Slučaj iranske pjevačice Parastoo Ahmadi postao je još jedan primjer opasne medijske navike. Tvrdnja se objavi kao činjenica, a dokaz ostane negdje iza zavjese. Kada običan čovjek kaže “nije dokazano”, od njega se traže dokumenti, izvori, snimke, pečati i krvna grupa bilježnika. Kada mediji objave priču o 74 udarca bičem, prečesto je dovoljno: “prema izvještajima”. To nije novinarstvo. To je trgovina emocionalnim učinkom, izvještava Logicno.
Parastoo Ahmadi doista je održala internetski koncert bez hidžaba, a iransko pravosuđe doista je otvorilo postupak protiv nje i njenog tima. To su provjerljive činjenice. ABC News je još u decmbru 2024. objavio da je iransko pravosuđe otvorilo predmet zbog “ilegalnog koncerta”, pozivajući se na pravosudnu agenciju Mizan, dok je Le Monde pisao da su Ahmadi i dvojica glazbenika nakon nastupa bili uhićeni i potom pušteni.
Ali sada dolazimo do problema: mediji su ovih dana masovno prenijeli tvrdnju da je Ahmadi osuđena na 74 udarca bičem, dvogodišnju zabranu putovanja i dvogodišnju zabranu umjetničkog rada. To može biti tačno. Ali može biti tačno nije isto što i dokazano je javno dostupnim dokumentom.
Guardian, primjerice, koristi oprezniju formulaciju: Ahmadi je “reportedly sentenced” — dakle, prema izvještajima osuđena. Isti tekst jasno navodi da službena pravosudna novinska agencija nije objavila presudu. To je ključna rečenica. Ako službeno pravosuđe nije javno objavilo odluku, onda mediji ne smiju glumiti da javnost ima pred sobom sudski dokaz.
Organizacije poput HRANA-e i IranWirea objavile su da je presuda donesena. HRANA navodi da se poziva na BBC Persian, a IranWire dodaje da je riječ o preliminarnoj odluci koja se može žaliti. Dakle, čak i izvori koji prenose tvrdnju priznaju da je stvar pravno još osjetljiva i da nije riječ o završnoj, javno dokumentiranoj istini dostupnoj svima.
Tu je nedopustiva medijska rupa: nije isto reći “prema organizacijama za ljudska prava, presuda glasi…” i “pjevačica je osuđena na bičevanje”. Prvo je novinarski korektno. Drugo je naslov koji zvuči kao zaključana činjenica. A kad se radi o bičevanju, zatvoru, državnom nasilju i političkom progonu, naslov ne smije biti reklama za moralni šok. Naslov mora biti precizan.
Još gore: dio publike nakon takvih tekstova prirodno pita — gdje je presuda? Gdje je broj predmeta? Gdje je skenirani dokument? Gdje je izjava odvjetnika? Gdje je službena objava suda? I onda se skeptike često gura u isti koš s relativizatorima represije. To je intelektualno lijeno i moralno nepošteno. Skepsa prema nedokumentiranoj tvrdnji nije podrška režimu. To je osnovna higijena javnog razuma.
Ako mediji traže od građana da za svaku suprotnu tvrdnju donesu “sve materijalne dokaze”, onda isti standard mora vrijediti i za njih. Ne može se javnosti prodavati priča o bičevanju bez jasnog objašnjenja: tko je vidio dokument, je li presuda prvostupanjska, postoji li žalba, je li kazna izvršna, je li kazna već izvršena, i zašto sama presuda nije javno dostupna. Bez toga, javnost ne dobiva informaciju, nego emocionalni paket s mašnicom.
A poštenje je upravo ono što bi novinarstvo trebalo razlikovati od viralne panike. Kada mediji pretjeraju, ne štete samo vlastitoj vjerodostojnosti — štete i stvarnim žrtvama, jer daju propagandistima savršen poklon: “Vidite, zapadni mediji lažu.”
(TBT)
