TEME
Širom svijeta, djeda u crvenom odijelu, sa dugačkom bijelom
bradom, na sankama širi radost i upotpunjava prazničnu čaroliju. Legenda kaže
da ovaj veseli čovjek ostavlja poklone ispod jelke, spuštajući se niz dimnjak,
svima koji su bili dobri proteklih dvanaest mjeseci.
FOTO: Ilustracija (public)
Djeda Mraz je izmišljeni lik koji donosi djeci poklone na
Badnje veče, Božić, na Svetog Nikolu kao u zapadnoj kulturi ili za Novu godinu
što je tipično na istoku. Djeda Mraz vodi poreklo iz starih religija slovenskih
i germanskih naroda. Najpoznatija predstava Djeda Mraza je da je on stariji,
bradati čovjek, obučen u crveno odijelo i leti na sankama punim poklonima koje
vuku irvasi. On potiče iz Laponije na Sjevernom polu.
Sveti Nikola je bio jedan od uzora za nastanak lika Djeda
Mraza. On je bio episkop bizantijske pokrajine Anadolije. Prema predanju,
vaskrsao je troje djece koje je lokalni mesar zaklao u periodu gladi, pa se
zbog toga slavi kao zaštitnik djece. Nikola je najčuveniji po svojim poklonima
sirotinji, a posebno po davanju miraza trima kćerkama siromašnog hrišćanina,
kako bi se udale i ne bi postale prostitutke. Smatra se da je preko noći ubacio
džak sa zlatnicima kroz prozor. Vjekovima se ta priča mijenjala pa se kasnije
smatralo da je te zlatnike ubacio kroz dimnjak.
Uticaji paganizma
Glavno božanstvo germanskih naroda, sa kojima se također
povezuje lik Djeda Mraza je Ostin. On je spominjan kako predvodi veliku grupu
lovaca kroz nebo tokom praznika Jola. U nekim knjigama opisan je kako jaše
osmonogog konja Slepinira koji može da preskoči velike razdaljine što je
kasnije počelo da se povezuje sa irvasima. Djeca bi ostavljala svoje čizme sa
sargarepom, slamom ili šećerom kako bi ih pojeo Slepnir. Odin bi zato kao
nagradu, zamijenio hranu za konja poklonima i slatkišima. Smatra se da je ovaj
običaj nastao u Njemačkoj, Belgiji i Holandiji poslije prihvaćanja hrišćanstva
i postao je povezan sa Svetim Nikolom, a i danas se može primijetiti običaj da
se ostavljaju čarape kod dimnjaka.
Uticaji različitih naroda
Njemačka – reformacija Martina Lutera u 16. vijeku izazvala
je antikatolički pokret u Njemačkoj. Kako protestanti ne slave svece bila je
potrebna nova Božićna tradicija, pa je tako Beba Isus postao lik koji donosi
poklone. Pošto se smatralo besmislenim da beba donosi poklone, vremenom ga je
zamijenila vila. Kristkind je nosila zlatni plašt, a ponekad bijelo odijelo i
zvjezdani vijenac, a za svaku djevojku je bila čast da je izaberu da
predstavlja Kristkind.
Britanija – Ovdje je praznični deka prepoznat u liku Oca
Božića, ili kako oni to kažu, Santa Claus. On potiče iz 17. vijeka, a slike iz
tog doba ga prikazuju kao veselog, bradatog muškarca obučenog u zelenu odjeću
od krzna i predstavlja duh dobrog veselja.
Amerika – Prvi put se ime Santa Claus koristi u štampi 1773.
godine ali je izgubio biskupsku nošnju i bio nacrtan kao debeljuškasti
holandski mornar sa lulom u zelenom kaputu. Tek 1821. godine opisuje se stari
čovjek koji ide u saonicama koje vuku irvasi i donosi poklone djeci. Mnogi od Djeda
Mrazovih modernih atributa ustanovljeni su u pjesmi „Posjete od Svetog Nikole“
koja je danas poznata kao „Noć prije Božića“. U ovoj pjesmi koja je pripisana
Klementu Klarku Muru djeda se vozi u sankama koje slijeću na krovove, ulazi
kroz dimnjak i nosi torbu punu igračaka. Opisan je kao bucmast i debeo vilenjak
sa malim okruglim stomakom koji se trese kao činija puna želea kada se smije.
Izgled i pojava Djeda Mraza postala je još popularnija kada
su se pojavili crteži Hadama Santblama na božićnim reklamnim posterima za Koka
Kolu 1930. Ovo je potaklo i pogrešno vjerovanje da je Djeda Mraza izmislila
Koka Kola. On se u reklamama koristio i prije nego što ga je ona upotrebila, a
to je bilo za predstavljanje jedne kisele vode.
Priču o dobronamjernom liku koji je povezan s
čovjekoljubljem i dobrotvorstvom ojačala je organizacija Vojska spasa. Naime,
volonteri obučeni u Djeda Mraza su sudjelovali u prikupljanju pomoći siromašnim
porodicama u periodu praznika.
Ideja o supruzi Djeda Mraza se također pojavila u Americi u
19. vijeku u pjesmi „Gospođa Djeda Mraz“.
Na nekim slikama koje datiraju iz 20. veka Djeda Mraz je
prikazivan kako u svojoj radionici sam pravi poklone koje kasnije deli djeci .
Kasnije su mu se pridružili vilenjaci da mu pomažu, a igračke su ručno
izrađivane na tradicionalan način.
U današnjoj američkoj verziji sanke Djeda Mraza vuku devet
irvasa, a to su: Dešer- najbrži, Denser – plesač, Pranser – brz zadnjim nogama,
Viksen – polarna lisica, Kometa, Kupidon, Doner – grom, Blicen – munja i Rudolf
– irvas sa svjetlećim crvenim nosem.
Holandija – U Holandiji i Belgiji Sinterklas (Sveti Nikola)
ima pomoćnike koji se zovu Crni Pit. Uvečer 5. decembra na proslavi koja se
zove pakjesavond, daju se pokloni. Tradicionalno i ovdje lik koji deli poklone
za praznike ima bradu, šešir i štap kao i torbu koju drže njegove sluge u koju
hvataju nestašnu djecu. Sveti Nikola jaše bijelog konja koji također leti po
nebu.
Također, postoje razna objašnjenja o postojanju pomoćnika.
Najstarije je da oni simbolizuju dva gavrana koji su bili Odinovi vjesnici, a u
kasnijim predanjima oni predstavljaju pobijeđenog đavola. Suvremenija priča je
da Sinterklas oslobodio Pita, dječaka sa tržnice, pa da je dječak bio toliko
zahvalan da je odlučio da ostane sa njim kao pomagač. On ima crno lice jer se
spušta niz dimnjak kako bi ostavio poklone, a drži i alate za čišćenje
dimnjaka.
FOTO: (EPA)
Pokloni koji se daju tokom praznika su uglavnom praćeni
pjesmama koji ismevaju dogadjaje povezane sa primaocem, koji su se desili u
posljednjih godinu dana.
Slovenska tradicija
Kod Slovena, Djeda Mraz je bio zli čarobnjak koji je volio
da zaleđuje djecu. U početku, on je otimao djecu i odnosio ih u velikom džaku,
a da bi otkupili djecu, roditelji su morali da mu daju poklone. Vremenom, pod
utjecajem hrišćanstva, lik je skroz izmijenjen pa je postao ljubazan i počeo da
deli poklone djeci. Do kraja 19. veka postao je popularan među svim mitskim
likovima koji su bili zaduženi za davanje poklona za praznike.
U jednom periodu cijela tradicija koja je poticala sa zapada
bila je bojkotovana u Rusiji, jer je tada ona bila u ratu s Njemačkom. Sve do
1935. godine novogodišnje jelke su smatrane buržujskim i religioznim
vjerovanjem.
I pored svega toga, lik Dejda Mraza je pronašao svoje mesto
u Sovjetskom Savezu. On je postao glavni simbol Nove godine koja je zamijenila
Božić kao omiljeni praznik predrevolucionarne Rusije. Ukrašavanje novogodišnje
jelke je ponovo oživjelo u školama, domovima za djecu, pionirskim
palatama,pozorištima. Izgled sovjetskog Djeda Mraza definisali su filmski
radnici, a boja njegove odjeće se mijenjala nekoliko puta. Kako ne bi bio
poistovjećivan sa Santa Clausom boja odjeće je često bila plava.
I u drugim zemljama Sovjetskog Saveza uveden je lik Djeda
Mraza umjesto tamošnjih nesekularnih likova. Devedesetih godina, u Poljskoj,
Rumuniji i Bugarskoj ruska verzija Djeda Mraza je zamijenjena njegovim
predratnim ekvivalentima.
Djeda Mrazov dom
Dom u kojem živi novogodišnji djeda pored same kuće obuhvata
i radionicu u kojoj uz pomoć vilenjaka pravi poklone. U nekim pričama se spominju
čitava sela oko njegove kuće koje naseljavaju njegovi pomoćnici.
Najpoznatija legenda kaže da on živi na Sjevernom polu, koji
pripada teritoriji Kanade, a poštanski broj kuće u kojoj živi je H0H 0H0.
Na Aljasci postoji grad pod imenom Nort Pol u kojem se
nalazi turistička atrakcija Djeda Mrazova kuća, pa se Zip kod ovog grada
koristi kao promotivni poštanski broj za Djeda Mraza (99705). Ono što je
zanimljivo, svaka nordijska zemlja tvrdi da se kuća Djeda Mraza nalazi u
granicama njihove teritorije i da on živi u Drobaku.
U Danskoj smatraju da on živi na Grenlandu, u Finskoj na
planini Korvatunturi. U Rusiji, Djeda Mraz se nalazi u gradu Veliki Ustjug.
Običaji
Na svijetu postoje različiti običaji vezani za praznike, pa i
za samog Djeda Mraza. Ti običaji se uglavnom izvode kako bi djeca dobila
poklone, pa se tako organizuju razne priredbe na kojima se to odigrava u
nedjeljama ili danima koji predhode praznicima. Negdje postoji i tradicija
pripremanja zakuske za Djeda Mraza koji su tipični za Badnje veče, a negdje se
kače čarape koje treba da se napune poklonima.
Česta je pojava da se u praznične dane Djeda Mraz pojavljuje
na javnim mjestima, ulicama, tržnim centrima ili na veseljima, a zasluge za
ovakav običaj se pripisuju Džejmsu Edgaru koji je to prvi uradio 1890. godine u
robnoj kući u Bronktonu. Ove tradicije često prati gluma, a nerijetko se pojave
i pomoćnici poput vilenjaka ili likovi iz raznih priča vezanih za Djeda Mraza.
Pisanje pisma Djeda Mrazu je također dječji običaj. Ovakva
pisma uglavnom sadrže spisak željenih igračaka i potvrde da su se dobro ponašali
tokom godine. Mnoge poštanske službe dozvoljavaju slanje pisama, a na njih
odgovaraju najčešće radnici iz pošte ili članovi dobrotvornih organizacija.
SAD su prve organizirale odgovaranje na pisma poslana Djeda
Mrazu, a sve to je počelo 1912. godine.
(TBT, Danas)