Piše: Daniel Lindley, thebosniatimes.ba
Dok sjedam da napišem ovaj članak, čitam najnovije informacije o tome kako je izraelska vojska ubila još 27 izgladnjelih palestinskih civila koji su čekali hranu u “humanitarnom centru”. Broj poginulih u ovim centrima u posljednjih osam dana sada je 102.
Došli smo do tačke kada se Izrael čak ni ne trudi da izda uobičajene izjave o tome kako su Hamasovi militanti koristili civile kao ljudske štitove. Oni samo iznose drska poricanja da su se ovi događaji uopće dogodili ili izvještavaju da je pucnjava bila “kao odgovor na prijetnju koju su percipirale trupe IDF-a”. Ne možete naći mnogo slabije opravdanje za masakr civila od toga.
Važno je zapamtiti da su se ovi događaji dogodili samo zato što je Izrael od marta nametnuo potpunu opsadu Pojasa Gaze, blokirajući svu hranu, gorivo i lijekove da uđu na teritoriju kako bi izgladnio civilno stanovništvo, dok je Netanyahu jasno stavio do znanja da je jedini način da se okonča rat preseljenje civilnog stanovništva Gaze u treće zemlje.
U međuvremenu, UN-u je efektivno zabranjeno djelovanje u Gazi, tako da je jedini način na koji Palestinci u Gazi mogu dobiti hranu da odu u ove “humanitarne centre” koje vodi izraelska vojska, koja bi ih mogla jednostavno upucati. Obično bi se mogle očekivati ozbiljne posljedice za državu koja otvoreno izjavljuje da pokušava etničko čišćenje, masakrira civile koji traže hranu, a zatim o tome laže.
Ako zaista živimo u svijetu kojim upravljaju “međunarodni zakon” i “ljudska prava”, onda bi to bilo prirodno. Ali siguran sam da svi koji čitaju ovaj članak razumiju da je malo vjerovatno da će se išta fundamentalno promijeniti zbog ovog najnovijeg zločina.
Ovo dovodi do srži problema, pravog razloga zašto je Palestina toliko važna i privlači toliko međunarodne pažnje. Nije stvar samo u tome što se nalazi u strateški važnom dijelu svijeta ili što su u pitanju vjerska sveta mjesta; koliko god te stvari bile važne znati. Prava suština problema je da je Palestina centralna kontradikcija iz koje se raspada postojeći međunarodni poredak.
Godine 1974., John Pilger je producirao film “Palestina je i dalje problem”, koji je prvi put educirao mnogu zapadnu publiku da je velika nepravda nanesena cijeloj naciji ostala neriješena decenijama.
Poredak nakon Drugog svjetskog rata stvorio je institucije poput Ujedinjenih nacija i Međunarodnog suda pravde, učinio kolonijalizam ilegalnim ostacima iz prethodne ere i uspostavio princip da je ilegalno sticati teritoriju ratom. Film je postavio pitanje kako iko, posebno zapadni liberali, može zaista reći da vjeruje u ovaj novi poredak, a istovremeno podržava državu Izrael, političko uređenje koje izgleda odbacuje ove ideale u korist brutalnog ideala “moć je jednaka pravu”. John Pilger je 2002. godine objavio novi film pod nazivom “Palestina je i dalje problem”.
Do 2025. godine, približavamo se kraju međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata, a glavni razlog za to je što zapadni liberalni lideri sve više moraju birati između njegovog održavanja i održavanja podrške Izraelu, te odabira ovog drugog.
Da navedemo nedavni primjer, kada je Izrael izvršio invaziju na Siriju u decembru bez ikakve provokacije, odgovor britanske vlade bio je jednostavno izjava da Izrael “osigurava da je njegov položaj na Golanu siguran”. Imajte na umu da je Golan također sirijska teritorija; britanska vlada eksplicitno podržava čin agresije kako bi zaštitila ilegalno okupiranu zemlju. To nema mnogo smisla osim ako mislite da se međunarodno pravo ne primjenjuje na Izrael.
Zatvaranje očiju pred izraelskim ratnim zločinima
Ali problem s takvim razmišljanjem je što međunarodno pravo ne funkcionira osim ako ne postoji kolektivni ugovor o njegovom poštivanju. Ne postoji svjetska policijska snaga koja može provoditi ove zakone, oni su samo međusobno dogovoreni skup pravila u okviru kojih se svi slažu da rade, jer nas je historija naučila da se loše završava po sve ako to ne činimo.
Da napravimo grubu analogiju, sistem je poput ranih dana UFC-a kada je bilo vrlo malo nametnutih pravila, ali u stvarnosti, borci su imali dogovore o rukovanju da, npr. ne čupaju jedni drugima kosu, jer niko ne želi da mu se to dogodi. Ako bi Borac A počeo čupati kosu protivniku, može li se ponašati ogorčeno kada i drugi borci počnu to raditi?
Slično tome, ako zapadne sile odluče podržati Izrael u ilegalnoj okupaciji teritorija drugih zemalja što čini decenijama, mogu li se zaista ponašati ogorčeno kada Rusija odluči da okupira dio Ukrajine? Dozvoljavajući Izraelu da ratom stekne teritoriju, u suštini su promijenili međunarodni sistem od onog u kojem je sticanje teritorije ratom jednostavno ilegalno, do onog u kojem je sticanje teritorije ratom u redu sve dok kažete da je to u interesu vaše nacionalne sigurnosti. To su nova pravila.
Prošle godine, Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina. Konkretno, kako bi odgovorili na optužbe da su počinili “ratni zločin izgladnjivanja kao metodu ratovanja”. Nakon nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu, poput opsade Lenjingrada (što u to vrijeme nije bilo strogo “ilegalno”), nastao je međunarodni konsenzus da se takve nehumane akcije nikada više ne smiju ponoviti.
Pa, 2. marta, Izrael je objavio da zabranjuje ulazak sve robe i pomoći u Gazu, što je očigledan ratni zločin, dok zapadne vlade poput Njemačke otvoreno izjavljuju da namjeravaju pronaći “načine i sredstva” kako bi izbjegle hapšenje Netanyahua ako bi stupio na njihovu teritoriju.
Velika Britanija, posebno, nastavlja pružati direktnu vojnu pomoć Izraelu u obliku nadzornih letova iznad Gaze. Deklasificirani dokument Velike Britanije dokumentirao je najmanje 518 nadzornih letova RAF-a oko Gaze od decembra 2023. godine, izvršenih iz zarkooplovne baze Akrotiri na Kipru.
Vlada Velike Britanije je, naravno, svjesna da pomaže vladi čije lidere MKS traži zbog ratnih zločina. To bi objasnilo zašto je, kada je Keir Starmer posjetio zrakoplovnu bazu u decembru, održao čudan govor u kojem je rekao: „Shvatam da je ovo bila izuzetno važna godina… Također sam svjestan da se o svemu ili o dosta toga što se ovdje dešava ne može pričati… Iako smo zaista ponosni na ono što radite, ne možemo nužno reći svijetu šta ovdje radite.“
Velika Britanija je zakonski obavezna prema Ženevskim konvencijama da osigura da se njene vojne obavještajne službe ne koriste za olakšavanje ratnih zločina. U stvari, vlada Ujedinjenog Kraljevstva je sama izjavila da Izrael “nije posvećen” poštivanju međunarodnog prava, ali kaže da mora nastaviti pružati vojnu pomoć Izraelu jer bi prestanak toga “potkopao povjerenje SAD-a u Ujedinjeno Kraljevstvo i NATO u kritičnom trenutku naše kolektivne historije i unazadio odnose”.
Ako je međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata imao ikakvu ideologiju vezanu za njega, to je vjerovanje u koncepte kao što su individualne slobode, ljudska prava, međunarodno humanitarno pravo i legitimnost institucija uspostavljenih da ih provode. Svaki poredak treba neku vrstu organizacijskog principa; možda nije strogo “istinit”, ali prava svrha je da narod treba vjerovati u njega.
Mnogi mladi odrasli u zemljama poput SAD-a i Velike Britanije odgajani su s idealima da je vođenje rata za hladne nacionalne interese/nametanje rasne nadmoći varvarska praksa koja više nije dozvoljena.
Palestina je posljednja granica
Međutim, za Palestinu više nema nikakvog privida koji se može napraviti. Netanyahu sada eksplicitno daje do znanja da čak i ako Hamas “položi oružje” i njegovi lideri odu, Izrael će tada etnički očistiti palestinsko civilno stanovništvo Gaze. Ovo je rat etničkog čišćenja i genocida racionaliziran militarističkom, rasističkom ideologijom – osnovni razlog, na kraju krajeva, zašto se Palestinci u Gazi etnički čiste je taj što nisu Jevreji.
Izraelske pristalice na Zapadu odustale su od pokušaja da bilo koga uvjere u moralnost svojih stavova i jednostavno pribjegavaju represiji protiv neslaganja. U Sjedinjenim Državama, na primjer, svjedočili smo neviđenim represijama protiv grupa solidarnosti.
Na primjer, međunarodni studenti se deportiraju samo zbog učešća u demonstracijama solidarnosti s Palestinom. Ovi ljudi se čak ne optužuju za počinjenje zločina, već za nedefinirana djela poput “antiameričke aktivnosti”. Ako se želi nastaviti bezuvjetna zapadna podrška Izraelu, bit će potrebna veća represija na univerzitetima.
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva bila je u pravu kada je rekla da se nalazimo na “kritičnoj prekretnici u našoj kolektivnoj historiji” i da je Izrael u njenom srcu. Međunarodni poredak se raspada i bilo koji novi poredak u koji krenemo uveliko zavisi od onoga što se događa u Palestini.
Ako Izrael uspije u svom dugoročnom cilju genocida nad Palestincima i uspostavi bezakonitu militariziranu etnodržavu koja dodjeljuje/oduzima državljanstvo na rasnoj osnovi i napada i okupira druge zemlje po volji, to će biti model koji će ostatak svijeta slijediti. Čak i ako vam lično nije posebno stalo do Palestine, nećete izbjeći posljedice ovog novog svijeta u kojem je moć jednaka pravu.
Svako ko ne želi živjeti u takvom svijetu mora prepoznati da je solidarnost s Palestinom centralno pitanje od kojeg se ne može odstupiti.
Izrael i njegove pristalice to svakako prepoznaju, inače ne bi bili toliko spremni da se odreknu bilo kojeg drugog navodnog principa kada je Izrael u pitanju. Iako nivo represije u ovom trenutku može biti zastrašujući, trebali bismo se ohrabriti i činjenicom da se pristalice Izraela ne bi ponašale tako agresivno, ako bi se osjećale sigurno u svojoj konačnoj pobjedi.
Svjedočimo destruktivnom divljanju krhkog projekta, čiji se dizajneri boje da bi se mogao srušiti u svakom trenutku ako bi se opozicija uspjela efikasno organizirati.
(TBT, TNA)
