Piše: Hajrudin Somun, thebosniatimes.ba
Evo šta je predsjednik Donald Trump učinio naredivši da se u Bagdadu prvih dana 2020. ubije iranski general Kasem Solejmani. Vratio je Irak u središte zbivanja i američko-iranskog nadmetanja na Srednjem istoku, smanjio izglede da će se ta zemlja ikada izvući iz unutrašnjih potresa, a povećao one koji vode njenom rasturanju na tri državice po etničkom i sektaškom kriteriju. Nije ni dan prošao od narodnih skupova i demonstracija u Bagdadu na kojima je promjena vlasti ogrezle u sektaške podjele i korupciju bila glavna parola stotina hiljada Iračana, ali se iz njihovih grla istovremeno razlijegao uzvik: “Irak, Irak!”. Taman kad se parlament spremao da raspravlja o njihovim zahtjevima, oni su pali u mutne vode Tigrisa kad se američki dron sručio na bagdadski aerodrom i kad su na američke baze iz Irana ispaljene balističke rakete.
Teroristička prijetnja
Predsjednik Trump nije ni trepnuo kad je potpisao nalog da se ubije jedan general jedne suverene države, ali se povukao kad mu šef vlastite diplomatije Pompeo i ministar odbrane Esper nisu mogli potvrditi da je Solejmani pripremao terorističke napade na Amerikance, čak na njihovu ambasadu u Sarajevu. Hladno je rekao kako “zapravo nije ni bitno” je li iranski general bio teroristička prijetnja. Za njega je bitno da privuče što više glasača u Americi pokazujući im kako je očitao još jednu lekciju Iranu, a svejedno mu je šta će se dalje dogoditi s Irakom. Tako je nešto mislio i predsjednik George Bush kad je 2003. oborio Sadama Huseina na nikad potvrđenim pretpostavkama da Irak posjeduje nuklearno oružje. Irak je tada, kao Iran danas, bio trn u oku američke politike dominacije nad Srednjim istokom. Kakav je da je predsjednik Trump, prije svega je biznismen, pa mu zato zaštita naftnih izvora i puteva Srednjeg istoka više nije glavni motiv za vojne intervencije i namještanje poslušnih vođa. Ne ulijeće u avanturu u kojoj bi mu ginuli marinci, ko što su ih hiljade ginule kad se Bushova vojska zaglibila u močvare Šat al-Araba. A da se i ne podsjeća i na to da je najmanje milion Iračana palo ili pomrlo kao žrtva takve politike.
Britanski ratni reporter Robert Fisk, za razliku od svih nas drugih koji smo po Srednjem istoku hodali ili provodili po nekoliko godina, ostao je da kao penzioner živi u Bejrutu. On je izveo jednu neobičnu pretpostavku. Donald Trump bi, da je tada bio predsjednik, “samo on mogao spasiti Irak od zločinačkog rata i tragedije”, zato što je po “svojoj spektakularnoj sposobnosti za nepoštenje i bezumlje” odgovarao Sadamu. I poredi ga s diktatorom Kimom, kog je Trump nazvao ludakom, ali je ipak s njim razgovarao i nije poveo rat protiv Sjeverne Koreje. Za razliku od Trumpa, predsjednik Bush ne bi sjeo za sto s “Hitlerom s Tigrisa”, kako su tada nazivali Sadama.
Tako je danas Irak – kao ranije Sirija, a još ranije Afganistan – iako nije doživio invaziju sličnu onoj iz 2003, postao žrtva Trumpove kolebljivosti, avanturizma i nepromišljenosti. Ali jeste ga ponovo gurnuo na ivicu propasti. Pogotovo kad bi se povuklo i onih preostalih pet-šest hiljada američkih i drugih NATO-trupa. Tu se dolazi do apsurdne situacije: da bi američka vojska koja je izvršila invaziju 2003. i najviše doprinijela tragediji Iraka – čak i rađanju fantomske Islamske države na njegovom tlu – sada mogla da ga spasi od raspada. Ovdje već stižem do Richarda Holbrooka i njegovih poređenja Iraka s Bosnom i Hercegovinom. U objema je upleo prste i imao posla.
S tim što je Bosni sklepao politički sistem koji, što vrijeme odmiče od Daytona 1995, sve više liči na Irak. Uz sve razlike kojih je i on bio svjestan kad je prvih dana poslije invazije Iraka rekao: “Ako poredite prvu sedmicu postsadamovskog Iraka, ona je veoma drukčija nego što je bila u Bosni, na Kosovu ili Afganistanu”. Nije doživio da vidi kako se danas njegovo bosansko rješenje vrti u svojim suprotnostima, ali jeste već tada pretpostavljao šta se može dogoditi u Iraku. “Biće veoma teško vladati ovom zemljom kao demokratijom, pošto bi istinska demokratija gotovo sigurno dovela do ekstremnih pozicija šiitskih, sunitskih i kurdskih lidera”, rekao je. “To bi bilo gore nego u Bosni, jer su strasti ovdje mnogo dublje i bosanski rat se neće obnoviti, dok sukob sunita, šiita i Kurda može početi svakog dana”. Tako je i bilo, uz sveopšti rat koji se najviše vodio u središtu Iraka nastanjenom sunitskom manjinom. Ginulo je sve više i Amerikanaca, pa se u Washingtonu počeo tražiti izlaz u podjeli Iraka na tri autonomne, ili čak odvojene države. Kurdi su već imali “gotovo” državu, zahvaljujući Amerikancima. Arapska šiitska blaga većina koja je nastanjivala jug zemlje, a Sadam je proganjao i raseljavao po pustinji, bila bi druga, a treća bi ostala arapskim sunitima, koji su činili četvrtinu stanovništva, ali su vladali Irakom od propasti Osmanske imperije. Njima je pripadao i Sadam Husein. Holbrooke je o takvom planu prvi put jasno progovorio u Erbilu, među Kurdima. Peter Galbright je 2007. Holbrookove ideje, ali i svoje koje je ponio iz Zagreba gdje je služio kao ambasador i obilazio Bosnu i Hercegovinu, objavio i na hrvatski prevedenoj knjizi “Kraj Iraka”.
Tako se “dejtonski duh” pretakao na Irak. S dolaskom Barackove administracije i njegovom politikom napuštanja uloge “žandara Srednjeg istoka” u Iraku je uspostavljen koliko-toliko ustavni demokratski sistem, ali s recipročnim etničkim i vjerskim učešćem i podjelom vlasti, kakvu su Francuzi uspostavili u Libanu. Predsjednička funkcija, s minimalnim ovlastima, pripala je Kurdima, vlade su vodili Arapi šiiti, a parlamentom predsjedavao Arapin sunit. U Kurdistanu je 2017. održavan referendum o nezavisnosti svih Kurda. Njihove iračke vođe su tako nanijele veliki poraz svom narodu, jer su izgubili Kirkuk koji su odbranili od isilovaca, kao i podršku Amerikanaca koji su ih odvraćali od referenduma. Time je takođe posredno otklonjena opasnost od podjele Iraka. U međuvremenu je rastao uticaj Irana na Irak, u kojem su se formirale alternativne vojske pod uplivom i naoružanjem iranske Revolucionarne garde. Irak se iz Teherana smatra najvažnijim zaleđem i zaštitom svog islamskog sistema i širenjem upliva u arapskom svijetu do Mediterana. Nešto kao što Putinova Rusija gleda na Ukrajinu.
Stare nesuglasice
Na kraju su došli ovi prvi dani 2020, u kojima se oživljavaju stare nesuglasice oko podjele vlasti, pa i ideje o podjeli zemlje, već dovoljno isparcelisane po etničkim i sektaškim linijama. Do toga može lakše doći ako se, po onoj apsurdnoj logici, povuku američke “invazione trupe”, ostavljajući slobodan prostor daljem uticaju Irana. Rezoluciju u parlamentu o povlačenju američkih i drugih NATO-trupa iz Iraka izglasali su većinski šiitski delegati, a bojkotovali sunitski i kurdski. Masovne demonstracije i protesti posljednjih mjeseci 2019. održavali su se takođe pod parolom da Irak nije ni američki ni iranski, ali to predsjedniku Trumpu nije ništa značilo. Ubistvo generala Solejmanija samo je još više Irak primaklo Iranu. Ali, nadam se, ne konačnoj podjeli kakvu je smišljao Holbrooke. Kad sam s jednim kolegom iz svijeta razmijenio poruke o takvoj opciji, on me upozorio da se ona može vratiti naredne godine ako američki demokrati ponovo dobiju svog predsjednika. Njima je pripadao i Holbrooke, a i njihov izgledni kandidat Joe Biden je otvoreno zastupao ideju o podjeli Iraka.
(TBT, Oslobođenje)