Danas se Muhyi al-Din Ibn Arabi smatra jednim od najutjecajnijih filozofa u islamskoj sufijskoj tradiciji.
Gotovo osam stoljeća nakon njegove smrti, njegove ideje nastavljaju utjecati na suvremene sufijske mislioce i odjekuju diljem islamskog svijeta – ali ne bez kontroverzi.
Rođen 1165. u Murciji, Al-Andalus, u današnjoj Španji, svoje prve godine proveo je u Sevilli, raskošnom intelektualnom središtu, koje je bilo formativno u njegovim kasnijim filozofskim i mističnim nastojanjima.
Rani poznanik bio mu je Abu Waleed Muhammed Ibn Rushd, na Zapadu poznat kao Averroes – jedan od najutjecajnijih filozofa islamskog svijeta, koji je i sam bio pod utjecajem aristotelovske škole.
Dok su i Ibn Rushd i Ibn Arabi dijelili zajedničku potragu za istinom pod islamskim okvirom, Ibn Rushd je preuzeo izrazito racionalistički pristup, dok je Ibn Arabijev bio obilježen mističnim razmišljanjem, analizom snova i vizijama izazvanim transom.
Ibn Arabi je stekao konvencionalno islamsko obrazovanje, uključujući poduku u fikhu (jurisprudenciji) i hadisu (izreke poslanika Muhameda,a.s.), ali je njegova sklonost misticizmu postala očita u njegovoj mladosti.
Njegovo putovanje u sufizam bilo je duboko oblikovano nizom duhovnih susreta.
U dobi od 15 godina doživio je transformativnu viziju koja je označila početak njegove cjeloživotne potrage za duhovnim znanjem.
Učio je kod brojnih sufijskih ličnosti u Al-Andalusu i Magrebu, uključujući mističarku Fatimu iz Cordobe, za koju se kaže da je odigrala ključnu ulogu u njegovoj duhovnoj formaciji.
Pod njihovim se vodstvom odrekao svjetovnih ambicija i posvetio se potrazi za unutarnjim znanjem.
Putovanje nije bilo samo intelektualno, već i duboko duhovno i tjelesno.
Poput mnogih sufija prije njega, krenuo je na opsežna putovanja po islamskom svijetu u potrazi za mudrošću i božanskim nadahnućem.
Njegova putovanja odvela su ga od dvorova Andaluzije do pustinja sjeverne Afrike, a naposljetku do srca islamskog svijeta – Meke.
Njegovo vrijeme u Mekki bilo je posebno formativno. Tamo je počeo pisati svoj magnum opus, Al-Futuhat al-Makkiyya (Mekanska otkrovenja), golemi zbornik mističnih uvida, teoloških razmišljanja i osobnih duhovnih iskustava.
Mekka je za Ibn Arabija bila ne samo geografski centar islama, već i simbol unutrašnjeg putovanja duše prema božanskoj prisutnosti.
Iz Meke je nastavio svoja putovanja kroz Bagdad, Konju i Anadoliju, prije nego što se konačno nastanio u Damasku 1223. godine.
Do tada je bio u kasnim pedesetima i tražio je mjesto gdje bi se mogao posvetiti podučavanju i pisanju. Stabilnost Damaska u Siriji pod dinastijom Ayyubida pružila je savršeno utočište za njegova intelektualna i duhovna nastojanja.
Osnovao je zawiyu (duhovni dom) u podnožju planine Qasioun, planine prožete svetim pričama povezanim sa asketima i misticima.
Ključne ideje
Ibn Arabijevo intelektualno i mistično nasljeđe je ogromno, ali njegov najkontroverzniji i najslavniji koncept je wahdat al-wujud (Jedinstvo bića).
Ideja je tvrdila da je cjelokupno postojanje jedinstvena stvarnost, s Bogom kao krajnjim izvorom i suštinom.
Prema ovom gledištu, kreacija nije odvojena od Boga, već stalna manifestacija Božanskih svojstava.
Sve što postoji, tvrdio je, odraz je Apsolutne Stvarnosti, slično načinu na koji se svjetlost otkriva u različitim oblicima i na različitim površinama.
Drugi kamen temeljac njegove filozofije bio je koncept insan al-kamil (Savršeni čovjek).
Za Ibn Arabija, poslanik Muhammed, a.s., predstavljao je krajnje utjelovljenje ljudskog savršenstva, biće koje je u potpunosti spoznalo božanske atribute u sebi.
Putovanje ljudske duše, vjerovao je, bilo je samootkrivanje i pročišćenje, koje je kulminiralo onim što je nazvao ma‘rifa (intimno znanje o Bogu).
Francuski filozof Henry Corbin kasnije je elaborirao Ibn Arabijeva djela sredinom 20. stoljeća, donoseći njegovu filozofiju zapadnoj publici.
Corbinova ideja “imaginarnog” je interpretacija Ibn Arabijevih ideja o prirodi stvarnosti.
Prema Corbinu, imaginarno je bilo područje koje povezuje božanski svijet sa fizičkim svijetom kroz snove i transcendentna iskustva.
Ove ideje nisu bile bez kontroverzi.
Mnogi islamski učenjaci do danas smatraju Ibn Arabijeve spise opasno bliskim panteizmu, što dovodi do optužbi za herezu.
Neki teolozi su pogrešno protumačili njegovu predstavu o božanskom jedinstvu kao negiranje transcendentnosti Boga.
Kao rezultat toga, njegova djela su povremeno bila zabranjena u određenim muslimanskim zemljama, a njegovo naslijeđe naišlo je na otpor, posebno konzervativnih klerikalnih krugova.
Ipak, među misticima i duhovnim tragaocima, ostao je izuzetna figura, cijenjena zbog svoje neusporedive dubine i uvida u prirodu postojanja.
Veze sa Damaskom
Damask, koji se često opisuje kao najstariji kontinuirano naseljen grad na svijetu, zauzimao je jedinstveno mjesto u islamskoj mašti, što je bio slučaj i za života Ibn Arabija.
Grad je dugo bio središte učenja, trgovine i duhovnosti. Tu su Omajadi osnovali prvo veliko islamsko carstvo, učinivši Damask svojom prijestolnicom 661. godine.
Čak i nakon što je Abasidski kalifat prebacio vlast na Bagdad, Damask je zadržao svoj status značajnog centra učenja i pobožnosti.
Gradske biblioteke i pijace bile su legendarne, sadržavale su tekstove iz cijelog islamskog svijeta i šire. Damask je također bio kritični centar za proučavanje hadisa i islamske jurisprudencije.
Prisustvo učenjaka kao što su Imam al-Nawawi, Ibn Taymiyyah i Ibn al-Qayyim al-Jawziyyah osiguralo je da Damask ostane uporište intelektualnog i vjerskog diskursa.
Za sufije i mistike Damask je bio posebno svet. Vjerovalo se da je planina Kasioun bila utočište za poslanike i evlije.
Gradske džamije i hanke (sufijske lože) bile su pune tragalaca za božanskim znanjem. Upravo je ova duhovna atmosfera privukla Ibn Arabija da Damask učini svojim posljednjim domom.
Uprkos poštovanju koje je Ibn Arabi imao među svojim sljedbenicima, njegovo naslijeđe je pretrpjelo periode opadanja, posebno nakon što je država Mameluka, koju su formirali bivši kavkaski i srednjoazijski robovi ratnici, preuzela kontrolu nad Damaskom.
Njegova djela su cenzurirana, a njegova grobnica je zapuštena, jer su vladari provodili doslovnije tumačenje religije. Do 14. vijeka, njegov mauzolej je postao toliko oronuo da je opisan kao smetlište.
Marokanski sufi al-Fasi, koji je posjetio 1511. godine, žalio je na stanje zapuštenosti i strah oko njegovog imena zbog protivljenja klerikalnog establišmenta.
Međutim, Ibn Arabijevo naslijeđe je uskrsnulo dolaskom Osmanlija 1517. Sultan Selim I, koji se navodno divio mistiku, naručio je izgradnju džamije i tekije (sufijske lože) oko njegovog turbeta, čime je vratio na ono što je vidio kao svoje pravo mjesto u islamskoj historiji.
Danas Ibn Arabijev grob ostaje mjesto hodočašća, koje posjećuju učenjaci, sufije i duhovni tragaoci iz cijelog svijeta.
Smještene u susjedstvu Al-Salihiyya, džamija i takiyya koje su izgradili Osmanlije i dalje stoje kao spomenici njegovom trajnom utjecaju.
Sama arhitektonska konstrukcija je odraz njegovog učenja – džamija, koja predstavlja egzoterični (zahir) aspekt islama, i njegova grobnica, koja simbolizira ezoteričnu (batin) dimenziju božanskog znanja.
Damask, sa svojim slojevima historije i duhovnom rezonancom, nastavlja biti grad duboko isprepleten naslijeđem Ibn Arabija.
Njegova učenja o jedinstvu postojanja, božanskoj ljubavi i potrazi za samospoznajom i danas su relevantna kao i prije nekoliko stoljeća.
U svijetu često podijeljenom krutim tumačenjima i sektaštvom, njegova vizija nudi put ka dubljem razumijevanju, put izvan sebe i prema Božanskom.
(TBT, MEE)
