Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.
Pompezno najavljeni dolazak novog visokog predstavnika u Bosnu i Hercegovinu Cristiana Schmidta protekao je sasvim očekivano. Na svečanom dočeku je bio i ko nije trebao biti, kao što nije bio onaj ko je trebao biti prisutan. To je „svrzino kolo“ u koje se uhvatio Schmidt i samo najveći optimisti vjeruju da će ikada izići iz njega.
INZKO SPASIO BOSNI DUŠU
Što se njega osobno tiče djeluje kao dobro pripremljen čovjek za svoj zadatak jer u svojim intervjuima i govorima nije napravio niti jedan lapsus niti izrekao neku dvosmislenu frazu koju bi mu lokalni političari mogli izvitoperiti i krivo tumačiti kroz svoju zapaljivu retoriku.
Bio je malo čudan način njegove kandidature, pa su stoga prve informacije o njemu kao visokom predstavniku primane s nevjericom. Kakve god reference imao kao političar njegova glavna referenca jeste da je Nijemac i stoga se njegova kandidatura može smatrati kao jedna od prvih reakcija na pobjedu Joea Bidena i povratak Amerike u Evropu. Prije Schmidta bila su dvojica Nijemaca, Michael Steiner i Cristian Schwarz Schilling, i dvojica Austrijanaca Wolfgang Petrich i Valentin Inzko. Stainer je već zaboravljen, Petrich će ostati u ružnom sjećanju kao nadobudni salonski ljevičar, pospani Schilling se tek nakon smjene probudio u košmarnom snu kojeg je uspio izreći Angeli Merkel da bi se ova odlučila iskupiti preko Schmidta. Uz sva priznanja za ovu zaslugu nije dobra odluka da se Schilling u svojstvu Schmitovog savjetnika vratio u Sarajevo. On je postao suviše blizak sa bošnjačkom poratnom političkom elitom koja nije ništa manje pospana, troma i umorna od njega. Oni bi mogli vidjeti svoju šansu i pokušati se nametnuti Schmidtu, ne bi li ih ovaj povratio u politički život. To bi bilo gubljenje vremena kojeg Schmidt nema, jer su mu ga potrošili njegovi prethodnici. Najviše mu je vremena potrošio Inzko. On je imao tako dug mandat zato što je bio ostavljen na cjedilu i zato što niko drugi nije poželio njegovu funkciju. Strpljiv i dobrodušan Inzko je spasio sebi obraz, a Bosni je spasio dušu nametanjem zakona o zabrani negiranja genocida. Taj zakon je kruna rada Haškog tribunala koji je ipak uspio opravdati svoje postojanje osudivši glavne aktere ratnih zločina i genocida u BiH.
ČAROBNJAK ILI KOCKAR?
Za razliku od Inzka Schmidt ima podršku zapadnih sila što je osnovni uvjet da bi mogao biti puno uspješniji od svojih prethodnika. Ali, on ne smije zaboraviti da je ušao u „vučju jazbinu“ mafijaških nacionalnih oligarhija. Te „jazbine“ su jače i moćnije od državnih institucija jer ih kontroliraju superbogati tajkuni, a osiguravaju stranačke falange. Opozicioni lideri ne smiju ni „prismrditi“ tim jazbinama i stoga opozicija samo vegetira i simulira politički pluralizam.
Zato uopće nije bitno šta su o Schmidtu rekli Dragan Čović, Bakir Izetbegović ili Milorad Dodik, jednako sva trojica misle loše o njemu. To što su davali dijametralno različite izjave Dodik i Izetbegović, na primjer, samo je stvar starih navika i stečenih pozicija. Koliko god se Dodik upinjao da ignorira Schmidta, a i voja njega, a Izetbegović iskazivao svoje duboko poltronstvo, obojica su isti problem za državu. Schmidt je sigurno posljednji visoki predstavnik za BiH. Stoga bi morao biti čarobnjak ili kockar, jer se nalazi pred imperativom; ili će Evropa promijeniti ovakvu nakaradnu našu državu, ili će takva naša Bosna i Hercegovina promijeniti njegovu Evropu. On će biti medijator na poprištu velikih sila između Rusije i Kine, s jedne strane, i Evrope i Amerike, s druge strane, uz prevrtljivu Tursku, kao jedinog oficijelnog predstavnika islamskih zemalja.
Tako i nije loše za njega da su ga sarajevski novinari doušnici OSA-a prozvali proruskim čovjekom. To je vjerovatno, Avdi Avdiću došapnuo Željko Komšić, koji se najmanje obradovao Schmidtu. Ali, sigurno stvari nisu takve kakve ih doušnici OSA-e plasiraju. Do sada su dvojica visokih predstavnika u BiH vodili prorusku politiku; Carl Bildt i Miroslav Lajčak. Čak je Lajčak bio moskovski student. Ali nisu uspijevali nametnuti prorusku politiku. Najviše što su mogli učiniti za Ruse jeste to da nisu vršili pritisak na Dodika, te da su mu mnogo toga tolerirali i gledali kroz prste.
Idealan visoki predstavnik za BiH bio bi onaj koji bi uspio zadovoljiti evrpsko-američke sa ruskim interesima. I u tom trouglu je sva drama kroz koju prolazi BiH. Takvih čvorišta je pun svijet.
Možda bi stoga Turska, kao jedina članica PIC-a ispred zemalja islamskog svijeta, mogla odigrati ključnu ulogu u Schmidtovoj misiji jačanja državnog suvereniteta i konstitutivnosti građana. Toga su veoma svjesni bosanski susjedi Aleksandar Vučić i Zoran Milanović koji se naprosto umiljavaju turskom predsjedniku Erdoganu. Najsvjesniji ovakve uloge Turske je izgleda Milorad Dodik koji se „kmetovski“ ponašao pri susretu sa „turskim sultanom“ u Ankari. Ali, kako se primiču predsjednički izbori u Turskoj tako je sve izvjesniji kraj Erdoganove vladavine. Toga je svjestan Kemal Kilicdaroglu, lider ljevice, koji je prvi put obznanio da će biti protukandidat Erdoganu. A on bi bio mnogo prihvatljiviji sugovornik za zapadne zemlje koje podržavaju Schmidta, od Erdogana koji je bliži Rusiji. Možda na taj trenutak računa Schmidt?!
(TBT)
