Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Još nije bilo rata a da (cijeli) Izrael u početku nije navijao za njega. Još nije bilo rata, osim onog iz 1973, da se (cijeli) Izrael u početku nije oduševljavao nevjerovatnim vojnim i obaveštajnim sposobnostima naše vojske. I još nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Menahem Begin je euforično ušao u Libanski rat, a iz njega izašao sa kliničkom depresijom. I on je samo jedan primer. Velika je šansa da se to dogodi i sa ratom protiv Irana. Početna euforija je tu, spremna je himna „Pobjeda nad Iranom“, ali na kraju nam se piše crno.
Krila pilota našeg ratnog zrakoplovstva, umrljana krvlju hiljada djece i desetine hiljada nevinih ljudi, postala su čista nakon nekoliko letova ka Iranu. Kakvi heroji, takav opći hvalospjev ratnoj avijaciji nismo čuli još od čuda Šestodnevnog rata. Kako su samo usmjerili raketu kroz terasu, a zatim tako da izađe kroz prozor. Čak je i Benjamin Netanyahu preko noći povratio legitimitet i ponovo je naš Winston Churchill, barem za mnoge od nas. Televizije i društvene mreže su eksplodirale od samohvalisanja. „Kada želimo, mi znamo kako da pogodimo metu“, pohvalila se Liat Ron na portalu „Walla“. „Trinaesti juni, još jedna historijska prilika. Ne smijemo je propustiti. Svaka čast izraelskoj vojsci i neka živi država Izrael“, napisao je Amit Segal, čovjek koji se smatra najutjecajnijim novinarem u zemlji.
Prvi dani rata su uvijek naši najljepši, najopojniji i najbolji dani. Ah, kako smo uništili tri zrakoplovne jedinice 1967, a tek kako smo ubili 89 saobraćajnih policajaca prvog dana operacije Oferet Jecuka protiv Hamasa 2008. Uvijek isti hibris, stalno veličanje herojstva vojske i Mossada. Prekjuče je bilo nekih koji su nakon 100 borbenih naleta promjenili i režim u Iranu. Ovaj polet uvijek prati i osjećaj pravednosti. Nismo imali izbora 1967, ni 1982, pravednijih ratova od tih nije bilo. Prekjuče opet nije bilo izbora. Filmski uzlet na početku, tragedija na kraju.
Osećaj zadovoljstva je splasnuo već u subotu uveče, poslije tri sirene koje su milione Izraelaca natjerale u skloništa, nakon čega su uslijedili razaranje i smrt. To nije moglo nadomjestiti devet ubijenih iranskih nuklearnih fizičara, a utjeha nije bio ni ubijeni komandant Revolucionarne garde (za koga se već našla zamjena). Izrael je požurio u rat koji se mogao izbjeći da Netanjahu nije 2018. natjerao Donalda Trumpa da se povuče iz nuklearnog sporazuma Baracka Obame, sporazuma koji bi Trump danas rado potpisao.
Izrael uvijek ima suženje svijesti poslije prvih uspjeha i nikada ne razmišlja o danu poslije. Poslije nekoliko mjeseci noćnih silazaka u skloništa, sa razorenom privredom i još više moralom, počet ćemo se pitati da li je cijena previsoka i da li zaista nismo imali drugog izbora. Ali ovakva pitanja sada nisu čak ni legitimna.
Koliko strpljenja ima Iran, a koliko Izrael? Dokle Tel Aviv može izdržati pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo prije nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rješenja? Kampanja protiv Irana bi se mogla pretvoriti u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Washingtonu. Ovo je najopasniji rat u historiji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije.
(TBT, Haaretz)
