Bosanski redatelj Jasmin Duraković reagirao je na komentar bivšeg reisa IZ BiH Mustafe Cerića, koji je, podsjećamo, u svom komentaru na aktuelna politička dešavanje u Bosni i Hercegovini te secesionističke aktivnosti Milorada Dodika, između ostalog napisao da se sjeća kako je “2003. godine kazao za jedan austrijski magazina da je Radovan Karadžić svojom antimuslimanskom retorikom devedesetih godina uticao više na Bošnjake da se vrate islamu nego moje islamsko djelovanje od pedeset godina. To isto danas važi da se kaže za Milorada Dodika, koji svojom antibosanskom retorikom najviše doprinosi buđenju bosanske državne, patriotske, političke i kulturne svijesti, koja dosada nije viđena više nego svekolika bosanska inteligencija”.
AKO IM JE PROŠLO ‘93., SAD NEĆE!
Cerić se u svom tekstu također naveo i da je “Dodik najzaslužniji što se Bosna napokon diže iz pepela kao Feniks” ta da je dobro što postoji jer “bez njega bi bilo dosadno! Bošnjaci/Bosanci bi se uspavali! Ovako su se Bošnjaci/Bosanci, zahvaljujući Dodiku, probudili”.
Odgovarajući na ovakve Cerićeve konstatacije, Duraković je u kratkom statusu na svom Facebook profilu poručio:
„ Kakve perfidne teze opet protura bivši reis?! Kao otpor Dodiku dala samo islamska komponenta u BiH. Bošnjacima, ali i ne samo njima, BiH je sve, pa onda sve ostalo.
A ovaj opet navlači na vjersku priču. Ako mu je to prošlo ‘93, sada neće – poručio je Duraković“.
Ovo jeste čarka i začkoljica na koju je reagirao Duraković, što je šteta, jer ova tema zaslužuje pravu polemiku koja će se kad tad morati desiti među bosanskim muslimanima. Jer, koliko, s jedne strane, imamo jadikovku koju, na žalost, nariču jednako akademici kao vjerski prvaci, da je sav problem politike zapadnih zemalja prema Bosni i Hercegovini u tome što ovdje žive muslimani, i to kao nacionalna većina u odnosu na druge nemuslimanske narode. Dok s druge strane, pak, imamo prave ode okorjelim zločincima, kakvu je napisao sam bivši reis, u kojima im se zahvaljuje za opstanak, pa čak i buđenje islama među Bošnjacima. Estagfirullah!
Onda se pojavi još prizemnija polemika između Elmedina Konakovića, predsjednika mlade nacionalističke bošnjačke stranke Narod i pravda, i notornog islamskog radikula Nezima Halilovića Muderisa, na temu diferencijacije među političarima po osnovu patriotizma. Nakon što je Konaković dao najveću moguću patriotsku titulu „gazije“ Haliloviću ovaj mu je uzvratio, ako ga stvarno takvim smatra i kao takvog poštuje, neka se distancira od Edina Forte, predsjednika Naše stranke sa kojom je Konakovićev NiP u koaliciji. To je Konaković javno dobio tvrdeći da su Muderisu, kao srčanom pristaši SDA, kako se deklarirao, emocije pomutile razum i da ne može racionalno rasuđivati. Ostali dio patetičnih opservacija sa patriotskim varijacijama su „ogrize“ bošnjačke nacionalne postratne ideologije koju kreira SDA.
POD KRINKOM PATRIOTIZMA
Ovdje je bitno uočiti da su Halilović i Konaković bili borci Armije BiH, jer takvi njihovi ideološki pogledi odudaraju od temeljnih ideja na koje su se zaklinjali kad su pristupali u njene redove. Do ovakvih stavova je došlo upravo zahvaljujući naprijed navedenim interpretacijama akademskih i vjerskih elita. Oni dezavuiraju i sebe i javnost da je zapad uveo embargo na oružje borcima Armije BiH zbog toga što su u njoj većinski bili muslimani, to nije tačno. Stvarni razlog uvođenja embarga na oružje Armiji BiH jesu tzv. „mudžahedini“. I na tome su instalirale više zemlje tzv, istočnog lagera koje je predvodila Rusija, nego zapadne zemlje u koje ubrajamo Evropu i SAD. Rusija je čak tada uspjela pasivizirati mnoge arapskomuslomanske zemlje preko diktatora koje je sama instalirala i održavala na vlasti. Da je toga svjestan Konaković on bi od Halilovića tražio da se distancira od notornih selefijskih daija sa kojima druguje i mudruje o islamu po društvenim mrežama jer su oni stvarni i permanentni problem za zapadne zemlje i kao takvi „uteg o vratu“ bosanskim muslimanima.
Ako je ovdje Bosna i Hercegovina u pitanju, a nije u pitanju ni pojedinac niti neka grupacija, onda bismo izabrali pravi trenutak da postavimo, pa čak i definiramo bošnjačku desnicu. Jer i Cerić i Konaković su Muderisovi prijatelji. Sudeći po njihovim stavovima jasno je da naša desnica nije onakva kakva bi trebala biti evropska politička desnica koja se zaista bavi problemima i pokušava ih riješiti na svoj način. Umjesto toga ovi naši idu u ekstreme i uvijek su otvoreno protiv svih koji nisu na njihovoj strani. Oni djeluju destruktivno, njima je cilj po svaku cijenu poništiti ulogu onoga drugoga, pa čak i kada se radi o braniocima, ili o ljudima koji su stvarali Armiju BiH, a nisu bili njihovi istomišljenici. Takav pristup naravno da nije dobar, a on se odražava u širokoj javnosti. A tu su i mediji, malo je novina u Bosni i Hercegovini koji su – ne treba reći lijevo jer to novina i ne treba biti – objektivni. Onih koji pišu istinu. Mi se stalno vrtimo oko ideoloških rasprava, umjesto da se i politika i mediji više bave ekonomskom situacijom i progresom društva i države. I tu bi patriotizam mogao doći do izražaja. Ovako imamo najskuplju „revoluciju“ poslije Palestinaca, koja je bila oličena u PL-u, odnosno Jaseru Arefatu, kao što je naša oličena u SDA-u, odnosno u dinastiji Izetbegovića. Tako da nije uopće čudo da nas i po tom osnovu uspoređuju sa Palestincima.
Tome su itekako doprinijeli ovakvi branioci koji brane i protežiraju korupciju, tajkune i kriminalne stranačke hobotnice. Povrh svega lažni borci su se pod krinkom patriotizma domogli ratnog staža, preko kupovine lažnih potvrda o članstvu u Patriotskoj ligi, da su opteretili socijalni i penzioni fond (PIO MIO) u vrijednosti od desetak milijardi maraka, pa će naši praunuci morat otplaćivati tu pljačku. Patriotski nema šta!
(TBT, Tim za analitiku)