Podsjetio je ponovo Milorad Dodik, i to na ciničan i uvrjedljiv način, na nepobitnu činjenicu da se bez njega i Dragana Čovića ne može pokrenuti nijedan proces za formiranju vlasti na državnom nivou. Kako smo do toga došli, i kako je moguće da Bakir Izetbegović čija je SDA sa HDZ-om gotovo trideset godina vjerni koalicioni partner u kantonima, u općinama, na federalnom i državnom nivou, nije uspio Dragana Čovića pridobiti za strateškog partnera.
Ne samo da ga je odavno, kao lidera hrvatskog naroda koji živi u stotinama mjesta po Federaciji izmiješan sa Bošnjacima izgubio i gurnuo Dodiku, nego je po svemu sudeći, dao mu priliku za svojevrsnu osvetu za sve iznevjerene dogovore, da ga baš on izbaci iz vlasti koalirajući sa opozicionim strankama okupljenim oko sarajevske „trojke“. Isto, zbog iznevjerenih dogovora u godinama koje su pojeli botovi, SDA je u potpunosti izgubila podršku zapadnih ambasada, a to se najbolje moglo iščitati iz medija pod kontrolom SDA i Islamske zajednice koji posljednjih mjeseci propagiraju nedvosmislenu antizapadnu retoriku.
Ono što je SDA radila svojim partnerima u vremenu od odlaska Sulejmana Tihića do danas, obećavala izborne zakone, potpisivala sporazume, a u isto vrijeme konstantno koristila svoje desno krilo oličeno u nekolicini trabanata Željka Komšića koji uporno godinama siju mržnju po medijima na relaciji Bošnjaci-Hrvati kako bi na širenju strahova podizali rejting SDA, jedine koja stoji na braniku zemlje, sve se vratilo Izetbegoviću kao bumerang.
Dugogodišnja politika ucjena, hapšenja, medijskih linčovanja, konstantnih gnusnih napada i uvreda, udara na porodice i djecu od strane armada internet ratnika prema političkim protivnicima, također se vratilo Izetbegoviću kao bumerang. Danas nijedan predvodnik od preko deset probosanskih stranaka ne želi, zapravo ne smije sjesti za stol sa SDA. Izuzev Željka Komšića kojeg je kao istinskog ljevičara, nekada omiljenog sarajevskog mangupa, poštenjačine i ratnog heroja, otužno gledati kako drži kišobran posrnulom vođi SDA, stranke uz koju stoji desetine teških afera u posljednjim godinama.
S druge strane, opozicija koja pretendira poslati SDA na klupu mora se trgnuti, spustiti se u blato, muški se tuči kao da predizborna kampanja još traje i ne potcjenjivati one koji gubeći vlast gube sve. A ne iz udobnih parlamentarnih fotelja čekati da ih u vlast uvedu i sve bitke biju neki vispreni fajteri poput Aljoše Čampare ili Zukana Heleza. Morali su već odavno načiniti osnovne korake, dati šansu mladim sposobnim ljudima koji će od trojke graditi brend, dati tom novom političkom pokretu, makar eto, naziv s kojim će se građani koji su ga podržali identificirati kao sa stvarnim pokretom za promjene i borbu protiv korupcije.
Morali su i poslije izbora stajati na pultovima, održavati konstantno konferencije na kojima će prezentirati jasne programe za razvoj zemlje. Jer građani ne vide još uvijek ništa konkretno što bi im pružilo nadu. Vide samo nezahvalnost. Najpopularnijeg socijaldemokratu u državi Denisa Bećirovića na telefon ne mogu dobiti ni novinari ni diplomate da mu čestitaju na izbornoj pobjedi, itd.
Stoga, opozicija mora biti svjesna uloge, odgovornosti i historijske prilike da ovu zemlju vrati na put mira. Na put razgovora koji će imati za cilj dobrobit svih građana. I na put dogovora koji će se dugoročno poštivati. U suprotnom, na nezahvalnost i prokockanu šansu građani će vrlo brzo i to je sasvim sigurno, odgovoriti kaznom od koje će se teško više ikad oporaviti. Vratit će im se SDA na velika vrata. Kao bumerang.
(TBT, Autor: Ajdin Latić)
