Piše: Shahd Abusalama, thebosniatimes.ba
Donald Trump je 7. januara 2025. na konferenciji za novinare zaprijetio da će “izbiti pakao” ako se izraelski taoci ne vrate prije njegove inauguracije. Kada bi naše žrtve ili čak preživjele televizijskog genocida koji se emitirao na Gazi 16 mjeseci mogle odgovoriti, vjerovatno bi se zapitale: ako ovo nije pakao, šta je?
Dok je svijet slavio novu godinu, jedina nada Gaze bila je kraj etničkog čišćenja. Ali izraelska vojska je brzo slomila ovu jednostavnu želju, oduzevši život četiri člana moje porodice.
Oko podneva 2. januara, izraelska vojska gađala je kuću u kojoj je 30 članova moje porodice potražilo utočište. Ubili su mog ujaka Marvana, njegovu ženu Haniju, njihovog sina Vasima i nećaka Ismaila, a ostale su povrijedili.
Nakon više od godinu dana raseljenja, izgladnjivanja, tuge i mučenja, pridružili su se svom sinu Jusefu u mučeničkoj smrti.
Bilo je čudo da je drugi sin od strica Marwana Kamal preživio i uspio svog najmlađeg brata Muhameda hitno odvesti u bolnicu sa 3 komada gelera u grudima i još jednim u nozi.
Kao i hiljade drugih, njihovi životi su mogli biti spašeni da je postojalo dovoljno političke volje da se Izrael zaustavi prije. Od oktobra, kada je Izrael poveo svoju treću vojnu kampanju protiv severne Gaze, okupacione snage su sravnile većinu civilne infrastrukture sa zemljom, stavile van funkcije sve njegove bolnice, raselile većinu stanovništva i opkolile ostatak, ubivši više od 5000 i osakativši 10.000, a žrtve su u stalnom porastu.
Umjesto toga, SAD i njeni saveznici su insistirali na naoružavanju Izraela i nekažnjenom pisanju svojih zajedničkih zločina.
Nema bijega od užasa i žrtava
Jedva dan prije nego što sam saznala za njihovo brutalno ubistvo, biola sam blagoslovljena što sam imala video poziv sa svojim voljenim ujakom, tetkom i rođakom – luksuz koji je bio gotovo nemoguć tokom protekla 3 mjeseca nemilosrdnog bombardiranja. Nisam ni znala da će to biti oproštaj.
Moj rođak Abood, fotograf na prvoj liniji sa sjedištem u šatoru u baptističkoj bolnici grada Gaze, nazvao me je odmah nakon što je umotao naše mučenike u bijele kefine. „Neka ti Bog podari strpljenja. Znam koliko su ti bili dragi”, rekao mi je u nadi da će me utješiti.
Sedmicu prije ovog užasnog masakra, računala sam na Abooda da uruči skromnu donaciju mom ujaku kako bi je mogao podijeliti. Iako mu njegov ponos nikada ne bi dozvolio da traži ni peni, podrazumijeva se da Izrael nameće nehumane i neumorne uvjete koji ih ostavljaju u očajničkoj potrebi.
U stvarnosti, mom ujaku je značilo mnogo više da smo ih se sjetili. U svom posljednjem razgovoru sa mnom čak je rekao: „Svi smo na smrtnoj kazni. Koja je svrha hraniti nas ako Izrael insistira da nas pobiju?”
Ipak, jedva da su odahnuli u olakšanju koje je proizašlo iz posljednjeg sporazuma koji im je stigao uprkos svemu.
Nisam imala vijesti od njih tokom putovanja na jug Španije sa svojim partnerom. Zavaravala sam se misleći da mogu da se odmorim od genocida koji proganja moju porodicu. Nekoliko sati nakon slijetanja u Sevilju, moj telefon je eksplodirao od poruka. Ulice grada, lokalno stanovništvo i turisti čuli su moje očajničke vapaje koje ništa nije moglo umanjiti. Šok i tuga su bili nepodnošljivi, nisam mogla podnijeti svoju okolinu i zatekla sam sebe kako više puta uzvikujem njihova imena i prozivam Izrael i međunarodno saučesništvo zbog toga što su ih ubili dok su bili raseljeni, hladni i izgladnjeli u Gazi.
Sve što sam tada željela je da se vratim u Barselonu i budem sa svojom nedavno raseljenom porodicom. Samo su oni mogli razumjeti jer su znali kakav odnos imala sa svojim mučeničkim rođacima.
Ujak Marvan i tetka Hanija bili su kao zaljubljeni par ptica. Haniyya je radila kao čistačica u bolnici Al-Awda, a Marwan je radio razne zgodne poslove kako bi izdržavao svoju porodicu. Moji roditelji su mnogo računali na njih. Nisu imali mnogo novca, ali su imali beskrajnu ljubav i velikodušnost i bili su naširoko cijenjeni. Nikada se nisu pojavili praznih ruku u našoj kući uprkos finansijskim problemima, a često bi donosili banane jer su mi bile omiljeno voće.
Kao dijete, često sam boravila u njihovoj kući u izbjegličkom kampu Jabalia. Bili su mi kao drugi roditelji. S njihovim sinovima Kamalom, Yousefom i Wasimom dijelim bezbrojna sjećanja, uključujući sliku na kojoj ležimo na krevetu njihovih roditelja koju mi je Jusef poslao prije nego što je i sam ubijen.
Ne samo da je Izrael uzeo one s kojima sam podijelila ove trenutke, već su nestali čak ni fizički prostori u kojima smo obitavali.
Kuća u kojoj je Jusef ubijen je uništena. To je bilo kod moje bake i dede i tu su moji otac i stričevi odrasli, a zatim su živeli kada su svaki osnovali svoju porodicu. Tu su rođena moja braća i sestre Majed i Majd, moji rođaci i ja. Tu smo napravili prve korake i izgovorili prve riječi.
Kuća je napadana kroz nekoliko generacija. Tokom prve intifade, često je bila predmet noćnih racija izraelske vojske koja je nepotrebno terorisala moju porodicu, uključujući i otmicu. Mjesec dana nakon mog rođenja, izraelske snage su provalile i opljačkale mjesto, pretukli su mog oca i strpali ga u administrativni pritvor na šest mjeseci.
Ovaj dom je bio posljednji koji je pretvoren u ruševine. “Čak i kada se budemo mogli vratiti u sjevernu Gazu, neće ostati ništa osim zgarišt”, rekao je moj ujak ubrzo nakon što se to dogodilo.
Odavanje počasti našim šehidima
Moja raseljena braća i sestre došli su u Barselonu dan nakon što je naša porodica ubijena. Održali smo dvodnevnu dženazu da odamo počast i pomolimo se za njihove duše, kao i za duše svih palestinskih mučenika.
Uprkos svom mučnom bolu zbog gubitka, Mohamed i Sara – jedina preživjela djeca moje tetke i strica – pridružili su nam se putem video poziva i razgovarali s našom međunarodnom multietničnikom gomilom koja se pridružila mojoj porodici u zajedničkoj tuzi. Soba je bila u potpunom šoku slušajući njihove priče o tome kako je njihovo vrijeme igranja poremećeno izraelskim masakrom koji ih je učinio siročadima. Muhamed je izgubio svijest i probudio se shvativši da su njegovi roditelji i brat Wasim sahranjeni prije nego što je uopće mogao reći zbogom.
Masakr se dogodio i tokom Sarinog 12. rođendana, ubrzo nakon što je izašla da se igra sa prijateljima u blizini. Čula je eksploziju i požurila nazad da vidi šta se dogodilo. Išla je od jednog tijela do drugog, vičući: „Baba ustani! Mama, ustani!” ali nije dobila odgovor. Ovo je uspomena koju će nositi sa svakim rođendanom koji obilježava.
Wasim, koji je 7. oktobra 2024. (od svih dana) dočekao rođenje svoje prve bebe koja je također dobila ime Yousef, jedva je disao nakon napada. U kombiju koji ga je vozio u bolnicu nestalo je goriva i ubrzo je preminuo. Wasimova mlada udovica Mona i dalje je u ekstremnom šoku. Možemo se samo moliti da njihova beba preživi.
Ne znam kako smo nastavili da nalazimo snagu da se budimo zbog stalnih strahota i gubitaka. Vjerujem da nijedan čovjek ne bi trebao biti testiran takvom okrutnošću. Ali ovaj teret ne bi trebalo da bude samo na nama.
Naša tuga, baš kao i naša ljubav, duboka je i stalna. To hrani našu sve veću odlučnost da okončamo nemilosrdnu izraelsku kolonizaciju, okupaciju, pljačku i etničko čišćenje našeg naroda. Kako nam je moj ujak rekao prije smrti, čak i ako napadi prestanu, Gaza će ostati sa ruševinama i masovnim grobnicama.
Mi ćemo ustati iz pepela, ali Izrael nastoji da se njegova misija genocida nastavi do posljednjeg trenutka. Od najave prekida vatre (prije njegovog zvaničnog početka), masovni napadi su neprestani širom Gaze, a na meti je više porodica medicinara i novinara.
Neka svaki šehid i preživjeli progone one koji su omogućili, naoružali ili opravdali ovaj genocid, koji će se utisnuti u svijest generacija koje dolaze. Flagrantni zločini Izraela su nezaboravni i neoprostivi, i sva naša energija mora biti uložena u osiguravanje odgovornosti, pravde i slobode za Palestince. Ovo je najmanje što se može učiniti da se oda počast šehidima koji nikada ne smiju biti zaboravljeni.
(TBT,TNA)
