Najnoviji dodatak na spisku je ubistvo i odsjecanje glave francuskog nastavnika istorije Samuela Patija, koji je na času koristio karikature iz francuskog satiričnog časopisa čija je redakcija bila meta krvavog napada, da bi sa svojim učenicima razgovarao o slobodi govora.
Ovo ubistvo uticalo je na francusko društvo čak i više od pandemije i karantina. Tokom ceremonije u čast žrtve, predsjednik Emmanuel Macron je vrlo jasno rekao: „Ovo je napad na Republiku.“
Macron zna da ga većina Francuza podržava kad neprestano govori o republikanskim vrijednostima koje su bile u središtu Francuske revolucije 1789. Francuska je posvećena zaštiti sekularnih tradicija. Međutim, laicizam, kruto odvajanje politike i religije, zabilježeno u zakonima od 1905. godine, francuska je karakteristika koju je zemlja „izvozila“ u druge regione svijeta.
FRANCUSKA I SAVEZ SA OSMANSKIM CARSTVOM
Republika Turska, koju je osnovao Kemal Ataturk 1923. godine, bila je zemlja koja je takođe učvrstila ovaj laicizam, kako na zakonodavnom nivou, tako i u svojoj javnoj politici. Kakav ironičan preokret sudbine: ove dvije zemlje se sada svađaju. Kada je nacionalno-vjerska Partija pravde i razvoja pod vodstvom Redžepa T. Erdogana došla na vlast, došlo je do promjene u nacionalnoj politici, zakonu i društvu.
Gotovo 15 godina, predsjednik Erdogan se neprekidno fokusirao na pitanja poput zaštite muslimana širom svijeta, bilo turske dijaspore u Evropi, za koju kaže da su nasljednici slavnih Osmanlija, a ne djeca radnika migranata, bilo palestinsko pitanje.
Masovna podrška Muslimanske braće povezuje Tursku sa bogatim katarskim emiratom, istovremeno stvarajući duboku provaliju sa Saudijskom Arabijom i Egiptom. Sa svoje strane, Francuska se takođe oslanjala na bliske veze sa Katarom tokom posljednjih nekoliko decenija, sa glavnim fokusom na prodaji oružja. Sada Turska poziva na bojkot francuske robe, što se posebno odnosi na supermarkete u Kataru.
U 17-18. vijeku postojao je bliski savez između Francuske i Osmanlija. U to vrijeme imali su zajedničkog neprijatelja, Habzburško carstvo. Turke su podržavali Burboni tokom opsade Beča.
Beč je vodio rat na dva fronta, na istoku protiv superiorne osmanske vojske, a na zapadu protiv Francuza. Princ Eugen Savojski, prognan iz Pariza, uspio je u pravom vojnom čudu da se izbori sa ta dva rata.
ISTI SUKOBI, RAZLIČITA RJEŠENJA
S obzirom da je Pariz opozvao svog ambasadora iz Ankare nakon Erdoganovih oštrih verbalnih napada, može se reći da su bilateralni odnosi dvije države dotakli dno. Kao odgovor na Macronovu odbranu antiislamskih crtanih filmova, Erdogan mu je savjetovao da „posjeti psihijatra“.
Takvi verbalni napadi su nedostojni i zaista neopravdani. Ali ako se diplomacija svede na matematičku formulu, to bi bilo: diplomatija = dijalog po svaku cijenu. Kada je ruskog ambasadora u Turskoj Andreja Karlova ubio njegov turski tjelohranitelj u decembru 2016. godine, uzvikujući „Alahu Akbar“, Moskva nije prekinula diplomatske odnose sa Ankarom.
Ovo je vrlo izuzetna razlika u radu sa izuzetno složenim dosijeom. Ako između Pariza i Ankare prevladaju emocije, pri čemu svaka strana insistira na svojoj nekadašnjoj ulozi u skladu sa sopstvenom suverenom politikom, a Sredozemno more, kao i prije 400 godina, i dalje ostaje poprište žestokih rasprava, nešto nije u redu.
Francuska i Turska zauzimaju težak put kolizije, bilo u Libiji ili Siriji, bilo sada u Nagorno-Karabahu. Možda je ovo sučeljavanje tako žestoko jer se istorijski može vidjeti simetrija u odrazu svake strane: Francuska vjeruje da je revolucija 1789. godine potkrepila univerzalizam određenih vrijednosti.
Trijada „sloboda, jednakost, bratstvo“ nesumnjivo je bila slogan svih narednih revolucija. Ali svijet se promijenio, ne samo u posljednjih 300 godina, već i u posljednjih 30.
S druge strane, tu je Turska, u kojoj su kalifi bili duhovne vođe sunitskog muslimanskog svijeta skoro 450 godina. Erdogan redovno iznosi ove tvrdnje prema liderstvu, ali takođe postoji duboka provalija između arapskog muslimanskog svijeta, s jedne strane, i turskog svijeta, s druge strane. Uostalom, niko nije zaboravio vjekove osmanske okupacije.
POŠTOVANJE JEDNIH PREMA DRUGIMA
Pariz i Ankara treba da zakopaju ratnu sjekiru i da pokušaju da riješe brojne sukobe diplomatski, uzimajući u obzir zajedničke interese.
Odmah nakon brutalnog terorističkog napada na crkvu u Nici, Turska je izrazila saučešće Francuskoj.
Tursku je sada pogodio razorni zemljotres. Neka primi prijedloge za pomoć, bilo u obliku pojasa za spasavanje ili u bilo kom drugom obliku; i neka turske vlasti prihvate ovu pomoć. Znamo da takvi gestovi mogu pomoći u prevazilaženju brojnih „barijera“.
Zapravo, umjesto da nastave svojim konfrontacionim tokom, stranke bi trebalo da promjene ton na svim nivoima i pokažu više poštovanja jedna prema drugoj: obje strane bi od toga imale koristi. Pandemija i njene teške ekonomske posljedice pogodile su nas sve.
Sa zaključavanjima koja su uvedena na nekim mjestima i malim preduzetnicima koji se bore da prežive, nisu karikature ili slijepo nasilje religijski vođeno ono što bi trebalo da bude u prvom planu. Sva naša društva su pod ogromnim pritiskom, a građanska prava su svuda umanjena. Ono na šta bi i Francuska i Turska sada trebale da se usredsrede nisu prošlost i njihova nekadašnja veličina, već nešto veće.
(TBT, Mediji)
