Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
U knjizi Radikalna nada: etika naspram kulturne devastacije (Radical Hope: Ethics in the Face of Cultural Devastation, 2006), Jonathan Lear piše o intelektualnoj drami indijanskog plemena Crow. U 19. stoljeću, kad su bili prisiljeni preći s nomadskog na sjedilački način života, Crow Indijanci su katastrofalno izgubili ne samo svijet koji su poznavali od pamtivjeka već i „pojmovna sredstva“ za razumjevanje prostora i vremena. Njihov problem, piše Lear, nije bio: „moj način života je nestao“, već: „više nemam pojmove za razumjevanje sebe ili svijeta… nemam pojma šta se događa.“
Nije preterivanje reći da danas mnogi pripadnici anglo-američke inteligencije, zaslijepljeni uzastopnim potresima na ekstremnoj desnici, pandemijom koja se ne može obuzdati i političkim revoltom obespravljenih manjina, sliče na Crow Indijance. Gotovo tri decenije od završetka hladnog rata političari, novinari i poslovni ljudi u Britaniji i Sjedinjenim Državama uporno ponavljaju da je svijet mirno mjesto ujedinjeno zahvaljujući njihovim smjernicama za kapitalizam, demokratiju i tehnologiju. Činilo se da su, s izborom Baracka Obame, i same Sjedinjene Države stupile u „postrasno doba“ i da su Amerikanci riješeni, kao što je Obama napisao u magazinu Wired mjesec dana prije Trumpove pobjede na prošlim predsjedničkim izborima, da se „upuste u trku ka novim granicama“ i „nadahnu svijet“.
Taj narativ o globalnom putovanju u obećanu zemlju, predvođenom Sjedinjenim Državama, nikad nije zvučao uvjerljivo. Četiri godine Trumpovog mandata konačno su potvrdile (kao i teroristički napadi 11. septembra 2001, intenzivna globalizacija, uspon Kine koji se podudario s neuspješnim ratom zapada protiv terorizma) da je svijet između 2001. i 2020. ušao u sasvim novo historijsko razdoblje. Štaviše, mnoge ideje i pretpostavke koje su vladale decenijama najednom su postale zastarjele.
Onima koji su tvrdili da nema alternative liberalnoj demokratiji i kapitalizmu zapadnog modela danas nedostaju pojmovi pomoću kojih bi mogli objasniti kako je Kina, zemlja kojom vladaju komunisti, postala tako važna za globalne trgovinske i finansijske odnose; kako su u Indiji, „najvećoj svjetskoj demokratiji“ i najbrže rastućoj ekonomiji – i protivtegu Kini – došli na vlast hindu suprematisti inspirisani evropskim fašističkim pokretima iz 20-ih godina prošlog stoljeća; i uopće, kako su biračka tijela, razgnjevljena nefunkcionalnom demokratijom i kapitalizmom, dovela na vlast demagoge s ekstremne desnice. Šokirana i traumatizirana brexitom i Trumpom, inteligencija kao da je i sama bila zatečena najvećim protestima u Sjedinjenim Državama od doba pokreta za građanska prava – masovnim protestima koje su vodili mladi ljudi i koje je potpirivalo munjevito širenje nove historijske svijesti o tome da bogatstvo i moć Sjedinjenih Država i Velike Britanije potiču od ropstva i rasnog kapitalizma.
***
Reklo bi se da smo kao pripadnici onog što Lear naziva „pismena kultura“ u boljem položaju da shvatimo promijenjenu stvarnost nego što su to bili Crow Indijanci. Ali naše haotično vrijeme nam je nemilosrdno pokazalo da i nama nedostaje osnovni pojmovni aparat i da se to neće promijeniti pukom smjenom na američkim predsjedničkim izborima u novembru. Odgovorni za katastrofalno rukovođenje pandemijom, Trump i njegovi saputnici u Britaniji zasnivaju svoj opstanak na pobjedama u „kulturnim ratovima“: glavne teme njihovih obraćanja su priče o nekadašnjoj veličini, o Americi i Winstonu Churchillu i o podlosti „kulturnih marksista“.
Ali racionalno prosvetljenje ne dolazi od njihovih kritičara, koji se teturaju od šoka i očajanja zbog erupcija trampizma i uzalud se nadaju da će pobjeda Joea Bidena na izborima vratiti „liberalni poredak“. Kako Murdochov Wall Street Journal i londonski Times, tako i Washington Post, New York Times, Economist i Financial Times puni su jadikovki i bodrenja i dalje uglavnom bijelih, muških i sredovječnih komentatora, što nas podsjeća na zaključak Jamesa Baldwina da „svijet bijelaca, intelektualno, moralno i duhovno, zvuči prozuklo kao probušen doboš i miriše na sporu smrt“. Hitno je potreban novi način razumijevanja sila koje djeluju u svijetu, ali on se može pojaviti samo kao rezultat svjesnog nastojanja da se preispitaju i odbace formativni uticaji mnogih autora starijih od 40 godina.
Pokojni Tony Judt, rođen 1948, govorio je jednom o „prilično poganoj“ generaciji kojoj je pripadao i koja je odrastala „tokom 60-ih godina 20. stoljeća u zapadnoj Evropi i Americi, u svijetu bez teških odluka, ekonomskih i političkih“. Po Judtovom mišljenju, tokom 70-ih i 80-ih, kad je konsenzus o socijalnoj državi ustupio mjesto neoliberalizmu, prevelik broj njegovih intelektualnih vršnjaka zamjenio je svoje progresivne stavove „opsesivnim gomilanjem materijalnih dobara i brigom o osobnoj sigurnosti“ i ubrzano internalizirao popularno uvjerenje poslije pada Berlinskog zida – da su liberalna demokratija i kapitalizam „pobijedili“.
Sličan pogled na svijet preovladao je i u generaciji mlađoj od Judtove. Njeni pripadnici, koji žive u još samozadovoljnijem vremenu – poslije hladnog rata – ušančeni su na važnim položajima u časopisima, na televizijskim kanalima, u think-tank organizacijama i na univerzitetskim odsjecima Anglo-Amerike. Odrasli u trijumfalističkim 90-im, primili su zdravo za gotovo ideju da su demokratija i američki oblik kapitalizma dokazali svoju superiornost. „Klasno pitanje“, piše Francis Fukuyama 1989. dok objavljuje kraj historije, „uspješno je riješeno“ na „fundamentalno egalitarnom“ Zapadu – i neće proći dugo prije nego što „autoritarne“ Kina i Rusija prekopiraju ta zapadna dostignuća, a demokratska Indija postane jedan od stubova liberalnog međunarodnog poretka.
Danas je imperativ napustiti ne samo te klimave fantazije dvije zapadne generacije već i intelektualni narcisizam koji podrazumijevaju. Tek onda ćemo, u najednom nepoznatom svijetu, moći da primjetimo dublje strukturne promjene: one koje su proistekle iz dekolonizacije, središnjeg događaja 20. stoljeća.
***
Čak i tokom hladnog rata bilo je jasno da će oblik stvari koje dolaze zavisiti od ideja i pokreta poniklih na mjestima geografski udaljenim od zapada, gdje živi većina svjetskog stanovništva, a ne od zapadnih učesnika i svjedoka hladnog rata. Uvijek je izgledalo da će kineska revolucija iz 1949. imati krupnije posljedice u svijetu od onih koje je imala ruska revolucija. Maova izjava „kineski narod je ustao“ poslije stoljeća ponižavanja od zapadnih zemalja nije bila samo gromoglasna retorika, već je započela grozničav, rizičan, ali na kraju uspješan put ka nacionalnom blagostanju i moći.
Danas je očigledno da se najveća zbivanja unutar Anglo-Amerike – od slabljenja sindikata, jačanja korporativnog uticaja, izmještanja poslova, ekstremne nejednakosti i porasta bijelog suprematizma – ne mogu objasniti bez uspona Kine kao industrijskog džina i agresivno nacionalističke svjetske sile. Drugim riječima, razumijevanje savremenog svijeta zahtjeva istinski globalnu perspektivu, a ne onu koja postojećim narativima o veličini Zapada samo dodaje historiju „demokratske“ Indije i „autoritarne“ Kine. To znači ostaviti iza sebe cijeli tovar predubjeđenja na kom je dugo počivao parohijalni, zapadnocentrični pogled na svijet.
Nije lahko promijeniti pjesmu. Slike o sebi i načini razmišljanja i opažanja razvijeni tokom hladnog rata rasprostranjeni su i žilavi. Američki i britanski komentatori tada su vodili bitku protiv optužbi koje su na račun zapadne demokratije i kapitalizma iznosili komunisti i njihovi simpatizeri širom svijeta. Jedna od posljedica tog žestokog ideološkog sudara jeste to što su antikomunistički komentatori uporno precjenjivali svoj „slobodni svijet“: vidjeli su u njemu rasprostranjen i postojan materijalni, moralni i intelektualni uspon bez uporišta u historijskim činjenicama.
U najznačajnijem odbrambenom manevru zapadnih komentatora tokom hladnog rata, liberalizam je postao „ne samo dominantna već i jedina intelektualna tradicija“, kao što je Lionel Trilling samouvjereno rekao 1950. To moralno unapređenje je prilično neobično kad se ima u vidu da je ideologija individualne slobode i svojinskih prava napadana i zdesna i slijeva zbog podmuklog podsticanja nejednakosti i masovnog nezadovoljstva. Kao što je Reinhold Niebuhr napisao 1944, „buržoaski liberalizam bio je, sve u svemu, potpuno nesvjestan da je korumpiran sopstvenim klasnim interesom i naivno je zamišljao da su njegove perspektive najbolje i konačne“.
Ipak, kako se hladni rat intenzivirao, liberalizam je, gotovo sam po sebi, slikan laskavim bojama, posebno u poređenju s bednom stvarnošću sovjetskog i kineskog komunizma. Pored toga, kao što su pokazali savremeni teoretičari društva, stekao je i ugledne intelektualne pretke, mudre preteče kao što su John Locke i Thomas Hobbes. Prosvjetiteljstvo, koje je oštro dovođeno u pitanje krajem 19. stoljeća i nadalje, počelo je da se opisuje kao izvor jedinstveno sjajne sudbine slobodnog svijeta. Tradicija samočestitanja dostigla je svoj reductio ad absurdum s bankama podataka Stevena Pinkera, po kojima stvari sve vrijeme postaju bolje, samo što mi toga nismo svjesni.
***
Mnogi gnjevni mladi ljudi danas žele znati kako je postalo moguće da bijeli policajci ubijaju crnce i da naoružani „budni građani“ u po bijela dana napadaju ljude koji protestiraju protiv rasizma, uz prećutno odobravanje aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Država. Zanosni opisi slobodnog svijeta kao zaštitnika liberalizma i demokratije, nasljednika prosvjetiteljstva i protjerivača autoritarizma nikad nisu bili od manje pomoći. Hladnoratovski mitovi potisnuli su previše neprijatnih činjenica – na primjer, da je Volter opisivao crnce kao „životinje“ s „malo ili nimalo inteligencije“; da je Kant vjerovao da je tamna boja kože nesumnjiv dokaz gluposti i da žene nisu sposobne za učešće u javnom životu i da je John Stuart Mill pretpostavljao da su Indijanci „varvari“ koji nisu u stanju upravljati sami sobom.
Pored toga, fiksacija na zločine Staljina, Maoa i Hitlera uspjela je zamagliti duga stoljeća globalnog nasilja i otimačine koja su Britaniji i Sjedinjenim Državama donijela veliku moć i bogatstvo. Kao što je nedavno napisala feministička filozofkinja Lorna Finlayson: „Izvjesno je da su socijalističke države počinile strašne zločine, ali historija liberalnih nacija je historija sistematskog grabljivog nasilja: od genocida nad domorodačkim populacijama do nasljednog ropstva i do ‘mjenjanja režima’ i ‘humanitarnih intervencija’. To je nesporno, mada se ne smatra potrebnim – a možda ni pristojnim – da se o tome govori“.
Naravno, onima koji su smislili čitave intelektualne genealogije (‘protivprosvjetiteljstvo’, ‘romantični iracionalizam’, ‘islamofašizam’) kako bi definirali neprijatelje liberalno-demokratskog i prosvjećenog zapada nije padalo na pamet da o tome govore. A oni koji su mogli – dugotrajne žrtve i nužno dobri posmatrači prosvjećenog zapada – bili su efikasno ućutkivani ili marginalizirani. Problemi s hladnoratovskim liberalizmom, koje danas antiliberalni demagozi potežu u svakoj prilici, nisu bili samo moralna oholost i iskvarenost klasnim interesima. Problem je bio i to što se liberalni internacionalizam u praksi svodio na nepoznavanje i preziranje drugih pogleda na svijet. Čak ni oni koji su uobličili ugledan filozofski pedigre slobodnog svijeta uglavnom nisu znali šta se događa i šta se događalo u navodno neslobodnom svijetu. Uzmimo na primjer Isaiaha Berlina, koji je često pisao za The New York Review of Books.
Berlin je stekao veliki ugled kao anglo-američki mudrac poslije Drugog svjetskog rata, tačnije u vrijeme kad su antikolonijalni pokreti širom svijeta počeli da postižu svoje odložene pobjede i kad su crni aktivisti u Sjedinjenim Državama intenzivirali svoju dugu bitku za fundamentalna prava. Do 50-ih godina 20. stoljeća, te globalne, često međusobno povezane borbe protiv bijele supremacije iznjedrile su ogromnu arhivu političke misli. Oni koje su unizile rasističke zapadne imperije očigledno su imali vrlo različite ideje o tome kako treba postići slobodu i pravdu, i mnogi autori kao što su Jamal al-Din al-Afghani, José Martí, Rabindranath Tagore, Mohandas Gandhi i Sun Yat-sen, i kao što su W.E.B. Du Bois, Aimé Césaire i Frantz Fanon, ponudili su ne samo ubjedljivu kritiku zapadnih političkih i ekonomskih aranžmana već i alternativne vizije ljudske koegzistencije na našoj krhkoj planeti.
Mnoge azijske i afričke zemlje zaglibile su se na svom putu poslije oslobađanja od bijelih vladara, a njihov formalni suverenitet radikalno su ograničili hladni rat i ekonomski neoimperijalizam. To mučno iskustvo neuspješne modernizacije i stvaranja države, secesionističkih pokreta, etno-religijskih pobuna, demagogije i despotizma izazvalo je još dublju intelektualnu posvećenost problemima politike i društva. Djela egipatskog ekonomiste Samira Amina, indijskog socijalnog psihologa Ashisa Nandyja, malezijskog sociologa Syeda Husseina Alatasa, marokanske feministkinje Fateme Mernissi, jamajčanskog historičara Orlanda Pattersona, kineskog kritičara Wanga Huija, brazilskog filozofa Roberta Ungera i kolumbijskog antropologa Artura Escobara okreću naglavce pretpostavke izvedene iz historije „zapadne izuzetnosti“.1
Ali pošto većina zapadnih intelektualaca nije čula njihove glasove, oni nisu poljuljali pretpostavku da se „liberalne“ političke institucije Velike Britanije i Sjedinjenih Država mogu ocjenjivati nezavisno od izrazito neliberalnih praksi kao što su ropstvo i imperijalizam. Berlinovo zalaganje za liberalizam ne osvrće se na njegovu ružnu historiju i on rijetko priznaje ijednu nezapadnu intelektualnu i političku tradiciju. Godinu dana nakon što su potresne slike prisilne integracije u Centralnoj srednjoj školi Litl Roka obišle svijet, dakle 1958, on je razvijao svoju uticajnu teoriju o slobodi uspjevši da potpuno previdi traganje „tamnijih nacija“ (Du Boisov izraz) za slobodom, koje je već preobražavalo svijet.2 Berlin je, reklo bi se, pretpostavljao, kao i Mill prije njega, da je važna samo sloboda bijelog muškarca.
U kritici Berlinovog djela antropolog Ernest Gellner ukazao je na neobičan nedostatak društvenog, političkog i historijskog konteksta. Sličan nedostatak uočava se i kod Johna Rawlsa, autora Teorije pravde (1971), najuticajnijeg djela u domenu političke filozofije u drugoj polovini 20. stoljeća, koji je pretpostavljao da su zapadne političke institucije suštinski usmjerene na unapređivanje slobode i pravde.
Začudo, takva nehistorijska misao uglednih članova zapadne intelektualne elite prevladavala je kako unutar naučnih krugova tako i šire 70-ih godina 20. stoljeća, dakle upravo kad Sjedinjene Države i Velika Britanija ulaze u period opadanja. Kao što politikološkinja Katrina Forrester ističe u svojoj novoj knjizi o Rawlsu, U sjenci pravde: poslijeratna filozofija i prekrajanje političke filozofije (In the Shadow of Justice: Postwar Philosophy and the Remaking of Political Philosophy, 2019), „nekoliko imućnih, bijelih, uglavnom muških analitičkih političkih filozofa“, isključivo s Harvarda, Prinstona i Oksforda, „pokušali su proširiti svoje teorije kako bi obuhvatili šire zajednice, nacije i međunarodni domen, u krajnjoj liniji planetu“. Spremno prihvatanje njihovih historijski netaknutih apstrakcija postalo je, kao što piše Forrester, „ulaznica za elitne institucije političke filozofije“, nauštrb feminističkih i kolonijalnih autora.
Na taj način su izbrisani cijela historija osvajanja i kolonijalne vladavine i njeno političko naslijeđe. Danas nam to otkrivaju, koliko god nepotpuno i sa zakašnjenjem, poduhvati kao što je „Projekt 1619“ New York Timesa. Pogled na svijet koji je odsječen i od historije i od savremene stvarnosti suviše sliči na propagandu, i današnji Gellnerov sud o Berlinu – da je bio John Stuart Mill CIA-e – ne izgleda sasvim kao akademsko ogovaranje. Istina je, kao što piše Forrester, da „priča o anglo-američkoj liberalnoj političkoj filozofiji“ danas sliči na „priču o duhovima“ koji istrajavaju dugo poslije nestanka uvjeta koji su ih omogućili.
***
Kako onda da istjeramo zle duhove iz hladnoratovskih priča o liberalizmu, demokratiji i slobodnom svijetu? Kako da izbjegnemo oslabljenu intelektualnu sredinu u kojoj se osobni interesi i samoopažanje privilegiranih bijelih muškaraca prikazuju kao „globalno mišljenje“, a svjetska filozofija i historija kao procesi koji su zapadni po svojoj prirodi i porijeklu? (Ni lijeva tradicija, sa svojim beskrajnim pozivanjem na Marxa, Gramscija, Adorna, Benjamina i Arendt, ne uspjeva izbjeći zamku izolacije.)
Ovdje bi glavni zadatak bio pozabaviti se ogromnim neravnotežama intelektualnog života koje zapravo podražavaju šire asimetrije društveno-ekonomske moći širom planete. Kolumnistkinja iz Indije, Kine, Gane ili Egipta vjerovatno neće biti prepoznata kao autoritet za globalna pitanja ako ne može pokazati osnovno znanje o euro-američkim političkim i intelektualnim tradicijama. S druge strane, većina zapadnih teoretičara društva i politike, da i ne govorimo o novinskim reporterima, ne posjeduje čak ni površna znanja o indijskoj, kineskoj, afričkoj i arapskoj historiji i misli.
Puko dodavanje nekoliko nepoznatih imena kurikulumu – a već i tome se žestoko opire konzervativna i reakcionarna desnica – neće unaprijediti globalno mišljenje, koje se ne rukovodi institucionalnim ciljevima „inkluzivnosti“ i „diverziteta“. Da bismo izbjegli potpuni gubitak pojmova kakav su doživjeli Crow Indijanci, bit će potrebno nešto radikalnije i napornije: preispitivanje intelektualne tradicije koja iskrivljuje naše osjećanje stvarnosti i učenje svjetske historije iz početka, uz punu svijest o tome da su pretpostavke o inferiornosti nebijelih ljudi obojile veliki dio našeg prethodnog znanja i analiza. To može izgledati kao pretežak zadatak, ali alternativa je da nastavimo besmisleno lupati u isti stari doboš.
(TBT, The New York Review of Books)
