licemjernu snagu privida. U tom smislu, Arundhati Roy je još u novembru 2023. primjetila da će, ako se bombardoiranje Gaze nastavi, „moralna arhitektura zapadnog liberalizma prestati postojatii. Znamo da je uvijek bila licemjerna. Ali čak i to je bilo neka vrsta utočišta. Ono se sada obrušava pred našim očima“. Ovdje je ključna ideja da je, uprkos svom licemjerju (ili upravo zbog njega i kroz njega), liberalna moralna konstrukcija ipak „bila neka vrsta utočišta“.
Šta, dakle, dolazi umjesto „moralne arhitekture zapadnog liberalizma“? Koliko god nevoljno, moramo priznati đavolu ono što mu pripada: Donald Trump bilježi niz trijumfa. Vrhovni sud je ograničio ovlašćenja federalnih sudija i time mu odriješio ruke da vlada dekretima; njegov „Veliki divni zakon“ uvešće MAGA viziju svijeta u pravnu stvarnost; antiimigrantske mjere će utjecati čak i na one koji su regulirali svoj status u SAD i rade tamo legalno; tu je i poniženje Evrope, koja je odlučila da posluša SAD i poveća vojne izdatke, odustane od jednostranog priznanja Palestine i sledi SAD u sukobima na Bliskom istoku; i tu je konačno način na koji je Trump uspio nametnuti prekid vatre između Izraela i Irana. Šta je radio da bi to postigao? Napustio je izolacionistički san MAGA pokreta o uzdržavanju Amerike od uplitanja u svjetske sukobe i našao sebi novu ulogu globalnog mirotvorca, koji ne oklijeva nametnuti mir brutalnim bombardiranjem. On se čak ni ne pretvara da je jedan među jednakima ili nepristrasni sudija, pa se postavlja pitanje šta je onda on?
Hollly Elliatt na CNBC-u kaže: „NATO je ispisao novu stranicu istorije enormnim povećanjem vojnih izdataka na svom godišnjem samitu, ali je u centru pažnje bila bromansa predsjednika Donalda Trumpa i generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea. Kada je Trump bliskoistočne narode uporedio sa „djecom koja se biju u školskom dvorištu“, Rute je nasmijano dobacio: „Pa, tata nekad mora da podvikne na djecu“.
Među nestašnom djecom koju treba da izdeveta strogi, ali dobronamjerni otac, Rute je zaboravio da spomene sebe i neke evropske lidere. Evropske države su prihvatile povećanje vojnih izdataka na 5% tek kada ih je otac oštro prekorio. Ali to povećanje neće ojačati autonomiju Evrope, već dominaciju Amerike nad njom. Traump je tako našao novu ulogu za sebe na svjetskoj sceni: globalni tata koji mir čuva mješavinom nagrada i brutalnih kazni, uključujući terorističko bombardiranje neposlušnih. On se ponaša kao pravi pater familias sklon nasumičnim hirovima, nesputan univerzalno priznatim pravilima diplomatije ili prosto pravilima obične pristojnosti, i izgovara opća mjesta uz povremene vulgarnosti, a sve u ime pragmatičnog realizma. Pritom istinski sramotan lik u čitavoj priči nije Trump, već svi oni među nama koji, poput Rutea, rado pristaju na ulogu nevaljalih adolescenata koje kontrolira strogi tata, odustajući od stava lidera koji se drže principijelne politike kao ravnopravni partneri u dijalogu. Sjećamo se kako su Trump i Vance ponizili Zelenskog na notornom susretu u Bijeloj kući: Trump se kao bijesni otac obrušio na Zelenskog zato što sprječava mirovni sporazum, na šta se predsjednik Ukrajine odmah očajnički potčinio očevom autoritetu i izjavio ljubav njemu i Americi.
Sa gađenjem se prisjećam hita iz moje mladosti, „Daddy Cool“ iz 1976. u izvođenju Boney M, dobrog primjera zarazne melodije koje se ne možeš otarasiti. To je najbolji muzički portret Trumpa: on neskriveno više voli jedno dijete nego drugo (preti da će sravniti Teheran sa zemljom), a njegove ekonomske odluke su zasnovane na ličnom sviđanju (snizio je carine Britaniji jer mu se dopada). Jedino mu se mora priznati da je, sprovodeći primirje između Izraela i Irana, pokazao izvjesnu svestranost time što je protivniku dozvolio časni uzmak (zahvalio se Iranu zato što je obavjestio SAD da će bombardirati njihovu vojnu bazu u Kataru i tako omogućio evakuaciju osoblja).
Dakle istina je da Trump, kako i sam kaže, ne želi započinjati sukobe već ih okončavati. Ali čak i ako mu to ponekad uspije, mnogi ignoriraju njegovu ulogu mirotvorca. On obećava mir u Gazi, ali šta može ponuditi Palestincima a da to zadovolji Izrael? U slučaju Ukrajine, uz igrača kao što je Putin može samo pojačati pritisak na Ukrajinu ili da se povuče iz aktivnog učešća u ovom sukobu – što sada i čini. U noći 3. jula 2025, samo nekoliko sati prije još jednog Trumpovog telefonskog razgovora sa Putinom, Rusija je lansirala rekordan broj dronova na Ukrajinu, ciljajući civilne objekte u Kijevu. Nekoliko dana ranije, Rusija je zvanično priznala da će dobiti dodatnih 30.000 vojnika iz Sjeverne Koreje za borbu protiv Ukrajine. Istoga dana Rusija je postala prva država koja je priznala talibansku vladu Avganistana od njihovog preuzimanja vlasti 2021. A Trump? Samo je suho prokomentirao telefonski razgovor: „Nisam postigao nikakav napredak s njim“. Ali dan ranije, 2. jula, Trumpova administracija je objavila da će obustaviti isporuku mnogih vrsta naoružanja Ukrajini zbog smanjenih zaliha – što kao da je bio uvod u novi talas ruskih napada. Tu nije bilo mjesta za ulogu „kul tate“, da ne pominjemo Kinu protiv koje je Trump pokrenuo pravi trgovinski rat.
Problem je u tome što je njegova pozicija pragmatičnog mirotvorca, koji rješava probleme po analogiji sa poslovnim pregovorima, lažna: njene koordinate su unapred određene čitavim nizom u osnovi političkih odluka i eliminacija. Kao što je bio slučaj sa Iranom, njegovi pragmatični pregovori samo su naličje zahtjeva za bezuvjetnom predajom. Trump kao globalni „kul tata“ tako najavljuje svijet bez jasnih pravila i osnovnih etičkih principa, u kome se upravo ona sila koja smiruje djecu koja se svađaju ponaša kao hirovit i nepredvidiv autoritet. Ukratko, naš svijet sve viši sliči na ludnicu u kojoj je najjači pacijent preuzeo kontrolu i izigrava ljekara.
(TBT, Žižek Goads and Prods)
