ISLAMISTIKA
Ne
postoji vjera ili religija, niti sveta Knjiga koja u tolikoj mjeri
podstiče na znanje, na njegovo sticanje, traženje i prenošenje, i
koja o učenim ljudima govori s toliko (po)hvale i ukazuje im posebnu
počast, kao što je to slučaj sa islamom, odn. Kur'anom
Piše:
Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Ne
postoji vjera ili religija, niti sveta Knjiga koja u tolikoj mjeri
podstiče na znanje, na njegovo sticanje, traženje i prenošenje, i
koja o učenim ljudima govori s toliko (po)hvale i ukazuje im posebnu
počast, kao što je to slučaj sa islamom, odn. Kur'anom. Na
arapskome jeziku riječ kojom se označava znanje / nauka / znanost
glasi ‘ilm.
Suglasnički korijen ove riječi, ‘-l-m,
u Kur'anu se ponavlja na stotine mjesta u svojim različitim formama:
imeničkim, glagolskim i infinitivnim. Ova riječ, riječ ‘ilm,
spominje se na osamdeset mjesta u Kur'anu, u određenom i neodređenom
vidu. Riječ ‘alīm (znalac), pak, spominje se na 140 mjesta. Sve ovo, zapravo, ukazuje
na vrijednost znanja i njegov golemi značaj koji mu pridaje Časni
Kur'an.
Definicija
znanja
Prema
jezikoslovcu Ragibu el-Isfahaniju, znanje (‘ilm)
je spoznaja suštine stvari (Mu'džemu
mufredati elfazi l-Kur'an,
384). Drugi kažu da se to izražava terminom ma'rife (spoznaja),
a da se ‘ilm odnosi na znanje stânja nečega (ahval).
Bilo kako bilo, znanjem možemo nazvati sve ono čime saznajemo,
otkrivamo i objašnjavamo nešto nepoznato na bilo kojem planu
otkrivajući, istovremeno, i njegovu suštinu u mjeri u kojoj je to
omogućeno čovjeku.
Vrijednost
znanja
Sada
ćemo navesti konkretke kur'anske dokaze koji ukazuju na vrijednost
znanja i popratiti ih kratkim komentarima:
1) Prvi
ajet koji je objavljen na srce Poslanika, s.a.v.s., naređuje čitanje/učenje
koje je ključ
znanja (miftahu
l-‘ilm): Čitaj
sa imenom Gospodara tvoga Koji stvara, / stvara čovjeka od ugruška!
/ Čitaj, a Gospodar tvoje je najplemenitiji, Koji poučava peru, /
poučava čovjeka onome što on ne zna (El-‘Alek,
1-5). Također, ovdje se spominje i ”poučavanje peru”, odn.
ukazuje na značaj pera (kalem) koje
je sredstvo
prenošenja znanja. Ukratko,
prvi objavljeni ajeti ukazuju na počast podučavanja i znanja kojima
je, između svih ostalih bića, odlikovan samo čovjek.
2) Zakletva
perom (kalemom): Nūn.
Tako Mi kalema i onoga što oni pišu! – ovako glasi prvi ajet sure koja ne naziva El-Kalem (Pero).
Zakletva perom svjedoči o posebnoj važnosti pera, jer se Uzvišeni
Allah u Kur'anu zaklinje samo onime što ima posebnu vrijednost, kako
bi na to skrenuo pažnju ljudi.
3) Allah
svjedoči da nema drugog Boga osim Njega, a i meleci i učeni
postupajući pravedno. Nema Boga osim Njega, Silnog i Mudrog! (Ali ‘Imran, 18) Zajedno uz ime Uzvišenog Allaha i meleke spominju
se učeni ljudi, tj. da oni svjedoče Božiju Jednotu. Učeni ljudi,
dakle, svjedoče najveću istinu i najvišu formu znanja: Nema Boga
osim Allaha. Ovo znanje je najveće znanje i znalci ovoga znanja jesu
najveći znalci! Također, ovo znanje, znanje da nema drugog Boga
osim Allaha, jeste nužno znanje (’ilm
darurijj) koje je
stroga obaveza svakom razumnom čovjeku.
4) I pouči On Adema
imenima svim (El-Bekare, 31) – Ovdje je iskazana prednost Adema, a.s., nad
melecima time što Adema, a.s., posjeduje znanje o stvarima. Ove
riječi, smatra mufessri Fahruddin Razi, ukazuju na činjenicu da je
znanje ono što je najvrjednije u čovjeku; ‘’da postoji išta
vrednije od znanja, onda bi se Ademova prednost u tome pokazala’’,
ističe ovaj mufessir (Et-Tefsiru
l-kebir, 2/178).
5) Svim vjerovjesnicima
Allah, dž.š., je podaro znanje.
U Kur’anu se za mnoge vjerovjesnike kaže da im je Uzvišeni ALlah
podario mudrost i
znanje, npr. za:
Luta, a.s. (El-Enbija’, 74), Jusufa, a.s. (Jusuf, 22), Musaa, a.s.,
(El-Kasas, 14), Davuda i Sulejmana, a.s. (El-Bekare, 251; En-Neml,
15-16). Za Muhammeda, s.a.v.s., Kur’an kaže: Allah
objavljuje tebi Knjigu, i mudrost, i poučave te onome što nisi znao (En-Nisa’,
113).
6) O,
vjernici! Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i
predstavnicima vašim! (En-Nisa’, 59). Pod pojmom uli
l-emr (predstavnici, ljudi koji zapovijedaju), prema najispravnijem
mišljenju, ovdje se misli na učenjake (ulemu), jer se vladari
trebaju pokoravati učenjacima, a ne obratno (Razi, Et-Tefsiru l-kebir,
2/179).
Znanje
i vjerovanje
Vrijednost
učenih opisana je na mnogim mjestima u Kur'anu, npr. u sljedeća dva
ajeta: ...i Allah
će uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje na
visoke stepene (El-Mudžadele, 11); A
reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje…
(Er-Rum, 56). Prema tome, znanje nije suprotstavljeno imanu, zapravo,
znanje je dokaz imana. ”Znanje je vjera, a vjera je kod nas
znanje,” kaže šejh Jusuf el-Karadavi te konstatira: ”Vahj
(Objava) je Allahov emr (odredba), a kosmos je Allahov halk
(stvaranje)” (El-‘Aklu
ve l-‘ilmu fi l-Kur'ani l-kerim,
96). Kur'an poziva svakog čovjeka da svoje vjerovanje utemelji na
dokazu i jekinu (čvrstoj uvjerenosti): Reci:
“Dajte svoj dokaz ako istinu govorite!” (El-Bekare, 111)
ili: Reci (politeistima):
”Da li nešto znate, pa da nam to iznesete? Vi slijedite samo
pretpostake i vi samo neistinu govorite” (El-En’am, 148).
Put
ka čvrstoj uvjerenosti
Kao
što je, prema Kur’anu, znanje dokaz imana, tako isto ono je i put
ka jekinu (čvrstoj uvjerenosti). Islamski učenjaci vele da prokleti
šejtan čovjeku vjerniku prilazi na dva načina: putem strasti i
putem sumnji. Putem strasti želi uništiti vjernikov moral i njegova
djela, dok putem sumnji želi uništiti njegovo vjerovanje i
uvjerenje. Dva su i načina kojima se vjernik suprotstavlja šejtanu
na ove nagovore: sabur kojim uništava vatre strasti kod sebe i jekin
kojima uništava sve sumnje u pogledu svoga vjerovanja i svoga
ubjeđenja. Doista, sabur i jekin su dva moćna oružja koja vjernici
imaju u svojim rukama i ona im omogućavaju efikasnu borbu protiv
šejtana i njegovih nagovora, a, istovremeno, priskrbljuju im visoke
duhovne deredže.
Nužno
znanje
Već
smo spomenuli da postoji znanje koje je znati prva dužnost i
obaveza, a to je znanje o postojanju Uzvišenog Allaha, dž.š., i
zato se ono naziva nužnim znanjem. U ovu vrstu znanja, u najširem
smislu, potpada ili podrazumijeva se znanje o vjerovjesnicima,
proživljenju, Sudnjem danu, itd. Jednom riječju, sve ono što spada
u temeljne istine vjere islama. Ovo znanje ima i svoju praktičnu
stranu, naime, musliman je dužan da nauči kako da pravilno izvršava
osnovne propise svoje vjere, kao što su: namaz, post, zekjat, hadž,
kako da posluje, da se ženi, udaje i sl. Također, ono ima u svoje
unutarenje aspekte, tj. dužni smo naučiti osnovne lekcije iz
ahlaka, lijepoga ponašanja, šta koristi a šta šteti našem srcu,
koje su to negativne, a koje pozitivne vrline, itd. Ova vrsta znanja
predstavlja najveći emanet roditelja i vjerskih učitelja.
Stručno
znanje
Drugu
vrstu znanja nazvali bismo stručnim znanje. Mislimo na znanje koje
se stiče u školi (srednjoj, osnovnoj, fakultetu) i koje nam je
neophodno da bismo živjeli dostojnim životom. Zanat, struku,
biznis, životnu ili naučnu oblast koju smo odabrali i zavoljeli
moramo neprestanu usavršavati i težiti najvećim uspjesima u tome.
Odmah nakon onog nužnog znanja dolazi ova vrsta znanja u kojoj,
također, dolazi do izražaja i praktična narav te istinski dokaz
nužnoga znanja. Potrebno je poštovati ‘’struku svakoga’’ i
kloniti se raspravljanja, kako se ističe u Kur’anu, o onome o čemu
nemamo znanja.
Pokuđeno
znanje
Pored
ove dvije vrste znanja, prema Kur’anu postoji i pokuđeno znanje. U
prvom redu to je znanje koje samo šteti a ne koristi, u što spada
znanje sihira (magije) i astrologije (znanje o položajima nebeskih
tijela i njihovog tobožnjeg utjecaja na sudbinu svijeta i ljudi).
Zatim, Kur’an osuđuje: one koji skrivaju svoje korisno znanje
(npr.: El-Bekare, 146), znanje po kome se ne postupa (El-E’araf,
175-176), materijalističko znanje o svijetu kojim se poriče
vjerovjesništvo (Gafir, 82-83), ovosvjetsko znanje koje je nemarno
spram Ahireta (Er-Rum, 6-7), znanje koje dovodi do obijesti i
zaboravljanja na Gospodara svjetova (El-Kasas, 78).
Najveća
mudrost
Zapazili
smo kako ona nužna vrsta znanja nužno rezultira i djelovanjem i
postupanjem po tom znanju, jer da bismo, npr., klanjali moramo to i
naučiti. Ovdje je znanje, kako je neko rekao, sluga djela (hadimu
l-‘amel), a djelo
je cilj znanja (gajetu
l-‘ilm). Također
smo uočili pokudnost znanja po kome se ne postupa. Znanje bez djela
je ludost, a djelo bez znanja je nestručnost, veli imam-i Gazali
(Suština pisanih
djela, 17). Dakle,
sâmo znanje nije dovoljno i neće nas spasiti na Sudnjem danu.
Tumačeći 269. ajet sure El-Bekare: On
daruje mudrost kome On hoće, a onome kome je mudrost darovana, dato
mu je veliko dobro mufessir
Zamahšeri dao je sljedeći komentar: ‘’On daje Svoju podršku
(kroz) znanje i postupanje po tom znanju. Mudar kod Allah je onaj ko
zna i djeluje (po tom znanju)’’ (El-Keššaf,
151).
(TBT)