Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Slike konačno probijaju propagandnu magluštinu. Izgladnjela djeca – oštra rebra ispod tanke kože – dospjela su na naslovnice, od The Daily Expressa do The New York Timesa.
Humanitarne agencije sada ponavljaju ono što Palestinci viču mjesecima: ovo nije humanitarna kriza. To je glad koju je izazvao čovjek. To je genocid i to se dešava u stvarnosti.
Prema Ljekarima bez granica, slučajevi teške pothranjenosti među djecom mlađom od pet godina u Gazi utrostručili su se za samo dvije sedmice. Četvrtina pregledane djece i trudnica bili su pothranjeni.
Od maja broj smrtnih slučajeva od gladi porastao je – preko 50 samo u protekloj sedmici. Svjetski program za hranu potvrđuje da Gaza prima samo 12 posto hrane koja joj je potrebna. Trećina stanovništva živi danima bez hrane. Bebe gladuju, majke se onesvijeste, a na konvoje pomoći se puca ili se vraća.
Sada je Integrirana klasifikacija faza sigurnosti hrane (IPC), koju podržavaju UN, izdala hitno upozorenje: “Najgori mogući scenario gladi trenutno se odvija u Pojasu Gaze”.
Pragovi gladi za konzumaciju hrane i akutna pothranjenost već su probijeni. Glad i bolesti se ubrzavaju. Bez hitne intervencije, ishod je jasan: masovna smrt.
Pa kako su samoproglašeni lideri slobodnog svijeta odgovorili?
S okrutnošću na tri dijalekta.
Društveni inženjering s ‘pištoljem na slijepočnici’
Američki predsjednik Donald Trump iznio je tupu verziju: režeći, podsmjehujući se, fundamentalno nezainteresiran za bilo šta što se ne može monetizirati ili igrati golf.
Dok su skeletna djeca treperila po ekranima Trump je lagao bez treptanja i negirao da je u Gazi vladala glad. Njegov tim je sabotirao pregovore o prekidu vatre u Dohi, okrivio Hamas za sebičnost i otišao – nazad u klub.
Hamas je predložio upravo ono što je međunarodna zajednica zahtijevala: distribuciju hrane pod vodstvom UN-a, povlačenje izraelskih trupa iz civilnih područja i trajno primirje u zamjenu za taoce.
Ali to je bilo previše humano za Washington i Tel Aviv. Više su voljeli da im pomoć bude naoružana, hrana politizirana, a žrtve kažnjene jer su uspjele preživjeti tone bombi.
Takozvana Humanitarna fondacija za Gazu (GHF), propali izraelsko-američki “humanitarni” program, zadužena je za prehranu Gaze. Umjesto namjene samo je pomogla u mapiranju zona ubijanja.
Procurili dokumenti detaljno opisuju “tranzitne kampove” vrijedne 2 milijarde dolara za “preodgoj” Palestinaca – kolonizacija preimenovana u PowerPointu – ne pomoć, već socijalni inženjering pod prijetnjom oružjem.
Čak i izraelska vojska priznaje da nema dokaza da je Hamas krao pomoć. Ipak, Gaza gladuje – ne slučajno, već planski.
Ovakvu politiku Netanyahu je pojasnio: “Na bilo kojem putu koji odaberemo, bit ćemo prisiljeni dozvoliti ulazak minimalne humanitarne pomoći.”
Nedovoljno. Nije hitno. Minimalno.
Gladovanje, dakle, nije kolateral; to je strategija. Olakšanje, kap po kap, radi upravljana bijesom. Ovo je racionizirana agonija. Patnja, precizno odmjerena.
Trumpova ravnodušnost
U međuvremenu, u Škotskoj, dok je Gaza kolabirala, Trump nije samo izbjegavao genocid; bježao je od sjene Jeffreyja Epsteina. Palestinci – poput tinejdžera iz kampa prikolica u Epsteinovom Rolodexu – ne postoje u Trumpovom zatvorenom univerzumu. On vidi samo vrijednost nekretnina i rezervacije za večeru. Sve ostalo je trivijalno.
Trumpova ravnodušnost je potpuna. Igrajući golf dok Gaza vene, on otkriva svu trulež svog svjetonazora: privilegije, okrutnost i prezir milijardera prema onima ispod njega.
Ali nije završio. Između rundi pregovora Trump je stenjao: “Poslali smo 60 miliona dolara… niko to nije priznao… to te tjera da se osjećaš malo loše.”
Očigledno, Palestinci bi trebali slati zahvalnice za glad, za šatore zapaljene u noći i djecu koju su raznijele bombe američke proizvodnje.
Ovo je Trumpova empatija: mrvice nakon kojih slijede ispadi bijesa – logika šefa mafije. Plješćeš ili ne dobiješ ništa.
Trump ne samo da negira glad, on je ismijava i svodi je na “vjerovatnu pothranjenost”. On ponovo laže o tome da Hamas krade pomoć, čak i kada izraelski zvaničnici priznaju suprotno. Želi pohvale za hranu koja nikada nije stigla i nekažnjivost za politike koje su je blokirale.
Zatim, tu je i britanski premijer Keir Starmer, majstor blagog veta. Gdje Trump urla, Starmer ide na prstima. Dok su desetine hiljada ljudi skandirale za prekid vatre, on je objavio uglađeni video u kojem nudi pomoć nekolicini povrijeđene palestinske djece u Britaniji. Gest? Ili scenski rekvizit?
Iza trezvenog tona krije se zapanjujuće saučesništvo. Starmer nije učinio ništa da zaustavi izvoz oružja Izraelu, uključujući komponente za avione F-35. Govori o desantima iz zraka kao da je bacanje hrane sa 3.000 metara više od fotografisanja. Ovi desanti ubijaju onoliko koliko i glad.
Na pitanje zašto Britanija neće djelovati, zvaničnici sliježu ramenima: moramo slijediti Ameriku. Ipak, kada je Trump napustio Ukrajinu, Britanija je sama predvodila pomoć u odbrani.
Razlika nije u sposobnosti; to je volja, ili bolje rečeno, njeno odsustvo.
Šta bi Starmer mogao učiniti? Mnogo toga: obustaviti izvoz oružja, zamrznuti izraelsku imovinu, sankcionirati firme povezane sa GHF-om, pridružiti se tužbi Južne Afrike za genocid na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) i čak opozvati ambasadora.
Mogao bi izgovoriti i riječ: genocid.
Ali umjesto toga, on glumi razumnog čovjeka – samo smireno, bez pritiska – kao da dobro sročena izjava može utišati krike Rafaha. On glumi zabrinutost dok se tijela gomilaju odmah iza zavjese.
Macronova iluzija
Zatim dolazi francuski predsjednik Emmanuel Macron, ogrnut svilom i jezikom mira dok prodaje svoju iluziju. Najavio je da će Francuska priznati palestinsku državu. Dramatično? Dok ne pročitate obrazloženje: bez granica, bez glavnog grada, bez kraja okupacije, bez zuba.
To je ista vizija koju je plasirao kanadski premijer: “cionistička palestinska država” – razoružana, demilitarizirana i osmišljena da podmaže sporazume o normalizaciji s arapskim državama. To nije država, već hologram, zvučni efekat, fatamorgana.
Dok izraelska vojska juriša na okupiranu Zapadnu obalu, dok izraelski parlament podržava aneksiju, Macron nudi priznanje na papiru.
Njegova “podrška” je spretnost ruku, mađioničarski trik da odvrati pažnju dok se pravi posao etničkog čišćenja odvija nesmetano.
Da je Macron ozbiljan, sankcionirao bi Izrael, zamrznuo rezerve u francuskim bankama, podržao slučaj Međunarodnog suda pravde i prestao hapsiti francuske građane koji protestiraju protiv genocida. Ali ozbiljnost nikada nije bila poenta; performans je bitan.
A sada, Starmer slijedi taj primjer, nudeći priznanje palestinske države – ne kao bezuvjetno pravo na cijelu okupiranu palestinsku zemlju, već kao adut za pregovaranje, koji se koristi samo ako nema primirja, kako bi uljudno pozvao Izrael da preispita svoj kurs.
Dok je Macron nudio privid, Starmer je ponudio kopiju istog – ne solidarnost, ne strategiju, samo odnose s javnošću u usporenom snimku. Trump se podsmjehuje, Starmer inscenira, a Macron suptilno obmanjuje.
Dok Gaza gladuje, a humanitarni radnici mole za primirje, ovi ljudi izgovaraju uvježbane rečenice, a ne spašavanje. Oni nude pozorište umjesto liderstva, geste umjesto pravde i eufemizme umjesto hrabrosti.
Dok izraelski ministri otvoreno pozivaju na brisanje Gaze, ovi ljudi se povlače iza baršunastih zavjesa, poziraju pred kamerama i ozbiljno klimaju glavom.
Oni nisu državnici.
Oni su izvođači.
Njihova odijela su skrojena po mjeri njihova kukavičluk.
Trump se razlikuje samo po stilu, a ne po suštini.
Dok Macron i Starmer lakiraju svoje saučesništvo diplomatijom i eufemizmom, Trump svoje urla poput kugle za rušenje – bez maske, samo arogancija, prenošena uživo.
Ali suština je ista: zajedničko, namjerno zanemarivanje palestinskog života, zajednička ravnodušnost prema patnji i jedinstvo neljudskosti.
(TBT, MEE)
