Piše: Nikola Krstić, thebosniatimes.ba
Prošla je godišnjica otkako je 1992. započela jedna od najdužih opsada gradova u historiji modernog ratovanja, činjenice kažu da je duža i od Staljingrada. Taj grad je Sarajevo. Udaljen na samo 300 kilometara od Beograda.
Prošla je godišnjica, a niko u državi Srbiji to nije spomenuo, pa makar i slučajno. Niti je to učinila, sačuvaj bože, vlast, nije ni opozicija, nije ni akademska zajednica, nije to uradila ni medijska scena, pa čak nisu ni propagandne beštije se tome nisu ismijavale, kao što se toga nisu sjetili ni mnogi antivučićevski heroji i heroine, kojima su puna usta borbe i ljudskih prava. Nisu se sjetili, jer se to u našem kolektivnom pamćenju nije ni desilo.
Spomenuli su ga, razume se, dosadni i naporni jeretici sa margine ovog društva, koji, kako ih mnogi smatraju, nikako da se odmaknu iz te proklete prošlosti, čak su ga spomenuli i oni zluradi mešetari, koji, naravno, ne vjeruju da se tako nešto desilo ili, naprotiv, raduju se što se tako nešto, ipak, dogodilo.
Međutim, pogrešna je riječ „dogodilo“, izvinjavam se, opsada Sarajeva je završni čin decenijskog spremanja i pravljenja plodnog tla za takvo zlodjelo, ali ćemo o tome poslije. First thing first, faktografija kaže slijedeće: glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, proveo je 1.425 dana pod neprekidnom opsadom, granatiranjem, snajperisanjem, sadističkim iživljavanjem, isključivanjem struje, zavrtanjem vode, razbijanjem i otimanjem humanitarne pomoći i općom agonijom od ruinirane Jugoslovenske narodne armije (JNA) koja se transformirala u Vojsku Republike Srpske uz svesrdnu pomoć paravojnih & paranormalnih formacija sa šubarama i beretkama na glavi. Sve je to bilo srdačno pomagano iz Beograda, kako finansijski i logistički, tako medijski, ideološki i moralno.
Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra, tokom opsade živote je izgubilo 14.011 ljudi, od kojih 7.808 u prvoj godini rata. Među žrtvama bilo je i 1.601 dete. Povređeno je oko 50.000 osoba, dok je na grad palo više od 64.000 granata – u prosjeku 329 dnevno. Rekordan broj zabilježen je 22. jula 1993. godine, kada je ispaljeno 3.777 granata u jednom danu. Pred Haškim tribunalom osuđeni su Stanislav Galić, Dragomir Milošević i Radovan Karadžić.
Kada je Sarajevo krenulo te ’92. da gori, Beograd više nije poznavao taj grad. Odjednom, za srbijansku propagandu, potreban je bio samo ćosićevski odjek, da Sarajevo više nije bilo mjesto zabave, mira i idiličnosti, već kazamat u kojem se „srpska djeca bacaju u kavez sa lavovima“. Nisu baš svi ćutali, kao što sada čine, postojao je antiratni eho, ali u najezdi kolektivnog ludila, bio je zaista nemoćan pred tim cunamijem. Dvoje takvih intelektualaca zvali su sarajevski Dnevnik, novinar Petar Luković i arhitekta Bogdan Bogdanović, da pokušaju baciti čašu vode na plamen što proždire grad koji je bio otvoren za sve narode i narodnosti, ali i epicentar i sudar mnogih civilizacija.
„Pustili su me u Dnevnik nekoliko večeri zaredom; javio se i Bogdan Bogdanović – ali sem nas dvojice niko više, kao da je čitav Beograd ućutao, jeste ućutao, sklonio pogled od Sarajeva, zaboravio na Sarajevo, nije trenutak, rekli su mi.
Sve luđe vijesti – da se granatira centar grada i da ima desetine mrtvih – imale su eho sa Pala: Radovan, naš Radovan, naš srpski Radovan, s budističkom mirnoćom objašnjavao je da mi samo uzvraćamo i da nas, u stvari, granatiraju prljavi muslimani (s malim ‘m’) i da su, kao obično, Srbi opet ugroženi, zar ima te situacije kad Srbi nisu ugroženi?“, pisao je Luković o tome.
I ostao je takav narativ do dana današnjeg. Srbija nikada nije učestovala u ratu, svi su bili protiv Srba, Bošnjaci, Hrvati, Albanci su sami sebe u ubijali i u jame zakopavali, a da u stvari su sve to Amerika i Evropa zamutile kako bi nas sve porobile, jer su im smetali ćirilica, pravoslavlje i srpski identitet.
A sada ozbiljno, ratovi devedesetih se nisu tek tako dogodili i započeli, stoga ni opsada Sarajeva nije nikakav slučajni incident, već dugo pripreman i temeljno organiziran zločin koji je imao za cilj totalno iscrpljivanje i na kraju zatiranje bošnjačkog civilnog stanovništva. Nije Srbija tek tako zaćutala zato što nije znala šta se dešava, već zato što je bila već uveliko spremana da je takvo rješenje jedino logično.
Dragan Popović u svojoj knjizi „Rat sjećanja u Srbiji 1980-1990.“ govori da je „politika istorije koje su zajednički promovirale nacionalistička inteligencija, Srpska pravoslavna crkva i vlast u Srbiji služila se historijskim revizionizmom kao osnovnim metodom djelovanja“.
„To je značilo da su iz utvrđenih historijskih činjenica i postojećih dokaza izvlačeni tendenciozni zaključci, neproverive tvrdnje predstavljene su kao aksiomi, dokazi su falsifikovani ili prećutkivani, a fama o uverljivosti predočenih teorija stvarana je kroz međusobno citiranje revizionističkih autora“, piše Popović u svojoj knjizi.
Na tragu tih riječi možemo i reći da se „desila“ opsada Sarajeva, ali kao završni čin, kao finalna operacija indoktrinacije svesrpskog stanovništva kome je predočeno da je uništenje bošnjačkog stanovništva jedini normalni epilog usled kojeg će konačno napraviti ravnoteža između historijske pravde i nepravde koja je počinjena nad srpskim narodom.
Međutim, Srbija je poražena, hvala nebesima, tokom svih ratova devedesetih, ali je zloduh tih vremena i te kako preživio. U današnjoj Srbiji, ovoj Vučićevoj, mi imamo tešku mutaciju izopačene stvarnosti u kojoj se ljudi i dalje kreću u okvirima da ova zemlja ništa nikome nije nažao učinila i da sve ovo što se trenutno dešava, pa čak i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, dođe kao neka vrsta humanitarne katastrofe.
Možda će i doći jedan dan, ko zna, kada ćemo zastati na ulicama i reći da je vrijeme za minut tišine za sve one pobijene u Sarajevu, ali i u mnogim drugim mjestima gdje su zulumi počinjeni.
Možda će se u tom minutu tišine osjetiti ona prava i esencijalna katarza. Možda ćemo tek tada vidjeti sa kakvim zlom se već decenijama nosimo. Možda ćemo tada razumeti da su njima ruke krvave mnogo prije pada nadstrešnice u Novom Sadu. Da su im do lakata krvave dok su iznad Sarajeva gađali djecu, samo zato što im je to bilo zabavno.
(TBT, Danas)
