Istupanjem predsjednika S za BiH Semira Efendića i predsjednika NESS-a Nermina Ogreševića, iz bloka stranaka Osmorke, sa kojima su bili počeli formirati vlast na državnom nivou, izazvalo je mnoge kontroverzne špekulacije. Ono što su njih dvojica iznijeli kao razloge svog istupanja gostujući u emisiji kod Senada Hadžifejzovića niti je relevantno, niti ubjedljivo .
DVA NERMINA TAKO FINA
Naprotiv, sad je više nego jasno da ta odluka nije njihova i da su instruirani od svoga nalogodavca došli u emisiju. Efendić je djelovao kao direktor komunalnog preduzeća, a ne lider jedne političke stranke. Jer način na koji bi on rješavao političke probleme uopće nisu u duhu političkih vizija koje podrazumjevaju državničko i liderstvo vođstvo, već šefovanje i raspologanje budžetom radi realizacije projekata iz perspektivejednogopćinara. Zapravo njih obojica to i jesu. I kao dugogodišnji načelnici općina, i to dviju najbrojnijih općina u BiH, potpuno poistovjećuju državu sa općinom. Efendić je čak djelovao kao tipični nadmeni lokalni moćnik i kao takav će sigurno izazvati antipatije kod gledalaca, dok će mnogo skrušeniji Ogrešević izazvati sažaljenje kod građana jer se vidi da je zaveden i izmanipuliran.
Ako bi sumirali ko će pretrpjeti najveću štetu od ovog njihovog poteza koji je uzdrmao Osmorku iz temelja, onda su to upravo Nermin Ogrešević i njegov imenjak Nermin Nikšić. Jer Efnedić je “padobranac” u ovoj priči, a Ogrešević i Nikšić su već dva izborna ciklusa imala izuzetno plodnu saradnju. Oba puta je Ogreševićev NESS podržavao i davao tridesetak hiljada glasova kandidatu SDP-a Denisu Bećiroviću, dok je NES zahvaljujući rukama SDP-a uspio formirati vlast u USK.
Ako bismo pošli od činjenice da je Nikšić mogao sve davno dogovoriti sa Bakirom Izetbegovićem, a njegov SDP dobiti sve što dobiva sa Osmrokom, pa čak i više, teško je i zamisliti šta je prokockao upuštajući se u avanturu formiranja Osmorke. Cinici mu već progovaraju da ko “s djecom spava, upišan se budi”, a šta mu mogu prigovoriti njegovi oponenti unutar SDP-a kojih nije mali broj. A on se rukovodio više obrazom i ljudskošću nego političkim rezonom kad je po drugi put odbio ispruženu ruku Izetbegoviću i nije prihvatio ponudu za koaliciju sa SDA-om. “Nisam mogao ostaviti one koji su podržavali Bećirovića”, rekao je Nikšić.
DVA DOAJENA SVIM BOJAMA OBOJENA
Ako bi se htio svetiti njima dvojici, on bi sutra mogao nazvati Izetbegovića, a još lakše Željka Komšića I dogovoriti “grande koaliciju” te formirati vlade na federalnom i drđavnom nivou, pa čak I na kantonalnim nivoima, te da svoj pristanak uvjetuje da u tim vladama ne smiju biti Efendićeva S za BiH, kao ni Ogreševićev NESS. Tako bi ova dvojica političkih junoša naučila lekcije i za sva vremena i spalila iluzije da se mogu igrati “trojanskih konja” i gaziti tuđe političke principe i čast.
Čak bi bilo pravedno da se tako i završi trakavica oko Osmorke, ali neće zahvaljujući ljudskosti Nermina Nikšića, ali i momentum u kojem se nalazi BiH, čega uopće nisu svjesni Efendić i Ogrešević. Čak je Izetbegović toga svjestan i stoga bi, kako je izjavio, bio voljan i raspoložen sarađivati sa Miloradom Dodikom. Ovaj posljednji ima više morala i obraza i nadat je da će se urazumiti kad shvati da je izmanipuliran. On nije dorastao sarajevskim zakulisnim igrama koje se igraju oko izbora premijera KSA, kao i oko šefa diplomatije.
Treba imati na umu da je nakon Bisere Turković (Bošnjakinje) mjesto šefa diplomatije pripalo srpskom bloku, u ovom slučaju bi to bio SNSD. Onaj ko je ubjedio Milorada Dodika da odustane od toga jer on kao predsjednik RS-a i Željka Cvijanović, kao član Predsjedništva BiH punim kapacitetom mogu predstavljati srpsku komponentu na diplomatskoj svjetskoj sceni, valjda zaslužuje da to mjesto i uzme za sebe. Očito se radi o Elemdinu Konakoviću koji je čak sebi dopustio da odgleda košarkašku utakmicu sa Dodikom da bi ga ubjedio u to. Kako se tvrdi u dobro obavještenim kuloarima na to ga je nagovorio Zlatko Lagumdžija koji također sebe vidi u diplomatiji i to kao ambasadora u UN.
Međutim, drugi doajen bosanske diplomatije je imao također apetite. Radi se o Harisu Silajdžiću koji svoje političke apetite utaljuje korz svog nasljednika u S za BiH Semira Efendića. Pa čak je i do sada preko Bisere Turković imao utjecaja na diplomatiju jer je svog bivšeg šefa diplomatije (S za BiH) Svena Alkalaja progurao za amabasadora u UN. Nakon relativnog dobrog uspjeha obnovljene SzaBiH na izborima Silajdžiću su se povećali apetiti i stoga je želio na mjestu šefa diplomatije vidjeti Damira Aranuta, svog bivšeg šefa kabineta. On je sam u emisiji BHT1 prije nekoliko dana potvrdio da ne bi, pod uvjetom da su „prave okolnosti“, odbio mjesto ministra vanjskih poslova. Sporedno je u ovom trenutku raspravljati ko bi bio bolje rješenje, temperamentni Konaković koji ima skromnije reference, ili depresivni Aranut koji ima veoma ozbiljne reference. Bitnije je uočiti da se na njima dvojici sudaraju interesi dvojice doajena bosnaske diplomatije Sliajdžića i Lagumdžije, jer bismo time bili bliži odgovoru šta je prouzrokovalo krizu Osmorke i ko je kumovao tome.
(TBT, Tim za analitiku)
