Piše: Amir Segal, thebosniatimes.ba
Dan ranije Čaušesku je rumunskom narodu obećao veće plaće i penzije. Ovo je bar izgledalo kao potez nekakve politike (a ne jednokratna pomoć), ali je rumunski narod ipak odlučio da poslije dugog i nesretnog razdoblja skloni Čaušeskua.
Uporedim govor Čaušeskua sa obraćanjem našeg premijera Netanyahua o raspodjeli novčane pomoći građanima. Već je mnogo rečeno o tome koliko ona nije dobro osmišljena i koliko je nedovoljna da pomogne građanima u nevolji zbog Netanyahuovog lošeg upravljanja državom za vrijeme korone.
Ima i onih koji ovaj populistički korak hvale kao izraelski New Deal. Ali to je samo još jedan od uobičajenih Netanyahuovih poteza. On vlada sam, rijetko prihvata savjete i nikada nema plan. Planovi ograničavaju, iziskuju discipliniran rad, transparentnost i zajednički napor. A to je ono što desnica nikada ne želi.
Zato ona nema nikakvu viziju osim razaranja svih mehanizama kontrole i državne ravnoteže – administracije, sudstva, slobode medija – samo da bi mogla nesmetano vladati. Ne da bi upravljala, već vladala. Netanyahu želi biti vladar koji obećava iznenadne poklone i izaziva udvaranje javnosti koja kaže: „Molim vas gospodine, udijelite nam još“.
Ovakva podjela pomoći se uklapa u totalitarni koronski režim koji se formira naočigled svih nas u Izraelu. Epidemija je bila povod brisanju granica između lične i kolektivne slobode i dala odriješene ruke sigurnosnoj agenciji Šin bet.
Korona je bila izgovor i za formiranje vlade protiv volje većine građana. Korona je izgovor za maltretiranje građana. Svakog trena možemo očekivati ponovno uvođenje karantina. Dobar primjer je jučerašnja iznenadna odluka vlade o karantinu tokom vikenda, od petka u 17 sati. Ugostitelji nisu imali dovoljno vremena da se pripreme, pa su neki odbili zatvoriti svoje objekte. Vlada se uplašila gnjeva građana, pa je u posljednji čas preinačila svoju odluku i najavila karantin za utorak sljedeće sedmice.
Postavlja se pitanje zakonitosti donesenih odluka. Međutim, vlada ne pokazuje znake da želi da o tome položi račun javnosti. Predsjednica Kriznog štaba je zamalo uklonjena kada je zahtijevala da se odluke o javnom zdravlju donose na ozbiljniji način. Sve više ljudi napušta svoje funkcije u znak protesta; među njima su neki od čelnika zdravstvenog sistema i zamjenik ministra zdravstva. I treba reći da centralna banka Izraela ne podržava odluku premijera da se građanima podijeli jednokratna novčana pomoć.
Nije jasno ni koliko je karantin koristan, jer broj oboljelih neprekidno raste i sada je premašio hiljadu dnevno. Vlada očigledno ne uspijeva upravljati krizom, da li zbog nedostatka želje ili sposobnosti, tek oko nas rastu siromaštvo i ljudska patnja. Ali prava prijetnja koja se nadvila nad Izraelom nije korona, već nastanak diktatorskog režima pod pokroviteljstvom korone.
Zbog epidemije prihvatamo ograničenja ličnih sloboda, kao i obavezu da nosimo maske čak i napolju, za vrijeme vrelog izraelskog leta. Prihvatamo otkaze i tešku ekonomsku krizu, porast nasilja u porodici, rutine koje nam epidemija nameće, uz zatvaranje restorana, teretana, kina…
Spremni smo da prihvatimo odluke koje Netanyahu donosi sam, bez ikakvih konsultacija, i da damo legitimitet odlukama vlade koje u drugačijim uslovima nikada ne bismo prihvatili.
Moja porodica i ja smo, na primjer, bili u izolaciji do prije nekoliko dana. Zaposlena u vrtiću našeg sina je testirana pozitivno na virus i onda su 30 djece iz tog vrtića i njihove cijele porodice bili stavljeni u izolaciju. Ova odluka nam je javljena u posljednji čas i niko ne zna koliko puta se još može ponoviti ovakva situacija.
Da li sljedećih nekoliko godina treba da trpimo toliki upliv vlasti u naš svakodnevni život? Ovako nije bilo čak ni za vrijeme ratova. Naravno, to je svakodnevica izraelskih Arapa od 1966. Neprekidno je tako i na okupiranim teritorijama. Ali zlo tada stvoreno je trebalo smanjivati, a ne duplirati.
Profesor Ješijahu Lejbovic je lijepo rekao da je „posle šestodnevnog rata 1967. Izrael prestao biti demokratija, jer drži dva miliona ljudi bez ikakvih građanskih i političkih prava“. Pod pokroviteljstvom korone ostaci izraelske demokratije ostali poslije 53 godine okupacije nestaju ogromnom brzinom. I tim procesom se rukovodi svjesno i namjerno.
Usmjeravanje pažnje samo na ekonomiju zanemaruje glavnu stvar. Tačno je da je vlada zapostavila ekonomiju i time dovela zemlju u krizu. Tačno je da stotine hiljada ljudi teško živi, nasuprot tvrdnji čelnika vladajuće partije Likud da nema gladnih u Izraelu.
Uprkos tome borbu treba usmjeriti na ono što nas zaista vodi u propast. Treba se fokusirati na stanje izraelske demokratije, koja je na putu izumiranja. Koliko je slaba vidimo po tome koliko je bilo lahko nametnuti teška i radikalna ograničenja, bez ikakvog transparentnog procesa odlučivanja koji bi prethodio ovim odlukama.
Ako poređenje sa Čaušeskuom nije dovoljno da nas upozori dodajem i nekoliko redova Osipa Mandeljštama iz „Pjesme o Staljinu“:
„Ne osjećamo pod sobom zemlju svoju / Naš govor se ne čuje na deset koraka /A gdjegod se neki razgovor povede / tu se odmah sjete kremaljskog gorštaka / Njegovi su prsti kao crvi masni / A riječi njegove ko tegovi teški / I oči, kad se smije, liče na žohare, / I uvijek se sjaje od čizama sare / Oko njega bagra tankovratnih vođa, / Za njega sve čine ovi poluljudi.“
Pjesma je kritika sovjetskog režima i samog Staljina, zbog koje je pjesnik protjeran na Ural, a poslije toga u radni kamp gdje je 1938. umro od tifusa. Osim jasnog osvrta na Staljina i Kremlj, riječi koje su tada napisane mogle su lahko nastati i danas. To je vjeran opis naše situacije: ubrzani slom demokratije i pojava diktatorskog režima korone.
Poslije izbora Donalda Trumpa za predsjednika, Washington Post je svom logou dodao rečenicu „Demokratija umire u mraku“. Kod nas se to vidi i po dnevnom svjetlu, dok demokratiju na umoru smjenjuje diktatorski režim na čijem čelu je čovjek osumnjičen za ozbiljna kriminalna djela.
(TBT, Mekomit)
