Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
BlackRock, kompanija koja kontrolira sedam triliona dolara investicionog kapitala, objavila je namjeru da „temeljno preispita“ svoju investicionu strategiju. Fond je donio odluku da povuče milijarde dolara iz kompanija koje zarađuju na poslovima s ugljem i da protokole za obračun rizika preradi tako da obuhvate i rizik klimatskih promena. Takođe namjeravaju – ili bar tako tvrde – da glasaju protiv članova upravnih odbora velikih kompanija koji klimatske promjene ne shvataju dovoljno ozbiljno.
Ovi potezi su propraćeni zasluženim podsmijehom ekoloških nevladinih organizacija. Ponuđeno je premalo i prekasno, a uz to se potpuno zanemaruje odgovornost za milijarde tona emisija ugljika koje su firme koje BlackRock finansira proizvele od osnivanja fonda 1988.
Ipak, to je važan događaj koji treba pozdraviti. Larry Fink, direktor gigantskog investicionog fonda, praktično je priznao da ne vjeruje da kapitalizam može opstati na mrtvoj planeti. Ako čitate između redova pisma upućenog direktorima vodećih američkih kompanija, vidjet ćete da se on ne zaustavlja samo na tome: vrijeme je za značajnu „realokaciju kapitala“, kaže Fink, i udaljavanje od kompanija izloženih riziku klimatskih promjena. Čak i ako uspe da opstane na pregrijanoj planeti, kapitalizam više neće proizvoditi bogatstvo kao nekada.
Budući da su stavovi naučnika o ovom pitanju jasni bar dvije decenije unazad, Finkovo pismo se čita kao neka vrsta epitafa pohlepi: gdje su dosad bili novi modeli analize rizika? Zašto održivost nije postavljena u središte investicionih strategija na početku neoliberalne ere, prije nego što smo proizveli dovoljno štetnih emisija da ekološki sistem planete gurnemo u haos?
Odgovor je jasan: zato da bi bogati širom sveta mogli kupovati svoje džipove, jahte i planinske kuće, da bi se Kina, Južna Amerika i Indija industrijalizirale, termoelektranu po termoelektranu. Scott Morrison je napravio bolesnu šalu kada je stojeći pred australijskim parlamentarcima mahao grumenom uglja u ruci i dovikivao oponentima da se „nemaju čega plašiti“. Ali izgleda da je to bila šala na račun industrije investicionih fondova i banaka.
Fink više brine o finansijskim rizicima nego o riziku za planetu, njen ekosistem i život na zemlji. Jer iz perspektive kapitalizma to su samo organizmi domaćini za jedinog pravog, živog parazita: bogatstvo koje se uvećava samo od sebe.
Uprkos svemu, Finkova intervencija je dobrodošla. BlackRock će se pridružiti grupi ClimateAction 100+, organizaciji koja okuplja najbogatije investitore sa namjerom da izvrši pritisak na kompanije da poslovne prakse prilagode ciljevima Pariskog sporazuma. Namera im je da presjeku priliv novca za kompanije koje rade s ugljem ili na drugi način uništavaju planetu.
Poslije mnogo godina praćenja ekološkog poziranja poslovnog svijeta i načina na koji se odnose prema pitanjima društvene odgovornosti, ne sumnjam da sada slijedi dug period tapšanja po ramenu, ručkova, večera i proslava, ceremonija za dodjelu nagrada i isplata bonusa, čim se ostvare novi ekološki i društveno odgovorni zeleni ciljevi.
Ali evo zašto je ovaj događaj ipak prekretnica. John Maynard Keynes je jednom rekao da je „novac naša veza sa budućnošću“. Ponašanje novca danas govori nam kakvoj budućnosti se možemo nadati.
A novac je danas u panici zbog ugrožene budućnosti kapitalizma, sasvim opravdano. Najveća prevara neoliberalizma bila je priča o kraju historije. Jer to je značilo ne samo da bolji sistem nije moguć, već i da se svaki problem koji sistem generira može riješiti intervencijom tehnokrata.
Ako pokušate rekonstruirati psihologiju u pozadini ravnodušnosti poslovnih ljudi prema klimatskim promjenama, uvijek ćete stići do iste polazne pretpostavke: kombinacija tržišta i tehnološke inovacije će pronaći način da spriječi katastrofalne klimatske promjene, a ako to ne uspije, stari i provjereni lijekovi će nam pomoći da se prilagodimo. U prijevodu, na kraći rok ćemo trgovati kvotama za štetne emisije, a na duži rok ćemo graditi svemirske brodove.
Fink i neki od šefova centralnih banaka, kao što je odlazeći guverner Engleske banke Mark Carney, počinju shvatati da s obzirom na razmjere problema tržište i tehnologija možda neće biti dovoljni. U pokušaju da direktorima problematičnih kompanija predoči šta ga muči, Fink piše: „Hoće li gradovi… biti u stanju da priušte potrebnu infrastrukturu kada klimatske promjene unište tržište municipalnih obveznica? Šta će biti sa tridesetogodišnjim hipotekama – glavnim gradivnim blokom svijeta finansija – ako zajmodavci ne budu u stanju da procijene efekte klimatskog rizika na duži rok i nestane funkcionalno tržište osiguranja od poplava i požara?… Šta će biti sa inflacijom, a zatim i kamatnim stopama, ako cijene hrane porastu zbog suša i poplava? Kako modelirati ekonomski rast ako na tržištima u razvoju opadne produktivnost usljed ekstremnih temperatura i drugih efekata klimatskih promjena?“
Finansijska industrija je na matematičkim fakultetima svijeta regrutirala generacije „kvantova“ – kvantitativnih analitičara – sa zadatkom da modeluju finansijske rizike do poslednjeg mikroprocenta. Finkovo pitanje – na koje jedini pošten odgovor glasi: „nemamo pojma“ – i novi rizici koje je nemoguće kvantificirani dovode u pitanje budućnost kapitalizma.
Jer ovo već jeste okoštao i nefunkcionalan sistem. Rast se generira zaduživanjem i štampanjem novca. Planina globalnog duga od 250 triliona dolara već predstavlja tako veliko opterećenje za budućnost da čak i ako se kapitalizam oporavi i procvjeta bit će potrebno pola vijeka da se dug stavi pod kontrolu. Onih 17 triliona dolara koje je centralna banka emitirala i poklonila korporacijama poslužili su kao aparat za održavanje u životu. Bez tog novca ne bi bilo novih stambenih blokova i novih Starbucks lokala.
Ali lijek je obično dio bolesti. Emisija novca oborila je kamate na štednju ispod nule. Za 11 triliona dolara državnog duga u svijetu kamatne stope su danas negativne: za pozajmice državi zajmodavci dobijaju ništa i još manje od toga.
Da je kapitalizam snažan i vitalan, lakše bi nam bilo povjerovati da će životinjski nagoni bogatih odgovoriti na izazov „realokacije“ – da će se povući iz industrija sa visokim emisijama ugljenika i preći na nešto održivije.
Ali fijasko kompanije FlyBe ukazuje na vjerovatniji scenario. Vlade su opčinjene kompanijama koje troše velike količine ugljika, kao što su avio-prevoznici. Na prvu naznaku da bi regionalna avio-kompanija mogla propasti, vlasti koriguju poreze uvedene upravo da bi se zagađivači kaznili i avio-prevoz učinio skupljim.
Ako je Fink u pravu, korporacije moraju učiniti više od povlačenja novca iz uglja. Moraju istovremeno povući novac i podršku koju pružaju partijama i političarima kao što su Donald Trump i Boris Johnson koji doprinose propasti planete. Moraju prestati finansirati medije koji poriču klimatske promjene kao što je News Corp.
James Murdoch, Rupertov sin, napao je News Corp prošle sedmice zbog izvještavanja o požarima u Australiji i proglašavanja za „paničare“ svih onih koji su požare pokušali dovesti u vezu sa klimatskim promjenama. Još hrabriji potez bio bi izlazak iz upravnog odbora News Corpa u kome sjedi. Ali stvari ne funkcioniraju tako za elitu iz Davosa.
Da bi Finkovo pismo imalo smisla, potrebno je da se dogodi sljedeće. Centralne banke moraju izdati ozbiljno upozorenje da će se agresivno uključiti u alokaciju sredstava u cilju sprečavanja katastrofalnog kolapsa kompanija sa velikim klimatskim rizikom. Vlade se moraju opredijeliti za dugoročne državno kontrolirane investicije u energiju i transport koji ne koristi ugljik – takozvani Zeleni new deal – a mediji moraju prestati prikazivati ekologe i klimatologe kao „eko-ludake“. Ukratko, životna sredina se mora pretpostaviti tržištu.
Ali korporativni svijet nije slučajno paraliziran inercijom. Njegovi lideri pripadaju generaciji koja je naučila da „živi za ovaj trenutak“, u sadašnjosti neopterećenoj moralom i posljedicama, u kojoj dominira kult individualizma i grabljenja novca. Dobro znaju da će do trenutka kada zavlada klimatski haos biti mrtvi. Uz to, najmoćniji ljudi u svijetu finansija uvijek imaju opciju povlačenja na neko sigurno i luksuzno mjesto. Šta god da govore, ako ne počnu nešto i raditi, najracionalnije je pretpostaviti da im zapravo nije stalo do sudbine planete.
(TBT, New Statesman)