Piše: Andrew Korybko, thebosniatimes.ba
Prošlomjesečno otkriće predstavnika Oružanih snaga Rusije da je protuzračni sustav s ljudstvom Sirije koji je njegova zemlja poslala u Arapsku Republiku uspješno oborio većinu “izraelskih” projektila tokom nedavnog udara, sugerira da bi velika sila Euroazije mogla ponovno kalibrirati svoj faktički savez sa samozvanom “židovskom državom”.
Rusija i “Izrael” bili su de facto saveznici u Siriji tokom posljednjih pola desetljeća, o čemu sam dugo raspravljao, posebno u svoje četiri najbolje analize o toj temi (u kojima se navodi 15 drugih relevantnih).
Ukratko, Rusija je nastojala aktivno “uravnotežiti” iranski utjecaj u Siriji koji smatra regionalno destabilizirajućim zbog svoje prijavljene uloge u organiziranju napada na samozvanu “židovsku državu” s teritorija Arapske Republike. Moskvu je motivirala želja za sveobuhvatnim proširenjem veza s Tel Avivom, za što se također očekivalo da će poboljšati njezino geostrateško pozicioniranje u odnosu na Washington, postupno postajući “izraelski” najznačajniji regionalni sigurnosni partner.
Napredovala je u tom cilju “pasivno olakšavajući” doslovce stotine “izraelskih” udara protiv IRGC-a i Hezbollaha, koje sirijski S-300, isporučen od Rusije, prije nekoliko godina nikada nije spriječio zbog, kako neki vjeruju, odbijanja prijenosa potpune operativne kontrole od strane Kremlja nad tim sustavima na Damask. Misli se da bi, ako bi Sirija uspjela u samoobrani oboriti još neke “izraelske” zrakoplove, Tel Aviv bio potaknut na pokretanje nerazmjernog odgovora na svog susjeda, koji bi mogao potpuno osakatiti njenu vojsku i stoga nenamjerno preokrenuti nedavne protuterorističke uspjehe Rusije u zemlji. Kremlj je izračunao da je bolje “Izraelu” dati slobodu neba nego riskirati taj scenarij.
Čini se da se ova strategija mijenja, što dokazuje predstavnik ruskih oružanih snaga koji je krajem prošlog mjeseca otkrio da su protuzračni sustavi Sirije koje je njegova zemlja poslala u Arapsku Republiku uspješno oborili većinu “izraelskih” projektila tokom nedavnog napada. To sugerira da bi euroazijska velika sila mogla ponovno kalibrirati svoj de facto savez sa samozvanom “židovskom državom”. Nejasno je tačno koji su motivi Moskve, ali neke obrazovane hipoteze mogle bi biti dovoljne da iskrene promatrače usmjere u pravom smjeru. Ovo ukazuje na uklanjanje s vlasti bliskog prijatelja predsjednika Putina Netanyahua; stalni napori da se postigne „novi minus“ sa SAD-om; i vraćanje regionalne geostrateške ravnoteže.
Redom na koji su spomenuti, prvi razvoj događaja mogao je rezultirati dolaskom na vlast utjecajnih snaga koje ne dijele Netanyahuovu viziju de facto rusko-izraelskog saveza. Ti se pojedinci mogu špekulativno opisati kao više proamerički nego pro- „izraelski“, u smislu da bi radije stavili interese svojih tradicionalnih pokrovitelja ispred interesa svojih vlastitih političkih stranaka. Kako bi objasnio, bez obzira na to kako se osjećali prema Netanyahuovoj ostavštini, on je ipak bio vrlo uspješan u sveobuhvatnom poboljšanju odnosa s Rusijom, time što je zauzvrat učinilo “Izrael” manje ovisnim o američkim regionalnim sigurnosnim službama za obranu interesa njegove države. Njegov nasljednik i tim ljudi mogli bi se osjećati ugodnije vraćajući se pod američku zaštitu.
Druga je tačka relevantna utoliko što je sve jasnije da SAD i Rusija pokušavaju pregovarati o nizu “međusobnih kompromisa” u širokom spektru sfera, nakon sastanka na vrhu između Bidena i Putina u Ženevi. Rusija želi ublažiti američki pritisak na svom zapadnom krilu kako bi se više usredotočila na svoj “Ummah Pivot” za smanjenje potencijalno nerazmjerne ovisnosti o Kini u budućnosti, dok SAD žele preusmjeriti glavninu svojih strateških napora na agresivnije “suzbijanje” Kine u “Indo-Pacifiku”. Izrael, koji je važan za oba njihova interesa, mogao bi se tretirati kao nešto više od komada kojim će Rusija trgovati na ovoj “šahovskoj tablici velikih sila” u zamjenu za američke “kompromise” drugdje.
Konačno, to bi jednostavno moglo biti posljedica toga što je Rusija shvatila da je “Izrael” sada previše jak i da se stoga mora “nježno” uravnotežiti povećanom vojnom (a posebno protivtarazčnom) pomoći Siriji. Uostalom, jedan od primarnih razloga zašto je Rusija uopće de facto u savezu s “Izraelom” je taj što je Iran postajao prejak u regiji i stoga je morao biti uravnotežen prema geostrateškim izračunima Kremlja. Stoga bi bilo prirodno da Rusija privremeno ponovno kalibrira svoju strategiju uravnoteženja u svjetlu uspjeha s prethodnom motivacijom. To sugerira da bi Rusija na kraju mogla oscilirati natrag prema “Izraelu” ako/jednom Iran povrati svoj zamah, i tako dalje i tako dalje u skladu s euroazijskom strategijom uravnoteženja Kremlja.
Iako u ovom trenutku još mnogo toga ostaje nejasno, sve što se može sa sigurnošću znati jest da je Rusija htjela da svijet zna da je vjerodostojno ojačala sposobnosti protivzračne obrane Sirije, što svakako nagovještava da aktivno ponovno kalibrira svoje savezništvo, a dio koji se odnosi na Izrael. Nije poznato koliko će to daleko otići i hoće li ikada prijeći Rubikon koji su mnogi ne ruski i proruski orijentirani (NRPR) praktički molili, u vezi s dopuštanjem Siriji da konačno smije koristiti S-300 za rušenje izraelskih aviona, ali očito je da se nešto promijenilo iako su razlozi ovog zamjetljivog pomaka diskutabilni i čak bi mogli potencijalno biti kombinacija svake od tri prethodno opisane hipoteze.
(TBT, Mediji)