Već su neki strani analitičari uočili da se desilo čudo u Bosni time što su svi političari zadovoljni pismom američkog državnog sekretara Antonya Blinkena. Kako je to moguće? Opće je poznata činjenica da su nacionalne vođe u Bosni ljigavi poltroni, posebno prema liderima velikih sila, ali to nikako ne može biti glavni razlog. Povrh toga svaki od trojice nacionalnih vođe imaju svoje (inter)nacionalne vođe kojima su poslušni; Milorad Dodik je poslušnik ruskog predsjednika Vladimira Putina više nego srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića; Bakir Izetbegović lakej Recepa Tayyipa Erdogana; Dragan Čović je poltron hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, a svoju poslušnost više iz straha nego iz poštovanja iskazuje i prema Angeli Merkel.
NA OPASNOM KOLOSIJEKU
Možda je ipak suštinu Blinkenovog „pisma namjere“ uočio Bodo Weber: „Čini mi se da je pismo više izraz toga da se nova administracija predsjednik Joea Bidena, koja se još nije smjestila, a suočena je sa puno većim političkim problemima nego što je to mala Bosna i Herzegovina, još nije stigla ozbiljnije baviti se sa BiH, te zasad prepušta posao nižerangiranim činovnicima, što je samo po sebi dovoljno opasno, jer su pregovori koje pregovarači Zapada vode od prljavog Mostarskog deala, otpočetka na potpuno pogrešnom, a potencijalno opasnom kolosijeku“.
Weber također ističe da je geopolitička šteta je tu samo popratni problem, glavni problem je što takvi lažni kompromisi mogu voditi u dalju, opasnu destabilizaciju BiH, regiona, a samim time i političkih i sigurnosnih interesa Evrope.
Malo je neobično da međunarodnu zajednicu u BiH te njihovo, kako navode, pogodovanje nekim suspektnim interesima, kritiziraju brojni evropski mediji i analitičari.
Jadna lasta ne čini proljeće, ali SDP-ov državni zastupnik Saša Magazinović, javno je na Twitteru ponudio Johannu Sattleru četiri principa vođenja pregovora za promjene izbornog zakona, očito zamjerajući EU zvaničniku forsiranje dogovaranja u uskom krugu i iza zatvorenih vrata.
Magazinovićev kolega iz Naše stranke Damir Arnaut je izjavio za Klix.ba kako je njemu sporno što je Izetbegović sa Čovićem uopće potpisao sporazum u kom se eksplicitno spominje “legitimno predstavljanje”, koji princip nema ustavno utemeljenje.
Sintagma „legitimno predstavljanje“ je srž problema ovakve vrste pregovora koji zadiru u preustroj države. Konkretno, da li Bakir Izetbegović ima legitimitet pregovarati u takvoj vrsti pregovora i staviti svoj potpis na evntulani sporazum kojeg bi postigao sa Čovićem i Dodikom. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje trebalo bi prvo postaviti pitanje principa i kriterija izbora pregovarača. Reči danas za Izetbegovića da je nacionalni vođa samo zato što je predsjednik najjače bošnjačke stranke više je politička floskula i spin nego tvrdnja proizišla iz konkretnih činjenica. Iako SDA jeste formalno najjača stranka kod Bošnjaka, za nju glasa tek petnaestak procenata biračkog tijela ove nacionalne grupacije. Ako se ovoj činjenici doda momenat krađe glasova na izborima, po čemu je ova stranka najviše izvikana, onda ni ovaj ovako relativno mali procenat poklonjenog nacionalnog povjerenja nije kredibilan.
UPITAN KREDIBILITET NACIONALNOG VOĐE
Izetbegović i njegova stranka svakim danom gube političku moć i pitanje je u kakvom stanju će je zateći naredni izbori. Osim u kantonima gdje koaliraju samo sa HDZ-om, nigdje više na ovoj razini SDA nema stabilnu vlast. Ključni gradovi su izgubljeni, a za očekivati je nove prebjege načelnika iz SDA u opoziciju itd.
Ako se Bakir Izetbegović usporedi sa svojim prethodnicima koji su bili nacionalni pregovarači, Alijom Izetbegovićem i Sulejmanom Tihićem, malo je podudarnosti između njih. Alija Izetbegović je bio ratni lider kada nije bilo obnavljanja izbora, pa je politički pluralizam i parlamentarni život jedva vegetirao, a i sam Daytonski sporazum, kojeg je potpisao, je ratni mirovni sporazum.
Tihić je bio ispregovarao tzv. Aprilski paket u kojem su bila tretirana ova pitanja na kojima sada insistira Blinken. Ali, pregovarač sa Tihićem bio je i Zlatko Lagumdžija, kao lider opozicije. To je bilo i nužno s obzirom da je tzv. Aprilski paket morao biti usvojen dvotrećinskom većinom Parlamentu BiH. Po istoj logici bi pored Izetbegovića Nermin Nikšić morao biti akter svih budućih pregovora. On kao lider opozicije ima više i kapaciteta i legitimiteta od Izetbegovića da se pita i da odlučuje o pitanjima koja zadiru u ustrojstvo države.
(TBT, Tim za analitiku)
