Za one koji su krajem 1960-ih godina vidjeli uživo Jimija Hendrixa to je moralo djelovati kao potres. Čak i Paul McCartney je u jednom intervjuu rekao kako mu se i danas naježi koža kada se sjeti kako je u jednom londonskom klubu prvi puta slušao Hendrixa. On je tada baš preselio iz SAD-a u London, kuda ga je doveo producent Chas Chandler.
Hendrixa, rođenog 1942. u Seattleu, odgajao je otac, budući da majka nije imala puno smisla za obiteljski život. Već kao dijete je bio lud za gitarom. Kao mnogi mladi siromašni dječaci iz njegove generacije je 1961. otišao u vojsku, ali ju je napustio nakon godinu dana nakon što je pri jednom padobranskom skoku ozlijedio nogu.
Počeo je svirati kao prateći muzičar u R&B bendovima, pratio je mnoge zvijezde poput Isleya Brothersa i Littlea Richarda na nastupima u malim klubovima namijenjenima uglavnom Afroamerikancima. Bila je to teška škola, ali tu je Hendrix upoznao neke od najboljih i najdivljijih performera svog vremena.
Već tada je Hendrix razvio svoj otkačeni način oblačenja. Na pozornici je još morao nastupati u odijelima, ali je privatno rado nosio šešire s paunovim perom i velike ogrlice. Mršavi i visoki Hendrix, koji je imao i indijanske krvi, upadao je u oči. Bio je vrlo sramežljiv, ali uvijek vrlo ljubazan i sa smiješkom na licu. U kombinaciji sa svojom umjetničkom vizijom bio je vrlo karizmatičan.
Kada je britanski menadžer i producent Chas Chandler, bivši član Animalsa, vidio Hendrixa u legendarnom „Cafeu Wha?” odmah je pomislio da od njega može stvoriti zvijezdu.
On je Jimija doveo u London i povezao ga s bubnjarom Mitchom Mitchellom i basistom Noelom Reddingom. Zbog virtuoznosti Hendrixove svirke i dotada nepoznatih zvukova koje je proizvodio na gitari, ovaj trio je zvučao kao da ih je barem duplo više.
Jimi Hendrix Experience, kako se bend zvao, povezao je američki blues s britanskim i R&B s rockom. Oni su zvučali i kao teški rokeri i kao bluzeri istovremeno, njihov je zvuk bio seksi, psihodeličan i divlji.
Njihovi nastupi u Velikoj Britaniji su bili prihvaćeni s oduševljenjem, svi su ih dolazili vidjeti, uključujući i Beatlese i Stonese. Nakon toga odlaze u Sjedinjene Države i njihova turneja se pretvara u trijumf. Među najveće nastupe spada onaj 1967. na Monterey Pop Festivalu. Amerika mu leži pod nogama. Hendrix i njegov zvuk savršeno pristaju u ono vrijeme velikih lomova u društvu i on ubrzo postaje superstar.
Na pozornici u svom elementu
Njegove pjesme, a još više njegov način sviranja gitare, ne mogu se staviti ni u kakve ladice. Kao ljevak koristi gitare za dešnjake koje jednostavno preokrene i premjesti žice. On svira solo dionice u svom bluesu s toliko strasti i predanosti, kako to prije njega nije bilo viđeno. On se izvija sa svakom notom, pada na koljena, leži na podu, cijele dionice svira sa zatvorenim očima. Kao posebne scenske efekte svira gitaru iza leđa ili zubima. A kada se sasvim otkači razbija svog Fendera na pojačalu ili ga polije benzinom i zapali.
Ali izvan pozornice Hendrix je sve drugo samo ne neki divlji tip. On živi za muziku. Stalno vježba, stalno svira, stalno ima gitaru sa sobom – uzima ju u ruke još prije nego se obuče i doručkuje. Za Hendrixa kažu da su ga samo dvije stvari zanimale u životu: muzika i žene.
Na vrhuncu slave u New Yorku ostvaruje svoj davni san: za milijun dolara oprema svoj „Electric Lady Studio”. On je ponekad pedantan do iznemoglosti: neke dijelove pjesama snima i po 35 puta, mada je već prva snimka bila odlična. Ali uspjeh njegovog trećeg albuma „Electric Ladyland” mu daje za pravo: on izbija na prvo mjesto američke top-liste i postaje najbolje plaćeni glazbenik svog vremena.
Ikona alternativne kulture
Na Woodstock-festivalu Hendrix ponovo sve iznenađuje. Nastupa s novim bendom i svira verziju američke himne koja naciju pogađa pravo u srce. Nakon što je prve tonove odsvirao na klasičan način, glazba se odvaja od poznatog obrasca, svojim Fenderom i pedalama imitira bombe i mitraljeze. Pozdravi iz Vijetnama.
Hendrix koji stoji na pozornici s trakom oko glave i kožnom jaknom, djeluje kao moderna verzija Geronima – on je istovremeno i Indijanac i Afroamerikanac i hipi. U tom trenutku Hendrix više nije samo rock star. On je postao ikona alternativne kulture.
Zajedno s novom formacijom Band of Gypsys Hendrix dalje slijedi svoju umjetničku viziju – on proširuje granice zvuka i muzičkih stilova.
Svoj posljednji koncert svira na njemačkom otoku Fehrmarnu u okviru europske turneje. Sasvim neočekivano umire 18. septembra 1970. u Londonu. Njegova djevojka mu je dala tablete za spavanje, kao i više puta prije toga, ali ove su bile puno jače od onih koje je uzimao u SAD-u. Kada se ona probudila, Jimi je već bio bez svijesti. Odvezen je u bolnicu, ali mu više nije bilo spasa. Imao je samo 27 godina.
Karijera Jimija Hendrixa kao rock-zvijezde trajala je samo četiri godine. Ali u to kratko vrijeme on je svojom inovativnom snagom i kreativnošću promijenio i rock-muziku i način sviranja gitare. I danas ga se smatra najboljim rock-gitaristom svih vremena.
(TBT)
