Pišu: Rachael Shapiro i Rachel Levine, thebosniatimes.ba
Prošlog mjeseca, grupa njemačkih advokata podnijela je krivičnu prijavu protiv kancelara Olafa Scholza, ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock i drugih visokih parlamentaraca zbog pomaganja i podržavanja izraelskog genocida u Gazi.
Nakon toga uslijedilo je podnošenje hitnog slučaja Nikaragve Međunarodnom sudu pravde (ICJ) ovog mjeseca, u kojem je optužila Njemačku da je prekršila Konvenciju o genocidu iz 1948. godine sa svojom nedvosmislenom finansijskom i političkom podrškom izraelskom bombardiranju Gaze i njegovom povlačenju iz UNRWA-e. , humanitarno tijelo koje pruža pomoć za više od 5,5 miliona palestinskih izbjeglica.
Pet mjeseci nakon rata u Gazi – u kojem je ubijeno više od 31.000 Palestinaca – odlučna i kontinuirana uključenost Njemačke tjera nas da se zapitamo: Zašto je Njemačka toliko uporna da učestvuje u genocidu?
U 79 godina od oslobođenja Aušvica i 116 godina od završetka genocida u Namibiji, Njemačka je pažljivo i strateški njegovala globalnu reputaciju vrijednog pokajanja i poniznosti za svoje zločine protiv čovječnosti.
Memorijali i muzeji posvećeni sećanju na Holokaust su izgrađeni širom zemlje. „Kultura pamćenja” („Erinnerungskultur”) je osnovno načelo obrazovnih programa za učenike od malih nogu, kao i obećanje „nikad više”.
Javni službenici se često pojavljuju u jevrejskim institucijama da iskažu podršku i sa entuzijazmom izjavljuju da se jevrejski život mora ohrabrivati da napreduje.
Na prvi pogled, čini se da se javni diskurs zemlje temelji na neophodnom prepoznavanju krvi na njenim rukama, u službi stvaranja i održavanja temeljne društvene infrastrukture kako bi se spriječilo da se takvi događaji ikada ponove.
Međutim, kako se izraelski genocid, bombardiranje i masakri u Gazi nastavljaju u punoj snazi iu punom prikazu, reakcija Njemačke priča još jednu priču o poukama izvučenim iz njene prošlosti.
Najviši njemački zvaničnici pokušavaju ponoviti da se historijska odgovornost zemlje mora pretočiti u podršku Izraelu, uz podtekst da takva podrška dolazi bez ikakvih obaveza, bez obzira na cijenu.
Za državu, najveći neuspjeh Njemačke kao društva nikada nije bio to što je počinila genocid ili se spustila u fašizam. Njen najveći neuspjeh je to što je uhvaćena u tome.
Kao što je martinikanski proučavalac kolonijalizma Aimé Cesaire primjetio u Diskursu o kolonijalizmu, bijeli Evropljani su uglavnom počeli da mrze Hitlera samo zato što je on svoje zločine usmjerio protiv bijelih ljudi – Hitler je „primjenio kolonijalističke procedure Evrope koje su do tada bile rezervirane isključivo za nebjele narode koje su Evropljani omalovažavali kao inferiorne ili neljude.
Ova nezgodna realnost je posljednjih mjeseci postala sve očiglednija.
Osramoćena od međunarodne zajednice zbog svoje istorije, njemačko ponašanje krivice i pokajanja dovelo je do sadašnjosti u kojoj ona glasno proglašava da je lekcija koju je izvukla iz holokausta – da podrži Izrael bespogovorno i sa svim državnim ovlastima koje ima na raspolaganju – tačna, potpuna i bolja interpretacija historije od bilo kog drugog, čak i ako to znači podržavanje genocida u inostranstvu.
Kada je suočena s kritikama mnogih domaćih i međunarodnih glasova, često jevrejskih, koje sugeriraju da bi ovo tumačenje moglo biti ograničeno ili pogrešno, Njemačka udvostručuje svoje napore, vraćajući totalitarne mjere svoje prošlosti, histerično pokušavajući ućutkati demokratsku debatu i zatvarajući glasove neslaganja kroz sve više apsurdna i kognitivno disonantna sredstva.
Svako ko se usudi dovesti u pitanje njemački „državni razlog“, koji diktira ovu bezuvjetnu odbranu Izraela zasnovanu na lažnoj jednačini judaizma i cionizma, čini to pod rizikom da bude izopćen, prokazan, izoliran, otpušten, lišen sredstava ili deportiran.
Njemačko pomirenje za svoju krvavu historiju holokausta i državne represije dogodilo se u gvozdenom, samoodređenom, samoreguliranom i samoojačavajućem balonu. Namjera nikada nije bila stvarni rad redefiniranja i preoblikovanja njenog odnosa prema svojim zločinima.
Teatar rasizma i selektivnog pokajanja
Po istom principu, Njemačka sada ne pridaje značaj stvarnoj „borbi protiv antisemitizma“, više vrši pripremu legitimiranja za njeno vođenje.
A to je posvećeno izvođenje “kulture sjećanja”, privilegije koju daje prvenstveno, ako ne i isključivo, svojim jevrejskim žrtvama, upravo je ono što je omogućilo besprijekoran kontinuitet njenih rasističkih, uništavajućih divljanja protiv onih koje smatra manje vrijednim bićima (“Untermensch”).
Prije jednog stoljeća, to je bio genocid Herero-Nama — historijski kolonijalni zločin koji je potpuno zanemaren u raspravi o kulturi sjećanja, a kojeg su njemački lideri još uvijek u velikoj mjeri ignorirali uprkos tekućim zahtjevima advokata i aktivista za priznanjem, povratkom posmrtnih ostataka mnogih žrtava i reparacijama od strane Namibije.
Prije osamdeset godina, to su bili Jevreji — ali to su bili i Romi-Sinti, LGBTQ+, osobe sa invaliditetom i druge grupe, od kojih se većina ne spominje u istom dahu.
Danas su to Arapi. Palestinci koji trpe osam decenija dug krstaški rat okupacije i etničkog čišćenja koji je kulminirao trenutnim genocidom u Gazi, sada su javno žrtveni jarci i ocrnjeni zajedno sa drugim Arapima kao navodni izvor antisemitizma od strane njemačke vladajuće klase — najplodnijih počinitelja u historiji antisemitizma.
Nova njemačka mantra: Zaštita manjina ugnjetavanjem manjina
U Njemačkoj se danas propalestinski demonstranti brutalno zatvaraju, maltretiraju, nadziru, a njihove domove nasumično pretresaju.
Državne škole u Berlinu nedavno su dobile nalog da svim učenicima distribuiraju propagandni pamflet ekstremne desnice pod nazivom „Mitovi 1948.“, u kojem je i Nakba — sistematsko raseljavanje više od 750.000 Palestinaca iz Palestine 1948. za stvaranje države Izrael — također jer se samo postojanje izraelske okupacije i etničkog čišćenja Palestine žestoko negira.
Izraz “od rijeke do mora” kriminaliziran je kao izazivanje mržnje u većem dijelu Njemačke, uz povremene i proizvoljne zabrane riječi kao što su “genocid”, “teror”, pa čak I riječ “djeca” na protestima.
Prije nekoliko sedmica, policija je napala mirno sjedište u Berlinu ispred ureda medijskog konglomerata Axel Springer, koji u više navrata objavljuje kampanje klevetanja propalestinskih aktivista zbog “antisemitizma” (često usmjerene na anti-cionistički jevrejski narod kao i naša braća i sestre Palestinci).
U ovom konkretnom slučaju, policajci su gušili i tukli demonstrante koji su sjedili na zemlji prije nego što su nas nasilno uhapsili i pretresli, držali nas satima u samicama i više puta nam uskraćivali pravo da razgovaramo s pravnim savjetnikom ili nam kažemo gdje smo odvedeni .
Ovaj spisak uznemirujućih politika i ponašanja, koji predstavlja samo mali dio onoga što Palestinci i palestinski pokret svakodnevno doživljavaju u Njemačkoj, zvuči vrlo poznato.
To je oštar podsjetnik za one od nas koji dižemo svoj glas u otporu nasilju i zastrašivanju koje je odobrila država da je njemačka ne samo policijska država, da se njena tajna služba Gestapoa i fašizam koji se širio 1930-ih i 1940-ih nikada nisu pokajali, već nikada nisu ni demontirane.
U svjetlu ove upadljivo apsurdne i nasilne paradigme, međutim, povećana svijest i mobilizacija u solidarnosti s Palestinom počele su forsirati promjene.
Mjesecima su milioni izlazili na ulice da poremete i razotkriju mašinu njemačkog i zapadnog saučesništva koja nastavlja financirati, naoružavati i politički sanirati ovaj najnoviji genocid.
Dimne zavjese iza kojih se Njemačka skrivala decenijama – naoružavanje i manipulacija narativom o “krivnji” i instrumentaliziranje uloge jevrejske žrtve kako bi odgovarala vlastitim interesima – učinili su je pouzdanim saveznikom Izraelu u njegovoj kampanji genocidne krvopije.
Ali kako svaki dan donosi promjenu u globalnoj svijesti oko zločina protiv čovječnosti u Gazi i cijeloj historijskoj Palestini, njemačka nepopustljiva podrška Izraelu uspijeva samo otkriti vlastito licemjerje i moralni bankrot.
Ljudi sve više i više odbacuju destruktivne narative za koje su socijalizirani da ovjekovječe i u velikoj mjeri biraju borbu za čovječanstvo.
(TBT, The New Arab)