Dok se Vlada FBiH hvali izdvajanjem 8,4 milijuna KM za pomoć malim poslodavcima, rijetko tko postavlja temeljno pitanje: zašto je ta pomoć uopće potrebna? Iza privlačnih naslova o financijskoj podršci krije se duboko problematična ekonomska politika koja jednom rukom uzima, a drugom vraća – uz skupe administrativne troškove i birokratsko opterećenje. Vrijeme je da se raskrinka ovaj začarani krug politički motiviranih ekonomskih odluka.
Začarani krug administrativne iluzije
Nedavno povećanje minimalne plaće u Federaciji BiH, kojim se premijer Nermin Nikšić i njegova Vlada često ponose, predstavljeno je javnosti kao socijalno osjetljiva mjera usmjerena na poboljšanje životnog standarda građana. Na prvi pogled, ko bi mogao biti protiv veće plaće za radnike? Pišeproatl Logicno.
Međutim, ekonomska stvarnost nije tako jednostavna. Naglo povećanje minimalnih primanja bez odgovarajućih fiskalnih rasterećenja stvorilo je ozbiljan pritisak na mala i mikro poduzeća koja su temelj federalne privrede.
Mnogi poduzetnici su se našli u situaciji gdje preko noći moraju osigurati značajno više sredstava za plaće, bez da su imali vremena prilagoditi svoje poslovne modele ili povećati cijene svojih proizvoda i usluga da kompenziraju taj trošak.
Kada država rješava problem koji je sama stvorila
Najnovija odluka Vlade FBiH o izdvajanju 8,4 miliona KM za pomoć privatnim poslodavcima otkriva temeljni paradoks ove politike: vlada prvo stvori problem administrativnim povećanjem minimalnih plaća, a zatim “velikodušno” nudi pomoć za rješavanje istog tog problema.
Posebno je zabrinjavajuće što se ovaj trošak pojavio u trenutku kad BiH bilježi rekordne prihode od indirektnih poreza. Umjesto da se ti prihodi koriste za strukturalne reforme i smanjenje poreznog opterećenja, novac poreznih obveznika se troši na krpanje rupa koje je izazvala sama država.
“Ovakav pristup je klasičan primjer administrativnog dvostrukog knjigovodstva. Država uzima novac kroz povećane doprinose na plaće, a onda dio tog novca vraća kroz subvencije, uz gubitak značajnog dijela sredstava na administraciju samog procesa. To nije održiv ekonomski model,” objašnjava jedan ekonomski analitičar.
Birokratski labirint umjesto strukturnih reformi
Ono što posebno zabrinjava u najnovijoj odluci je stvaranje dodatnog administrativnog opterećenja. Vlada je stvorila kompleksan proces prijava, žalbi i odobravanja pomoći koji zahtijeva angažman čak četiri različite institucije – Federalnog ministarstva razvoja, Federalnog ministarstva finansija, Porezne uprave FBiH i Union Banke.
Za poduzetnika koji se već bori s izazovima poslovanja, ovo predstavlja dodatno vrijeme i resurse koje mora uložiti samo da bi dobio natrag dio novca koji mu je država prethodno uzela kroz povećane troškove rada.
Indikativno je da je među odobrenim sredstvima 536.650 KM namijenjeno za 462 korisnika “kojima je usvojen prigovor” na prethodnu odluku – što jasno pokazuje koliko je cijeli proces podložan greškama i administrativnim komplikacijama.
Konkurentnost pod pritiskom
Temeljni problem ovakvog pristupa je što se ne bavi suštinskim izazovom – visokim troškovima rada u odnosu na produktivnost. Povećanje minimalnih plaća bez odgovarajućih reformi poreznog sistema dovodi do smanjenja konkurentnosti domaćih preduzeća.
Dok susjedne zemlje provode strategije za privlačenje ulaganja kroz pametne fiskalne politike, BiH se kreće u suprotnom smjeru. Neki poduzetnici već razmatraju preseljenje dijela poslovanja u susjedne zemlje s povoljnijim uvjetima, što bi dugoročno moglo dovesti do gubitka radnih mjesta i poreznih prihoda.
Posebno su pogođeni obrti i male firme u radno-intenzivnim djelatnostima poput industrije, ugostiteljstva i maloprodaje, koji imaju niže marže i ograničenu mogućnost prebacivanja povećanih troškova na cijene.
Kontraproduktivni efekt na tržište rada
Ironično, mjera koja je nominalno usmjerena na poboljšanje položaja radnika može dugoročno imati suprotan učinak. Zbog povećanih troškova, dio poslodavaca već je počeo smanjivati broj zaposlenih, prelaskom na djelomično radno vrijeme ili čak prebacivanjem dijela poslovanja u sivu ekonomiju.
Također, ovakve administrativne kompenzacijske mjere stvaraju neizvjesnost kod poslodavaca. Hoće li subvencije biti dostupne i sljedeće godine? Hoće li kriteriji za dobivanje pomoći biti promijenjeni? Ova vrsta nesigurnosti otežava dugoročno planiranje i ograničava nove investicije.
“Umjesto da se bavi strukturnim reformama koje bi trajno olakšale poslovanje i potaknule zapošljavanje, vlada odabire populistički pristup koji kratkoročno zvuči dobro, ali dugoročno šteti ekonomiji,” upozorava stručnjak za mali biznis.
Da rezimiramo
Vladin pristup ekonomskoj politici kroz povećanje minimalnih plaća praćeno kompenzacijskim mjerama predstavlja klasični primjer administrativne iluzije. Novac se vrti u krug, stvaraju se novi birokratski procesi, a temeljni problemi ekonomije ostaju neriješeni.
Kao građani i poduzetnici, moramo biti svjesni ove zamke i zahtijevati istinske strukturne reforme umjesto kozmetičkih mjera. Pravo pitanje nije koliko novca država “daruje” poduzetnicima, već koliko im ga prvo uzme kroz namete i koliko troši na administriranje cijelog procesa.
Za sada, jedina razumna strategija za poduzetnike je pažljivo planiranje, traženje svih dostupnih potpora, ali i aktivno zagovaranje za istinske reforme koje će stvoriti predvidljivo i poticajno poslovno okruženje bez ovakvih administrativnih apsurda.
(TBT)
