Piše: Vaslat Hasrat-Nazimi, thebosniatimes.ba
„Islam mora se prosvijetiti!” – Povišenim tonom i sa ispruženim prstom ispred mog nosa, govorio mi je moj nastavnik fizičkog. U fiskulturnoj sali je bilo bučno. Dok je moj razred vježbao, bez razloga me je izveo napolje i držao mi monolog o islamu u Evropi. On nije bio baš poznat kao neko ko vodi duboke teološke razgovore, ali nije krio da je ubijeđeni kršćanin.
„Samo prosvjećenjem, kao kod nas kršćana, muslimani mogu biti integrirani u Njemačkoj”, dodao je. Pokušao sam da mu objasnim kako nije jednostavno praviti takvu vrstu poređenja, ali nije mi dozvolio da dođem do riječi. Stoga sam sam ćutao i klimao glavom.
Malo toga ja imam danas zajedničkog sa tadašnjim 15-godišnjakinjom. Ali, debata o navodnom nedostatku prosvijećenosti u islamu od moje mladosti nije se promijenila. Mahrame, paralelna društva, časovi plivanja, minareti ili obrezivanje – redovno se diskutira o istim temama. Tako se samo vrtimo u krug, a politika do danas nije pronašla rješenje „islamskog pitanja”.
Ako se dogodi stravični islamistički teroristički napad, odmah se galami kako nam je neophodna diskusija. Diskusija u kojoj se ponovo upire prstom u muslimane. Onda sve opet veoma brzo utihne, i opet nekad sve krene iz početka.
Slušanje umjesto tutorstva
U ovoj diskusiji o opasnostima od islamizma i islama u Njemačkoj, muslimani skoro nikad ne dođu do riječi. Priča se o njima, ali rijetko sa njima. Isto kao i moj nastavnik, kojeg apsolutno nije interesiralo moje mišljenje. A pri tom je sa svojim izjavama meni predbacivao da nisam integrirana u njemačko društvo. Na isti način se i danas društvo odnosi prema muslimanima, tutorski zahtijevajući da praktikuju liberalni islam, koji je u skladu sa „njemačkim vrijednostima”. Tu se pak obično implicira da je to jedino moguće ako prakticiranje islamske vjere ostane nevidljivo.
Činjenica da je većina muslimanske zajednice u Njemačkoj liberalna i odbacuje svako nasilje, izgleda da nije od primarnog značaja. Islamski teolozi, kao i čitav niz islamskih udruženja i organizacija već godinama pokušava da vodi konstruktivnu debatu o islamizmu. Ali, umjesto da ih sasluša, politika se gubi u floskulama i površnostima, ili se ulizuje desničarskim strankama. Zbog toga takođe ne čudi što se pojmovi poput „politički islam”, „fundamentalizam” i „džihadizam” upotrebljavaju kao sinonimi iako to nisu.
Ne prepustite polje islamistika
Inače, muslimani su u svijetu najčešće žrtve islamističkih atentata. Zbog toga je borba protiv islamizma zajednička stvar muslimana i nemuslimana. Stoga je presudno da obje strane razgovaraju i priđu jedna drugoj.
Ali, ako velika većina liberalnih muslimana zbog fustriranosti više ne diže glas – kome prepuštamo polje? Upravo je to klin koji se zabija u srž društva, odakle islamisti crpe svoju snagu i koji im u naručje baca mlade ljude. Naravno da je to predstavljeno previše jednostavno. Jer, činjenica je da je tu u igri više različitih razloga, zbog čega je islamizam u Evropi i dalje tako privlačan i zbog čega se prije svih radikalizuju mladi muškarci. Ali, definitivno nisu razlozi to što neko nosi mahramu, bradu, ne želi da ide na časove plivanja ili ako je obrezan.
Generalna sumnja znači odbijanje
Ako većinski dio društva sumnjiči muslimane da su radikalni samo zato što praktikuju svoju vjeru, ako ih društvo odbija – onda se istovremeno dovodi u pitanje njihovo pravo da u centralnoj Evropi slobodno praktikuju svoju religiju. Da li je stigmatizacija muslimana u skladu sa našim osnovnim vrijednostima? Kako se logički može objasniti činjenica da evrospke vlade zvanično objavljuju rat islamistima, a istovremeno isporučuju oružje islamističkim režimima i sa njima trguju? Ima li tu principa evropskog prosvjetiteljstva i razuma?
Ako se zaista želimo suprotstaviti islamizmu, moramo se ophoditi prema muslimanima na istom nivou, umjesto da im mašemo prstom ispred nosa – što je, kakve li ironije, simbol Božijeg jedinstva u islamu. Osim toga to takođe znači: onaj ko prstom upire u druge, sa tri prsta pokazuje na sebe.
(TBT, DW)
