Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Etimologija riječi rabb
Etimologija riječi rabb ima svoju dugu i složenu lingvističku historiju. Riječi rabbi i rabbah u hebrejskom i aramejskom jeziku te riječ rabu u staroegipatskom i haldejskom (babilonskom) koristile su se za učitelje i gospodare. Arapi su u džahilijjetu (periodu prije poslanstva Muhammeda, alejhisselam) svoga kralja zvali rabb. Inače, riječ rabb izvedena je iz riječ terbije (odgoj, odgajanje) koja podrazumijeva postepeno vođenje nečega do njegova savršenstva. Veli se da je riječ rabb atribut deriviran iz glagola rebbehe/jerubbuhu (odgajati, othranjivati) pa odatle rabb – odgajatelj. Dakle, rabb je neko ko podiže, uzdiže ili othranjuje živo biće (biljku, životinju, čovjeka) prateći ga kroz njegova različita stanja i sve do njegova savršenstva. Riječju rabb imenuje se i posjednik (mālik) jer on čuva ono što posjeduje i to unaprjeđuje (Bejdavi, Envāru t-Tenzīl, 1/13; Sujuti, Mu'tereku l-aqrān, 1/446; Ešfak, Suština islama, 24-24).
Značenje riječ Rabb u Kur'anu
Riječ Rabb u Kur'anu ima četiri značenja: Bog, Gospodar, Posjednik, Dobročinitelj. Ne koristi se ni za koga drugoga osim za Uzvišenog Allaha, osim kada se njezino značenje specificira kao u ajetu: ٱرْجِعْ إِلَىٰ رَبِّكَ Vrati se gospodaru svome (Jusuf, 50). Riječju erbāb – plural od rabb – ukazuje se na druge bogove ili božanstva osim Boga Jedinoga (v. npr. et-Tevbe, 31). U Kur'anu se riječ Rabb navodi 152 puta, ali zajedno sa ličnom zamjenicom kao sufiksom ukupno se navodi na 971 mjestu. Ukratko, njome se u Kur'anu označava univerzalno Božije Gospodarstvo (Rabbu n-nās: Gospodar ljudi, sveg čovječanstva) sa posebnom referencom na Božiji stvaralački akt (Rabbu l-‘ālemīn: Gospodar svih svjetova / sveg stvorenog – na 42 mjesta). Na nekoliko mjesta u Kur'anu riječ Rabb navodi se zajedno s riječju Allāh, čime se specificira i determinira Gospodarstvenost i Božanstvenost, npr. u Rabbī[je]Allāh – ”Moj Gospodar je Allah” (Gāfir, 40), ili Innellāhe Rabbī – ”Zaista je Allah moj Gospodar” (Ali Imrān, 51), kao i RabbunAllāh – ”Naš Gospodar je Allah” (el-Hadžd, 22). Zanimljivo je ovdje ukazati na činjenicu da se riječ Allāh više pojavljuje u mekkanskim surama, dok se riječ Rabb više pojavljuje u medinskim surama (Ibn Džuzejj, Teshīl, 1/20; Ibn Adžibe, el-Bahru l-medīd, 1/26; Encyclopeaedia of the Qur'an, Vol. III, Brill, 2003, 229-231).
Značenje riječi ‘abd
Riječ ‘abd (rob) u Kur'anu se spominje u kontekstu iskrenog (ihlās) obožavanja i robovanja isključivo Allahu, dž.š. Interesantno je da se i ova riječ riječ u Kur'anu spominje 152 puta, isto onoliko koliko i riječ Rabb. Glagol ‘abede – iz koga se riječ derivira riječ ‘abd – na arapskom jeziku uključuje značenje obožavanja i robovanja. ‘Ābid je obožavatelj, a ‘abd rob. U bosanskom postoji razlika između obožavanja i robovanja. Može se obožavati bez robovanja ili robovati bez obožavanja. Nadalje, rob je rob u svakom trenutku, dok se obožavatelj može biti u nekom određenom vremenskom periodu. Također, u stanju robovanja rob bespogovorno radi sve što mu naredi gospodar. Za razliku od obožavanja, u koje se uvijek ulazi dobrovoljno, u ropstvo se nikada ne ulazi dobrovoljno. I naravno, niko nikada ne želi biti rob, a rob koji je rob uvijek želi slobodu.
Poseban Gospodar i posebni robovi
Ovo su sve negativne konotacije povezane s pojom ropstva i robovanja i kako, sada, shvatiti pojama robovanja Uzvišenom Allahu. Prvo: u ropstvu ljudi drugo ljudsko biće je gospodar, u ropstvu prema Allahu On je Gospodar; drugo: Uzvišeni hvali Svoje robove u Kur'anu, što je posebno zanimljivo jer nijedan zemaljski gospodar ne izriče pohvale svojim robovima, radije ističe njihovu nezahvalnost. Očigledno je da se radi o posebnom Gospodaru – zato smo i mi posebni robovi. Riječ je o vrsti ropstva koje se rado prihvata, a svako drugo ropstvo je prisilno. U ropstvo Uzvišenom Allahu ulazi se dobrovoljno i s ljubavlju, a ne s mržnjom prema Gospodaru!
Iskreno robovanje
Ali, šta znači biti iskreni Božiji rob? Ovdje mnogi dolaze u ‘problem’ sa svojim Gospodarom: radije bi rekli da je važno da im je čisto srce nego da Mu se istinski pokore, a to pokoravanje jeste, zapravo, suština vjere, dina. Zbog nedostatka iskrenosti nastaju mnogi problemi, ustvari, neiskrenost je njihov korijen. Ukoliko je čovjek neiskren prema Uzvišenom Allahu, on tada ne može savladati sebe i postavljat će razna pitanja, npr. zašto se mora pokoriti poslaniku koji je samo čovjek, ili zašto se mora činiti to i to itd. I dan-danas, postoje ljudi koji npr. prihvataju Kur'an, ali ne i Sunnet ili Hadis u cijelosti.
(TBT)
