Piše: Joseph Margulies, thebosniatimes.ba
Jedno od mjerila posljedica revolucije je to šta postaje normalno poslije nje? Da bismo bar djelimično objasnili nasljeđe 11. septembra, treba da se zapitamo šta se uzima zdravo za gotovo u svijetu poslije tog datuma. Kako su napadi na Ameriku promjenili pitanja koja postavljamo – i odgovore koje dajemo – o izazovima s kojima se suočavamo kao nacija? Kakva raspodjela bogatstva i moći nam sad izgleda tako normalna da uglavnom izmiče kritičkom ispitivanju? Koje institucije i prakse smo stvorili i ugradili u američki život u službi te nove normalnosti?
Suočavamo se sa 4 krupne posljedice 11. septembra. Prvo, on je radikalno promjenio naše razumjevanje rata. Drugo, započeo je državu nadzora i suzio našu koncepciju privatnosti. Treće, uzdigao je pitanje sigurnosti granica na nivo nacionalnog opstanka. I četvrto, stvorivši utisak da je riječ o egzistencijalnoj ugroženosti, napadi od 11. septembra normalizirali su dotad nezamislivu surovost.
Kao advokat za ljudska prava, proveo sam dobar dio prethodne dvije decenije dovodeći u pitanje razne aspekte države poslije 11. septembra, a stanice na tom putu bile su, između ostalog, tri slučaja na Vrhovnom sudu u ime zatvorenika. Iz prve ruke sam vidio te promjene i štetu koju su nanijele.
Nova vrsta rata
Najvažnija posljedica je promjena koju je 11. septembar unio u naše shvatanje rata. Mada je danas to teško zamisliti, pre 11. septembra međunarodni terorizam je shvatan kao zločin, a ne kao čin rata. Takvo viđenje je netragom nestalo 11. septembra 2001. „U Sjedinjenim Državama je očigledno izvršen čin rata“, rekao je senator John McCain istog dana. Peter Jennings, iz informativnog kanala ABC tačno je primjetio: „Svi su to ponavljali cijelog dana“. Bila je to, nastavlja Jennings, „objava rata, čin rata protiv Sjedinjenih Država. Veliki broj političara i komentatora, među ostalima i mi, sjetili su se da je posljednji takav napad na Sjedinjene Države bio Perl Harbur.“
Predsjednik George W. Bush je i sam prihvatio to tumačenje 12. septembra. Poslije sastanka sa svojim timom za nacionalnu sigurnost, rekao je reporterima da su napadi „bili više od terorističkog čina. Bili su to činovi rata“. Sutradan, poslije jutarnjeg razgovora s gradonačelnikom Njujorka Rudolphom Giulianijem i guvernerom države New York Georgeom Patakijem, predsjednik je rekao reporterima: „Ovim činom je objavljen rat Sjedinjenim Američkim Državama“. A 15. septembra: „Mi smo u ratu. Teroristi su izvršili ratni čin kojim je objavljen rat Sjedinjenim Državama i mi ćemo odgovoriti u skladu s tim“. Preporučio je ljudima da „idu za svojim poslovima… ali s povišenom svješću da je grupa varvara objavila rat američkom narodu.“
Od samog početka je, međutim, bilo jasno da će „rat protiv terora“ biti drukčiji od mnogih koji su mu prethodili. Sveti gral našeg novog rata nije bila teritorija, već obavještajna služba. Napadi su odmah proglašeni njenim propustom. Informativni TV kanal ABC nazvao je 11. septembar „ogromnim propustom obavještajne službe, kako u ljudskom tako i u tehničkom smislu“. Washington Post ga je opisao kao „težak poraz obavještajne službe“. Po riječima Leona Panette, bivšeg šefa kabineta predsednika Billa Clintona, a kasnije direktora CIA-e i sekretara odbrane predsjednika Baracka Obame, bio je to nesumnjivo „kolosalni neuspjeh naše obavještajne zajednice“. Općepoznato šokantno upozorenje potpredsjednika Dicka Cheneya od 16. septembra – da će „rat protiv terora“ odvesti Sjedinjene Države na „mračnu stranu“, da će one djelovati „u senkama obavještajnog svijeta“ – omogućilo je da se nazre ključni cilj rata: ono što je NSA nazvala „informaciona dominacija“.
Činilo se da će ispunjenje tog obećanja biti veliki izazov. „Neprijatelj je na mnogo mjesta“, upozorio je državni sekretar Colin Powell. „Neprijatelj ne želi da ga nađemo. Neprijatelj je sakriven. Neprijatelj je vrlo često baš ovde, u našoj sopstvenoj zemlji“. Takva upozorenja su ponavljana bezbroj puta. Naš protivnik je, objasnio je Powell, „nevidljiv i neuhvatljiv“, „sposoban da se preobražava“; ti ljudi stalno mjenjaju oblik i mogu „djelovati i kriti se bezmalo na svakom mjestu“, da osvanu u Hamburgu, Amsterdamu, “ Delray Beach i Jersey City, i da „stvaraju borbene zone potencijalno gde god hoće“. Smatralo se da su teroristi podjeljeni u visoko disciplinirane ćelije u koje je gotovo nemoguće prodrijeti. Razbijanje jedne ćelije neće ni dotaći druge jer svaka djeluje nezavisno – „mješajući se s lokalnom zajednicom, zarađujući na najobičnijim poslovima“, kaže Powell, i planirajući i pripremajući svoje članove sve dok ih ne „aktivira“ nepoznati mozak cijele operacije.
Koliko god taj zadatak bio težak, smatralo se da je neodložno ispuniti ga što prije. Počevši od 11. septembra i bez predaha mjesecima, skoro svaki organ koji je imao neku ulogu u oblikovanju američkog mnjenja neprestano je opominjao šta bi moglo uslijediti. U prvoj sedmici poslije napada, obično skeptični mediji kao što je, na primjer, Boston Globe, zadihano su ponavljali izvještaj arapskog informativnog magazina Al Watan, po kome se Osama bin Laden dogovorio sa čečenskim gangsterima da im plati 30 miliona dolara i dvije tone opijuma u zamjenu za 20 nuklearnih glava, koje bi onda pretvorio u „nuklearno oružje koje se može smjestiti u kofer“. Krajem septembra, New York Times je citirao upozorenje Jeromea M. Hauera da je nacija „žalosno nepripremljena za suprotstavljanje bioterorizmu“. Raste vjerovatnoća, predviđa Times, da će neka „zlikovačka nacija ili teroristička grupa upotrijebiti mikrobiološko oružje.“
U toj pregrejanoj atmosferi, elite u Sjedinjenim Državama tumačile su napade kao propust obavještajne službe koji je omogućio „grupi varvara“ da zemlju uvuče u rat kakav nije vodila u svojoj historiji. Prvo, taj rat je versko-ideološki pošto je protivnik u njemu određeno shvatanje islama, a ne država. Drugo, taj rat je globalan: u ratu protiv terora Sjedinjene Države su vodile vojne operacije u više od 80 zemalja. Kao što je Odbor 11. septembar objasnio, „američka domovina je planeta“. Treće, taj rat je trajan; naime, pokušaj da se naoružani verski fundamentalizam porazi konvencionalnim oružjem liči na zaustavljanje vijetra kremenjačom. Četvrto, taj rat je distopijski pošto se oslanja na to da država sazna sve o svakom ko bi teorijski mogao da bude – ili postane – prijetnja. I na kraju, taj rat je potencijalno apokaliptičan.
Mada se rat protiv terora uobličavao postepeno, gotovo sav njegov užas potiče iz početnog tumačenja. Započeli smo rat u Avganistanu i Iraku čija je cijena u ljudskim životima, nacionalnim bogatstvima i globalnoj stabilnosti neprocjenjiva. (Neprocjenjiva, ali ne i neizračunljiva: projekat „Troškovi rata“ na univerzitetu Brown pokazuje da je u 2020. godini rat protiv terora koštao više od 8 biliona dolara i preko 929 hiljada života, od čega preko 300 hiljada života civila. „Mučili smo neke ljude da bismo dobili informacije“, priznao je predsednik Obama 2014. Nastavljamo da zadržavamo ljude na neodređeno vrijeme u ofšor zatvorima bez iole prihvatljive zakonske procedure. Vodimo rat dronovima, koji je već odnio hiljade civilnih života širom muslimanskog svijeta, među njima i 10 u Kabulu. Bidenov tim za sigurnost koristi pravila iz Trumpove ere o upotrebi dronova van ratišta, ne namjerava obustaviti tu praksu i obavio je napade dronovima u Somaliji – ne da bi pružio podršku američkim vojnicima, već da bi odbranio snage somalijske vlade.
Najneprijatniji aspekt takvog tumačenja možda nije to što se ono u jednom trenutku pojavilo, već to što istrajava. U junu 2021. Predstavnički dom je ubjedljivo glasao za povlačenje Ovlašćenja za upotrebu vojne sile u Iraku iz 2002. I Senat je postupio slično. Ipak, Kongres nije opozvao ranije i značajnije Ovlaštenje iz 2001, koje je pravosuđe donijelo u frenetičnim danima neposredno poslije 11. septembra i koje osigurava zakonsku osnovu za širi rat protiv terora. Kao što je napisao Brian Finucane na forumu Just Security, koliko god da su dobrodošli Bidenovi „retorički gestovi“ u pravcu završavanja rata protiv terora, njegovi postupci svjedoče o namjeri „da nastavi – a ne da okonča – tekuće sukobe“. U nastojanju da opravda debakl u Avganistanu, Biden je u avgustu 2021. rekao – tačno i bez ironije – da je poslije 20 godina globalnog rata protiv terora, teroristička prijetnja „metastazirala daleko izvan granica Avganistana“:
„Al Shabab u Somaliji, Al Kaida na Arapskom poluostrvu, Al Nusra u Siriji, nastojanje Islamske države da stvori kalifat u Siriji i Iraku i osnuje podružnice u mnogim zemljama Afrike i Azije. Te prijetnje zahtjevaju našu pažnju i naša sredstva. Vodimo uspješne kontraterorističke misije protiv terorističkih grupa u više zemalja u kojima nismo stalno vojno prisutni. Po potrebi, uradit ćemo to i u Avganistanu. Izgradili smo kontraterorističku sposobnost duž cijelog horizonta koja će nam omogućiti da ne previdimo nijednu direktnu prijetnju Sjedinjenim Državama u regionu i da djelujemo brzo i odlučno čim se ukaže potreba.“
Dakle, nastavlja se.
Moderna država nadzora
U skladu s njegovim glavnim ciljem – sveznajućom obavještajnom službom – rat protiv terora ne definiraju čizme i bombe, već nadzor: 11. septembar je započeo stvaranje moderne države nadzora. Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) predvodila je taj preobražaj prigrlivši ambiciju svog bivšeg direktora Keitha Alexandera da joj „ništa ne promakne“. Ali varljivim traganjem za što većim brojem boljih informacija ne bavi se samo NSA; to je zajednička ambicija 18 federalnih organizacija koje imaju neku ulogu u nacionalnoj sigurnosti (među njima su i CIA i FBA) i koje zajedno čine obavještajnu zajednicu.
Naravno, informacije su korisne samo ako su dobijene tajnim putem. U svetu poslije 11. septembra 2001. nadzor je praćen tajnovitošću: težnja da se sakupi baš sve udružena je s težnjom da se ništa od toga ne podjeli ni sa kim. Sjedinjene Države žele postići informacionu asimetriju; žele da znaju sve o „njima“ i istovremeno se trude da oni ne saznaju ništa o „nama“. Iz toga je ponikla žestoka posvećenost sprječavanju i kažnjavanju transparentnosti. One koji objelodane deliće mozaika nadzora gotovo izvjesno čeka sudski progon. Obamina administracija pokrenula je više tužbi na osnovu Zakona o špijunaži protiv osumnjičenih za curenje informacija nego sve druge administracije zajedno, a izvršna grana vlasti neprestano se pozivala na doktrinu „državnih tajni“ da bi prekinula procese koji bi navodno objelodanili neke aspekte njenog ogromnog mehanizma sakupljanja informacija. (Savjetnik sam u jednom predmetu na Vrhovnom sudu, u kome vlast tvrdi da je informacija o mučenju mog klijenta u tajnom, sada zatvorenom, zatvoru CIA-e u Poljskoj državna tajna.)
Na taj način je onemogućeno tačno opisivanje obrisa američke države nadzora, mada su nam otkrića tokom više godina dala izvjesnu predstavu o obimu vladinog špijuniranja u zemlji i inostranstvu. New York Times je 2005. otkrio da je u prvih nekoliko mjeseci poslije 11. septembra Bushova administracija započela neovlašteno nadziranje međunarodnih elektronskih poruka i telefonskih razgovora stranih državljana u Sjedinjenim Državama za koje se vjerovalo da imaju neke veze s Al Kaidom. Naredne godine saznali smo da su odabrane telekomunikacijske kompanije dopustile Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji da, i ovog puta bez zvaničnog naloga, prikuplja metapodatke (u okviru vladinog Projekta za nadzor), to jest „podatke o tome koga pozivate i od koga primate pozive, kada i koliko dugo oni traju“ o takoreći svakom korisniku telefona u zemlji.
Godine 2013. Edward Snowden je dostavio, a Guardian objavio, naređenje Suda za nadzor stranih obavještajnih službi kojim se Verizon obavezuje da dostavlja NSA-i na „stalnoj, svakodnevnoj osnovi“ metapodatke o svim telefonskim pozivima u svom sistemu. Slična naređenja su data i drugim provajderima, što znači da je NSA usisavala metapodatke o skoro svakom telefonskom pozivu u zemlji. Poslije Snowdenovih otkrića Kongres je 2015. pokušao da zauzda program masovnog sakupljanja informacija, sa ograničenim uspjehom. U posljednjih 7 mjeseci 2018, NSA je sakupila metapodatke o više od 19 miliona telefonskih brojeva. Kongres je dozvolio da zakonsko ovlašćenje za to masovno sakupljanje istekne 2019. godine. Ne znamo da li je išta zauzelo njegovo mjesto. Ali drugi programi dopuštaju vladi da sakuplja ne samo metapodatke, već i sadržaj, opet bez ovlaštenja. NSA uvjerava da ne pristupa sadržaju poziva koji upućuju ili primaju američki građani, ali možemo joj samo vjerovati na riječ.
NSA sakuplja i metapodatke, a u nekim slučajevima i sadržaj elektronske komunikacije, između ostalog i poruke, pretraživanja, video snimke, fotografije i razgovore. To je bilo jezgro Snowdenovih otkrića 2013; otkriveno je postojanje PRISM-e, programa koji je omogućio NSA da pristupi velikim internet kompanijama, među kojima su Google, Facebook, Yahoo, Apple, Skype i YouTube, opet bez ovlaštenja. I tu nas NSA uverava da ne pristupa namjerno sadržaju elektronske komunikacije američkih građana bez ovlaštenja, ali to ne možemo provjeriti.
Što se tiče nove koncepcije rata, najneobičniji aspekt države nadzora nije to što ona postoji, već to što je tako široko prihvaćena. Univerzalno nadziranje privatnog ponašanja postalo je normalno. Nema sumnje da je na to uticao i uporedni razvoj onoga što je harvardska profesorka preduzetništva Shoshana Zuboff nazvala „nadzorni kapitalizam“. U istoimenoj knjizi iz 2019. Doba nadzornog kapitalizma (The Age of Surveillance Capitalism) Zuboff opisuje tehnologije nadzora koje omogućuju Googleu da nadgleda ponašanje milijardi korisnika mreže u realnom vremenu. Google zarađuje od tog sve većeg tajnog skladišta informacija tako što koristi podatke za predviđanje ponašanja kupaca i te informacije prodaje oglašivačima. Sveprisutna država i privatni nadzor suštinski su promjenili našu koncepciju privatnosti. Pravo na privatnost („To vas se ne tiče!“) zamjenjeno je očekivanjem anonimnosti („Ja nisam važan, neće se zamajavati sa mnom“).
U međuvremenu, umjereno-liberalna ljevica – ostatak demokratske elite i Washington Post – sad pominje nadzor ne kao pretnju slobodi, već kao nešto u šta sloboda polaže nade. Poslije svake pucnjave u kojoj je učestvovala policija, prvo pitanje glasi: „Gdje je tjelesna kamera?“ kao da se podrazumjeva da su policajci nadgledani na svakom mjestu. Postaje sve gore. Odbor za istragu napada na Kapitol 6. januara je zahtjevao – ne tražio – izvještaje od 15 medijskih kompanija, među ostalima Twitter, TikTok, Google, Snapchat i Facebook. Odbor želi evidenciju, „podatke, izvještaje, analize i komunikacije od proljeća 2020. naovamo“ – sve što može imati veze „sa širenjem dezinformacija, pokušajem da se utiče na rezultate izbora iz 2020. ili da se spriječi potvrđivanje rezultata, nasilnim ekstremizmom u zemlji i stranim mješanjem u izbore 2020“. Obim ovog zahtjeva je šokantan, kao i očekivanje da medijske kompanije odluče o tome koje su „privatne komunikacije“ povezane sa „širenjem dezinformacija“ ili „nasilnim ekstremizmom u zemlji“.
Znatan dio lijevog centra zalaže se, ništa manje nego desnica, da oni kojima ne vjeruje budu nadzirani 24 sata i, kao i desnica, živi u zabludi da bi nadzor osigurao tačan, nepristrasan prikaz spornih događaja. I privrženost nadzoru od strane ljevice otporna je na podsjećanja na Velikog brata. Očekivanja od nadzora su tako postala prihvaćen – zapravo dobrodošao – dio kulturnog pejzaža.
Granice
U deceniji koja je prethodila 11. septembru 2001, mnogi intelektualci su predviđali nestanak nacionalne države i pojavu „svijeta bez granica“. Globalizacija, a posebno ubrzavanje trenda transnacionalne ekonomske integracije, učinit će državu nevažnom, govorili su nam oni. Sve više univerzitetskog osoblja, biznis proroka i političara samouv ereno su najavljivali izumiranje geografije i predviđali slobodno kretanje ne samo kapitala već i radne snage. Granice će nestati; granica između Sjedinjenih Država i Meksika neće imati veći značaj od Mason-Dixonove linije. Drugog jula 2001. Wall Street Journal pozvao je, kao što čini decenijama, da se donese ustavni amandman koji bi garantirao „otvorene granice ne samo za robu i investicije već i za ljude.“
Jedanaesti septembar je ukinuo tu viziju; spominjanje svijeta bez granica postalo je teška jeres. Kao što kaže novinar Daniel Denvir u knjizi iz 2020. Sveamerički nativizam (All-American Nativism), „pošto je američka vojska pretvorila prostrani ‘muslimanski svijet’ u ratište, naša zemlja je postala domaća baza i njene granice moraju biti maksimalno osigurane“. Već nekoliko sati poslije napada, antiimigrantske organizacije prilagodile su svoju poruku novoj realnosti. Dan Stein, izvršni direktor (sada predsjednik) Saveza za američku imigracionu reformu brzo je povezao nacionalnu sigurnost s nepropustljivijim granicama. „Odbrana nacije od terorizma“, rekao je on, „ozbiljno je podrivena nastojanjima pristalica otvorenih granica, a cijenu su platile nedužne žrtve današnjih terorističkih napada“. Steven Camarota iz Centra za imigracione studije ismijao je pristalice otvorenih granica kao „ideološke čudake“, a Glasovi građana zajedno, organizacije sa sedištem u Kaliforniji, bili su sarkastični: „Dajte nam svoje umorne, svoje siromašne, svoje teroriste.“
U službi novog prioriteta, Kongres je usvojio Zakon o sigurnosti domovine i sproveo najveću reorganizaciju federalne vlade od stvaranja Ministarstva odbrane 1947. Mnogi entiteti koji su ranije bili zaduženi za sigurnost granica – među ostalima Carina, Služba za imigraciju i naturalizaciju i Pogranična patrola – restrukturisani su kao deo domovinske sigurnosti, a mnoge njihove dužnosti su prenete na tek osnovana tijela ICE (sprovođenje imigracionih i carinskih zakona) i Zaštita carina i granice. Otada finansiranje osiguravanja granica i zapošljavanje na tim poslovima nekontrolirano raste: sa 5,9 milijardi dolara i 10.700 agenata 2003. na 17,7 milijardi i 19.700 agenata 2020, što pokazuje da je francuski filozof Alexis de Tocqueville bio u pravu kad je rekao: „Svi ljudi vojničkog duha vole centralizaciju, koja povećava njihovu snagu; svi ljudi centralizatorskog duha vole rat, koji tera države da sve svoje moći predaju u ruke vlade.“
Ukupni uticaj 11. septembra na granice ne može se precjeniti. Shvatanje terorizma kao egzistencijalne prijetnje uzdiglo je sigurnost granica na nivo državnog imperativa. Ono čemu su mnogi uvijek težili – „tvrđe“ granice – iznenada je postalo pitanje opstanka. A pošto je potpuna kontrola granica fizički nemoguća, i takva će uvijek ostati, granica je počela funkcionirati kao simbol nacionalne slabosti. Kao i savršena obavještajna služba, sigurne granice su postale nešto što moramo imati, ali nikad ne možemo postići. Svaki predmet tako velike i nerešive javne strijepnje pogodan je za političku manipulaciju: meta se može menjati, od muslimanskih terorista do meksičkih silovatelja i natrag, ali navodna prijetnja nacionalnom životu ostaje ista. Granica nikada nije bila tako nadgledana, ograđena i militarizirana, a ipak ideja granice nikada nije bila tako prijeteća i zastrašujuća. Taj veliki strah od granica, koji je posljedica 11. septembra, ima svoj odjek u Trumpovom tvitu: „DRŽAVA BEZ GRANICE UOPĆE NIJE DRŽAVA.“
Surovost koju odobrava država
Svako ko makar površno poznaje američku historiju zna da su Amerikanci uvijek imali prefinjenu sposobnost za surovost. Ali 11. septembar je oslobodio jedan posebno virulentan soj uvjerenja da neki od nas nisu ljudi u punom smislu te riječi.
Amerikanci nisu odmah prihvatili torturu. Krajem oktobra 2001. Washington Post je objavio članak o broju osumnjičenih pod nadzorom FBI koji su odbili da govore. Agenti su bili sve nervozniji. „Poznati smo po humanom odnosu… ali možda ćemo doći do tačke kad ćemo pribjeći pritisku… i vjerovatno smo već blizu“. Taj članak je pokrenuo debatu o torturi, ali tu mogućnost su odmah svi odbacili. Poslije pojavljivanja članka u Postu, urednik vijesti mreže Fox News John Scott intervjuirao je Erica Haneya, člana i jednog od osnivača vojnih jedinica za specijalne operacije. Scott ga je upitao: „Možda bi malo rada pesnicom pomoglo u dobijanju informacija?“ Honey je odgovorio: „To ne radi; ne daje informaciju koja nam je potrebna… i uvijek je kontraproduktivno.“
Tada to nismo znali, ali dok su komentatori iskazivali mišljenja, vlada je već razmatrala upotrebu torture. Krajem marta 2002, američki agenti su uhapsili Abu Zubaydaha u jednoj raciji u Pakistanu. Tada su vjerovali da je on važan član Al Kaide i da posjeduje važne informacije o prošlim i budućim napadima na SAD. Da bi osigurala njegovu izolaciju, CIA ga je prebacila u prvo crno mjesto rata protiv terorizma, tajni zatvor na Tajlandu. U početku su ga ispitivali iskusni agenti koji su znali arapski i dugo se bavili Al Kaidom. Koristili su konvencionalne, neprisilne tehnike i Abu Zubaydah je sarađivao. Ali ono što je rekao agentima nije se slagalo s mišljenjem CIA-e o tome šta on zna. Uvjerena da on nešto sakriva, CIA je prenijela odgovornost za njegovo ispitivanje na svog ugovarača, psihologa Jamesa Mitchella, kome se kasnije pridružio njegov kolega Bruce Jessen.
U ljeto 2002. Mitchell i Jessen, koji nisu bili eksperti za Al Kaidu ili islamski fundamentalizam i nisu govorili arapski, preporučili su „pojačan program ispitivanja“. Abu Zubaydah je bio zamorče. Mučen je 20 dana zaredom u avgustu 2002. Osamdeset tri puta su ga vezali za ploču tako da mu je glava bila niže od stopala i sipali mu vodu u nos i niz grlo. Čim bi pomislio da će se udaviti, podigli bi ploču i omogućili mu da povrati vodu i udahne, a onda bi ponovili postupak. Na jednoj seansi Abu Zubaydah je prestao reagirati, i „iz punih otvorenih usta su mu izlazili mehurići“.
U drugim prilikama su ga šamarali i udarali o zid, uguravali ga u visoku, usku kutiju nalik na mrtvački kovčeg ili ga satima ostavljali u drugoj, manjoj kutiji koja bi bezmalo mogla da stane ispod stolice. Bar jednom je bio podvrgnut „rektalnoj rehidrataciji“. Cilj je bio izazivanje osjećanja „potpune bespomoćnosti“ u subjektu, „slamanje njegove volje i sposobnosti odupiranja“ da bi CIA mogla „pouzdano procjeniti“ da on ne krije nikakve informacije.
Uspjeli su. Šestog dana torture Abu Zubaydah je jecao, cvilio, trzao se i hiperventilirao. Bio je tako slomljen da je izvršavao naređenja na mig. U tom trenutku Mitchell i Jessen su povjerovali da on nema više šta da kaže i preporučili prestanak torture, ali se CIA nije složila. Tortura se nastavila još dvije nedelje, bezmalo „24 sata svakog dana“ sve dok CIA nije zaključila da je subjekt sve vrijeme govorio istinu „i da ne poseduje nikakve nove informacije o terorističkoj prijetnji“. Sjedinjene Države više ne misle da je Abu Zubaydah član Al Kaide niti da ima ikakve veze s napadima 11. septembra.
Priznajem da ovde nisam neutralan. Zastupao sam Abu Zubaydaha 15 godina. Zastupao sam i Mamdouha Habiba, australijskog državljanina koga su Sjedinjene Države prebacile iz Pakistana u Egipat, gde je bio podvrgnut nizu teških tortura koje su obuhvatale prijetnju pogubljenjem strujom, malu prostoriju koja se postepeno punila vodom i njemačkog ovčara. Habib je pušten 2005; Abu Zubaydah je ostao u Gvantanamu. Nikada nije bio optužen.
Najmanje 39 od 119 zatvorenika prošli su „pojačano“ ispitivanje CIA-e. Tu nisu ubrojani oni koji su prebačeni u treće zemlje sa zasluženom reputacijom za torturu niti zatvorenici koji su mučeni u zatvoru Ministarstva odbrane. Skandal torture bio je mnogo više od vježbe u ritualiziranoj brutalnosti. Tada su torturu prvi put otvoreno dopustili i podsticali najviši nivoi američke države. Veza između skandala torture i nekih naših novijih paroksizama ne može se pouzdano utvrditi i ne sugeriram da postoji direktan uzročni odnos između tada i sada. Ali ovo znam: nacija koja ne ustukne pred pomišlju da se neki čovjek više puta dovodi u situaciju da ugleda sopstvenu smrt s odobravanjem će klimati glavom na pomisao da se nedužna djeca odvajaju od roditelja i zaključavaju u kaveze na granici. Prihvatamo varvarstvo koje odobrava država po cijenu gubitka sopstvene duše.
***
Historija uvijjek ima posljednju riječ i ne znamo šta će 11. septembar značiti jednog dalekog dana. Slutim da će na kraju nasljeđe 11. septembra biti milioni života koje smo uništili. To neizbježno slijedi iz otrovne premise da neki od nas ne zaslužuju ljudske obzire i da je na nama da odlučimo ko su oni. Na kraju tog puta je užas koji granice ne mogu zaustaviti, koji nadzor ne može spriječiti i koji rat nikada neće opravdati.
Autor je profesor prava na Kornelu. Objavio je knjige „Guantánamo and the Abuse of Presidential Power / Gvantanamo i zloupotreba predsjedničke moći“ i „What Changed When Everything Changed: 9/11 and the Making of National Identity / Šta se promjsenilo kada se sve promjenilo: 9/11 i stvaranje nacionalnog identiteta“.
(TBT, Boston Review)