Piše: Shadee Elmasry, thebosniatimes.ba
U današnjem svijetu, teško je pronaći uglednog, dobro poznatog naučnika ili grupu njih da podržavaju Izrael. Naravno, ključne riječi ovdje su ‘dobro poznati’ i ‘ugledni’, nakon što je “zabludjela” delegacija evropskih imama otputovala u Izrael kako bi legalizirala izraelsku okupaciju i amnestirala genocid nad palestinskim narodom.
Ali se se češće pojavljuju ove ličnosti, muslimanske apologete Izraela, koji krše islamski princip suprotstavljanja nepravdi, perući svoj autoritet kako bi pokrili izraelske zločine protiv čovječnosti nad svojom braćom i sestrama u Palestini i širom arapskog svijeta.
Živimo u svijetu bestidnog oportunizma, gdje se otrovni plod “normalizacije” odnosa s izraelskom okupacijom važe naspram moralnog uvjerenja i naše dužnosti da stanemo uz napaćene Palestince. Prije nekoliko sedmica, ova slika se odvijala na našim ekranima.
Posjetu delegacije, u kojoj je učestvovalo petnaest evropskih imama, predvodio je kontroverzni Hassen Chalghoumi (poznat po podršci zabrani burke koju je pokrenuo Nicolas Sarkozy), a delegacija se sastala s izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom, koji je optužen za podsticanje genocida.
Očigledno, njihovu savjest nije mučila katastrofalna glad koja sada pogađa Gazu, “pakao na zemlji” gdje se žene i djeca ubijaju jer se bore za brašno, a muškarci se ubijaju bez ikakvog razloga.
Kao i mnoge džematlije u džamijama i online feedovima, bio sam zapanjen saučesništvom delegacije. Ova posjeta se dogodila u vrijeme kada se mi, kao muslimani, i globalna zajednica, moramo okupiti oko neotuđivih prava palestinskog naroda: parvo na postojanje, povratak kući i da živi slobodno od okupacije, posebno kada se suočavaju s egzistencijalnom prijetnjom.
Delegacija je brzo osuđena. Univerzitet Al-Azhar je naglasio da oni “ne predstavljaju islam i muslimane”. Vjernici su napustili džamije u Velikoj Britaniji. Holandski imam je suspendiran. Ali ovo se ne tiče samo njih. Moramo se zapitati kako se ovo dogodilo i osigurati da se to ne ponovi nama. Kao što je jedan učenjak rekao, ako imam vidi da zajednica pada u lihvarstvo, a zatim održi hutbu petkom o preljubi, imam je izdao svoju kongregaciju. Isti je slučaj i s muslimanskim apologetama Izraela.
Da bismo razumjeli njihove motive, moramo ispitati tri teološke “zamke” koje ove ličnosti koriste da opravdaju svoju podršku Izraelu, ili barem svoju šutnju o Palestini. Prva od njih je “zamka većeg dobra”.
Oni tvrde da će ‘govor protiv Izraela rezultirati više štete nego koristi’. Ali samo šutnja Poslanika Muhameda (s.a.v.s.) predstavlja prećutno odobravanje. Njihovo obrazloženje ne stoji.
Pokvarenjaci će uvijek prihvatiti ovo razmišljanje jer joj ono omogućava da pojede svoj poslovični kolač: dobija duhovno pokriće za šutnju. Kao što smo vidjeli, učenjak će reći: ‘Da, mogu govoriti, ali onda će nam škola biti zatvorena ili ćemo izgubiti finansiranje. Zarad većeg dobra, moram šutjeti.’
Izrael je, siguran sam, oduševljen ovom autocenzurom. Ali trebali bismo se zapitati i kako to da toliko intelektualaca nemuslimana i ne-arapa govori istinu o genocidu u Gazi, dok islamski učenjaci šute. To, u najmanju ruku, izaziva čuđenje.
Druga zamka je zamka ‘čiste teologije’. Ovdje alim kaže: ‘zdravo uvjerenje je najvažnija stvar. Kako možemo podržati Palestince kada pribjegnu oružanom sukobu? Njihova teologija je manjkava. Ja dajem prioritet istini, šta nije u redu s tim?’
Ali ono što oni previđaju jeste da laž ima stepene. Glupo je osuđivati jednu grešku, a ignorirati veću.
Napadati doktrinarne nedostatke nekog naroda, a šutjeti o njihovom ugnjetavanju, nije principijelno; to je nerazumijevanje fikha u prioritetima.
Ova zamka leži u pogrešnom postavljanju istina: glasno osuđujući vjerske greške izraelskih žrtava, dok istovremeno prikladno zaboravljaju daleko veću nepravdu samog Izraela i nasilni kontekst koji ga je doveo do postojanja.
Posljednja i najsofisticiranija zamka koju koriste muslimanski apologeti Izraela je metafizička: pokušavaju usmjeriti muslimane ka višem redu duhovnog razmišljanja o Božjoj volji.
Oni postavljaju ono što zvuči kao plemenito pitanje: ‘Zašto nam Allah ovo radi? To mora biti zbog naših grijeha. Izrael je samo alat koji Bog koristi da nas kazni ili pročisti.’
Ali kvaka je u tome što duhovni ugao često (ali ne uvijek) postaje pokriće za pacifizam. Ove ličnosti koje su putovale u Izrael, na primjer, aktivno promoviraju neaktivnost. Nisu pokazali nikakve emocije, nikakve glasove, kada su svjedočili vlastitom ugnjetavanju; tek kada je riječ o njihovim sponzorima, pronašli su nešto za reći. Ideja je ovdje patiti u tišini, preobući pasivnost u jezik duhovne izdržljivosti i sabura.
Na kraju krajeva, upravo je to ono što Izrael i njegovi podržavaoci žele: da skrenu pažnju sa sebe. Svako skretanje s teme, teološko ili neko drugo, je dobrodošlo. Kao što znamo, tlačitelj se smije onima koji se fiksiraju na ono što je loše, a ignoriraju ono što je mnogo gore. I to je opasnost koja stoji iza sve tri zamke.
Pa ipak, uprkos ovim naporima, nešto mnogo snažnije ostaje. Pogon u srcima i umovima muslimana da nose teret palestinskog naroda, da govore svoju istinu i bore se za svoju slobodu nije ugašen. Održava ga vjera, zajedničko sjećanje i uvjerenje da pravda nije slogan već sveta dužnost. Molimo Allaha za kontinuirano vodstvo i zaštitu, i snagu da nastavimo ovaj plemeniti i pravedni cilj. Amin.
(TBT, TNA)
