Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Nešto prije podneva u petak, Dmitri Muratov, 59-ogodišnji glavni urednik moskovskog dnevnog lista Nova gazeta, žustro se raspravljao sa Elenom Milašinom, jednom od vodećih novinarki lista. Milašina mu je upravo predala istraživački tekst o Beslanu od oko 150.000 karaktera (dužina 4-5 tekstova u The New Yorker) što ga je, ispričao mi je Muratov, „zapanjilo više od svega što se poslije desilo“. A poslije se desilo to da ga je neko zvao sa nepoznatog broja u Norveškoj. Muratov je odbio poziv i nastavio da se svađa s Milašinom. Onda ga je pozvala sekretarica za javnost u Novoj gazeti, Nadežda Prušenkova. „Rekla je da je komitet za Nobelovu nagradu upravo objavio dobitnika Nagrade za mir. To smo mi.“
Ovogodišnjeg Nobela Muratov je podijelio sa istraživačkom novinarkom i izvršnom urednicom sa Filipina Marijom Ressom „za napore u odbrani slobodi izražavanja, što je preduvjet demokratije i trajnog mira“, kako stoji u obrazloženju komiteta. Ali kad Muratov kaže „to smo mi“, ne mislio na sebe i Ressu, već na sebe i zaposlene u Novoj gazeti. Već su počeli vijećati šta će raditi sa 10 miliona švedskih kruna (oko 1,15 miliona dolara). Između ostalog, redakcija pomaže djeci sa spinalnom mišićnom distrofijom, pa će bar dio novca biti izdvojen za fondaciju koja pomaže pacijentima ove i drugih rijetkih bolesti. „Mi ćemo iskoristiti mali dio – recimo par stotina dolara – da napravimo žurku“, kaže Muratov. (Za sebe neće uzeti ništa.) Proslava neće biti priređena odmah. Većina zaposlenih se okupila veče prije proglašenja da obilježi 15. godišnjicu ubistva koleginice Ane Politkovske.
Novu gazetu je prije 28 godina osnovala grupa od oko 45 novinara. (Bivši sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov, drugi Rus koji je ikada dobio Nobelovu nagradu za mir, podržava list od osnivanja i još uvijek u njemu ima mali udio.) U početku, Muratov je izvještavao za novine iz prvog ruskog rata u Čečeniji, Politkovska je bila dopisnica Nove gazete za vrijeme drugog, a sad taj region pokriva Milašina. List je 2016. bio ruski partner u Panama papirima, ogromnom novinarskom projektu koji je razotkrio bankarske offshore račune mnogih svjetskih lidera. List traje duže od bilo kog drugog nezavisnog medija u Rusiji, a također mu je ubijeno i najviše novinara. Kada sam pitala Muratova šta misli za šta je nagrađen, umjesto odgovora mi je naveo kome misli da je zapravo namijenjena: istraživačkom novinaru Juriju Ščekočikinu otrovanom 2003, Politkovskoj ubijenoj 2006, istraživačkom novinaru Igoru Domnikovu prebijenom na smrt 2000, advokatu Stanislavu Markelovu koji je zastupao list u slučaju Dominkova, ubijenom 2009, mladoj reporterki Anastasiji Baburovoj koja je ubijena zajedno sa Markelovim, novinarki Nataliji Estemirovoj, koja je oteta i ubijena u Čečeniji 2009. „Nagrada je njihova, iako se Nobel ne dodjeljuje posthumno“, kaže Muratov. Napadi na Novu gazetu i njene novinare traju i dalje: Milašina je fizički napadnuta, a početkom ove godine sjedište lista u Moskvi je bilo kontaminirano otrovnom hemijskom smjesom.
Bila je ovo strašna i opasna godina za ruske novinare. Nezavisni mediji su se i ranije borili za opstanak, ali nikad nisu bili izloženi tako surovom i dugotrajnom pritisku vlasti kao sada. Većina preostalih nezavisnih medija proglašena je „stranim agentima“, što je neka vrsta kaznenog žiga koji rastjeruje oglašivače. Nekoliko ih je dobilo još goru oznaku „nepoželjne organizacije“ što ih je prinudilo na obustavu rada. Od jula ove godine, ruske vlasti su na svoj spisak „stranih agenata“ stavile još nekoliko desetina novinara, što je bizaran metod pravnog otuđenja koji ljude čini nezapošljivim, dijelom i zato što svaku svoju pisanu ili izgovorenu reč, u medijima ili na Tinderu, moraju najaviti pravnom ogradom kojom saopćavaju svoj status stranog agenta. Određen broj novinara, izloženih krivičnom progonu ili u strahu od njega, otišlo je u egzil. Stoga je Nobelova nagrada za mir stigla u malu novinarsku zajednicu u Moskvi kao preko potreban dokaz da nisu sami na svijetu. Ipak, neki se pitaju da li svijet gleda u pravom smjeru. Nova gazeta prolazi bolje od mnogih nezavisnih medija, bez paralizirajućeg pravnog žiga.
Kada sam to spomenula, Muratov mi je izrecitovao kratku pjesmu o krivici preživjelih Aleksandra Tvardovskog. Pjesma počinje ovako: „Znam da nije moja krivnja / Što se drugi nisu vratili iz rata“, a završava se stihom: „Nema to veze, ali ipak, ali ipak, ali ipak…“ Muratov nastavlja: „Vidi, htio sam zatvoriti novine na današnji dan prije 15 godina“. Bio je to dan nakon ubistva Politkovske. „Shvatio sam da je rad u ovim novinama smrtonosan. Ali mi kolege nisu dale“.
Da bi novine opstale, Muratov, koji vodi redakciju 24 od njenih 28 godina postojanja, izbjegava i državne i strane fondove. („Sad nam je Nobel pomrsio konce“, našalio se.) Sklapao je odnose sa moćnim ljudima koji su u stanju zaštiti medij: dok značajan dio podrške Novoj gazeti ide od pretplate i donacija preko 100.000 pojedinaca, među njenim najvećim privatnim investitorima nalaze se milijarder i bivši službenik KGB-a Aleksander Lebedejev (inače vlasnik britanskog lista The Independent) i telekom tajkun Sergej Adonjev. Muratov je i član Javnog savjeta u ministarstvu unutrašnjih poslova, što je uloga koju je povremeno koristio kada mu se novinari nađu u opasnosti.
Mnogi opozicioni aktivisti i novinari, kao i njihove pristalice, nadali su se da će Nobelovu nagradu dobiti utamničeni opozicioni političar Aleksej Navaljni. Nekoliko ruskih intelektualaca u egzilu pokrenulo je i kampanju s tim ciljem (Nobelov komitet prihvata nominacije iz akademskih krugova), a pridružio im se i bivši poljski predsjednik Leh Valensa, koji je i sam nobelovac. Neki od njih nisu krili razočarenje odlukom komiteta. Konstantin Sonjin, profesor javnih politika na Univerzitetu Chikaga, napisao je na Facebooku da sumnja da je Nobelov komitet korumpiran, sugerirajući da je izabrao Muratova kao kompromisnog kandidata, da ne bi uvrijedio Kremlj.
„Uvjeren sam da će on jednom dobiti Nobela“, kaže Muratov za Navaljnog. „Mora ga dobiti. Znam da bih ja glasao za njega, da sam član Nobelovog komiteta. Zaslužio je to svojom hrabrošću i ličnom žrtvom. A i time što ne shvata sebe preozbiljno“. Sve su to kriterijumi koje ispunjava i Muratov.
(TBT, The New Yorker)
