Francuski satirični časopis Charlie Hebdoponovo je na djelu: odlučio je ponovo objaviti pogrdne karikature Poslanika Muhammeda koji su isprovocirali nasilni napad na njih 2015. Urednici kažu da je “ključno“ ponovo ih štampati uoči suđenja počiniteljima tog nasilja.
Prije deset godina, 2005, danski list Morgenavisen Jyllands-Posten također je objavio desetak pogrdnih karikatura Poslanika koje su potom ponovo objavili tri godine kasnije.
Upravo je objavljivanje ovih karikatura u konačnici isprovociralo neke muslimane da se okrenu nasilju, i kao što to obično biva, njihov je nasilni odgovor postao suština „kontroverze u vezi karikatura“.
Originalna uvreda muslimanskim vjerskim osjećajima progutana je tvrdnjama da karikaturisti imaju pravo na slobodu govora i da se bave humorom. Zapravo, većina kritičara smatra da „islamskim bijesom“ nisu viktimizirani samo karikaturisti, već je to i princip slobode govora.
Međutim, trebalo bi biti moguće osuditi nasilje muslimana bez davanja propusnice onima koji skrnave i ocrnjuju njihovu religiju, njihovog poslanika i njihov sveti tekst. Da, ovo se rijetko dešava.
Umjesto tog islamofobna inteligencija oslanja se upravo na svoje ocrnjivanje da se podstakne nasilje za koje potom glumi da ga se užasava i da ju je iznenadilo. Kažem glumi jer je, do sada manje više svima jasno da će, ako ih se do određene mjere podraži, neki muslimani odgovoriti nasilno na karikature svog poslanika kao teroriste, između ostalog. Također kažem glumi jer provokatorima treba takav odgovor kako bi anatemizirali sve muslimane kao prijenju za evropski identitet i vrijednosti.
Evropska ocrnjivanja Poslanika
Ako je dovoljno lako shvatiti zašto neki muslimani odgovaraju nasilno na pogrdne stilske figure o islamu, Poslaniku i Kur'anu, šta to onda govori o onima koji ih kompulzivno recikliraju? O ovome sam pisala opširno na drugim mjestima, ali ovdje ću navesti samo nekoliko kratkih stavki.
Prvo, teško je vidjeti kako bilo ko, a ne samo musliman, može smatrati karikaturu Poslanika kao teroriste/bombaša samoubice zabavnom a da istovremeno ne tretira terorizam neozbiljno. Ipak, koliko se nas može smijati karikaturi bombaša samoubice, bez obzira ko ta osoba treba da bude? Što se tiče ironije takvih predstavljanja Poslanika, šta je tu satirično, kada muslimane već vide kao potencijalne teroriste od rođenja?
Zatim, evropska ocrnjivanja Poslanika i islama imaju daleko stariji pedigre od slobode govora i nemaju ništa s humorom. Da budemo precizni, imaju korijene u srednjovjekovnoj Evropi i promjenjivim samokoncepcijama kršćana tokom milenija.
Naprimjer, Tomaz Mastnak, historičar krstaških ratova, smatra da se sredinom devetog stoljeća zapadnjačko jedinstvo počelo izražavati kao kršćanski svijet, a muslimani su postali „normativni neprijatelji“ kršćanstva. Do tada su ih vidjeli kao još jednu pagansku grupu i generalno su ih ignorisali, čak i kada je muslimansko osvajanje južne Španije nije došlo u vodeće hronike.
Vremenom su evropski kršćani u islamu počeli uviđati ne samo „jezivu zavjeru protiv kršćanstva [već] totalnu njegovu negaciju…što bi označilo djelovanje Antikrista“. Ovako to Robert Southern opisuje u svojoj knjizi Western Views of Islam in the Middle Ages i on pripisuje ovu sumnjičavost „snažnoj želji da se ne upozna [islam] zbog straha od kontaminacije“.
Srednjovjekovni kršćani
Umjesto tog, kaže on, čak su i kršćani koji su živjeli „usred islama“ (Andaluzije kojom su vladali muslimani) gledali u Bibliju da ga objasne, i tako su ga počeli smatrati Antikristom. Ukratko, zbog neznjanja i straha od kontaminacije „postojanje islama je postalo najdalekosežniji problem u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu“.
Uzimajući u obzir ovu historiju, ne iznenađuje da bi srednjovjekovni kršćani također predstavili Poslanika, kao bezbožničkog idola, đavola, Mahounda (kao u Satanskim stihovima Salmana Rushdieja), prevaranta, Antikrista. On se pojavljuje u takvim oblicima od krstaškim ratova do Reformacije, sa njegovim predstavljanjem kao vjerskog varalice, dostigavši svoju poetsku deifikaciju u Božanstvenoj komediji talijanskog pjesnika Dante Alighierija, u kojoj je on u osmom krugu pakla.
Dva stoljeća kasnije, on se ponovo pojavljuje kao Antikrist u radu njemačkog reformiste Martina Luthera, koji je, naravno, vjerovao da su Papa i katolička crkva mnogo gori. Stotinu godina kasnije, holandski sudac Hugo Grotius, hvaljen kao otac međunarodnog prava, i dalje ga je zvao „pljačkašem“ i izjavio je da, za razliku od kršćana, koji su „ljudi koji se boje Boga, i vode nedužne živote…oni koji su prvi prihvatili muhamedanizam pljačkaši i muškarci bez ljudskosti i skrušenosti.“
S dolaskom Prosvjetljenja, kritičari Poslanika počeli su ga napadati sekularnim jezikom, kao „najgoreg oblika… fanatka (francuski pisac Voltaire) i najvećeg neprijatelja razuma koji je ikada živio“ (njemački filozof Immanuel Kant).
Takva predstavljanja, nisu, međutim, nagovijestila promjenu u njegovom predstavljanju kao antiteze evropskoj civilizaciji. Sve i ako ga više nisu zvali Antikristom, u evropskim umovima, i dalje je smatrano da je on izvan razuma i racionalnosti. Zato ja smatram da su karikature Poslanika kao teroriste samo sekularizacija figure Antikrista.
Obje ove slike služe, jednako snažno, da se locira on, a samim time i islam i muslimani kao prirodni evropski neprijatelji. Zato reduciranje karikatirua na samo pitanje slobode govora remeti njihovu historijsku i ideološku genealogiju.
Sloboda koja vodi do dominacije
I zadnje, (sloboda) govora ne vodi samo do kritike, humora, iskrenosti i neslaganja već i do izjava dominacije i korištenja moći. Iako se moć drugačije provodi, njeno korištenje je „nerazdvojivo od njenog pokazivanja“, kako tvrdi američka autorica Saidiya Hartman u svojoj knjizi Terror, Slavery, and Self-Making in Nineteenth-Century America.
U kontekstu ropstva u Sjevernoj Americi, naprimjer, biti u stanju predstavljati moć bilo je „ključno za reproduciranje dominacije“. Kao primjer Hartman navodi da je „pokazivanje gospodarstva [nad robom] od strane robovlasnika bilo jednako važno kao i zakonsko vlasništvo nad njim“. Ovo pokazivanje obično je uključivalo pokazivanje „dominacije“ robovlasnika i „poniženja roba“ javno. Također je zauzimalo manje nametljiv oblik organizovanja „nedužnih zabava i spektakala vlasništva“ kao način da dominantne klase „uspostave svoju dominaciju“ nad porobljenima i dominiranima.
Posuđujući od Hartman, želim sugerisati da, danas, neki Zapadnjaci žele demonstrirati i reproducirati svoju dominaciju nad muslimanima radeći karikature od naših svetih simbola kako im je volja. Oni su na ovaj način u stanju postići epistemički ono što ne mogu fizički ili pravno. Sve i ako ovaj premještaj sa fizičkog na psihološko označava granice zapadnjačke moći, govor je ključni za njeno pokazivanje. Iz tog razloga pogrdne karikature Poslanika funkcionišu kao spekakli vladanja i kao ideološki način da se ojača unutarzapadnjačko jedinstvo protiv muslimana.
Na takve izljeve vladanja kao i na sadržaj secifičnih napada muslimani poput mene reaguju ljutito, i mi ne osuđujemo ideju da ljudi mogu slobodno govoriti već upotrebu tog govora da se dominira nad i da se degradiraju već marginalizirani ili ranjivi. Odbrana dominacije u ime slobode samo potvrđuje da nisu sve koncepcije slobode jednako vrijedne branjenja.
(TBT, Al Jazeera)
