Piše: Ranko Bugarski, thebosniatimes.ba
Nemam namjeru da se miješam u tu raspravu, ali osjećam obavezu da se osvrnem na učestala a pogrešna pozivanja na Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Sa ovim važnim dokumentom sam detaljno upoznat kao član međunarodnog Komiteta eksperata Savjeta Evrope za Povelju u periodu 2006-2018. godine, pa se u tom svojstvu javljam i sada (kao i ranije – posebno u polemici sa sličnim povodom na stranicama Politike od oktobra-novembra 2015. godine, iz koje ću neke teze, pa i formulacije, morati ovdje da ponovim). Naime, Odbor i u ovoj prilici zastupa svoje već poznato stanovište da bosanski, koji je Srbija prilikom pristupanja Povelji priznala kao jezik bošnjačke nacionalne manjine, ne može imati takav status jer je to, navodno, suprotno odredbama ovog dokumenta. (Slično važi i za hrvatski, ali on nije predmet ovog osvrta). Pa da vidimo.
Najprije, Komitet eksperata ne utvrđuje koje jezike, i pod kojim imenima, zemlje pristupnice mogu da prijave za zaštitu, pošto je to u nadležnosti tih država. Dakle, Srbija je prijavila, a Komitet i Savjet su prihvatili, listu na kojoj je i bosanski. Ali pogledajmo definiciju iz 1. člana Povelje, koju Odbor višekratno citira kao krunski dokaz utemeljenosti svojih stavova, a koja određuje da se „regionalnim ili manjinskim jezicima“ smatraju jezici koji su „različiti od službenog (ili službenih) jezika te države, što ne uključuje dijalekte službenog (ili službenih) jezika države ili jezike migranata“. Za Odbor je tu kraj priče, pošto je on još davno utvrdio „naučnu istinu“ da je bosanski zapravo samo srpski pod drugim imenom, te da otuda nije od njega različit i ne može doći pod zaštitu Povelje.
Međutim, treba čitati dalje od 1. člana. Već član 7 stav 4 Povelje eksplicitno upozorava pristupnice da moraju uzeti u obzir potrebe i želje govornika regionalnih ili manjinskih jezika, a tačka 32 zvaničnog Komentara uz sam osnovni tekst kaže sljedeće: „Povelja se ne određuje prema često spornom pitanju tačke u kojoj različiti oblici izražavanja obrazuju zasebne jezike. Ovo pitanje ne zavisi samo od strogo lingvističkih razmatranja, nego i od psihosocioloških i političkih fenomena koji mogu dati različite odgovore u svakom pojedinom slučaju (podvukao R. B.). Zbog toga se nadležnim vlastima svake države prepušta da u skladu sa sopstvenim demokratskim procesima /to/ odrede“.
Tu dakle ne presuđuju isključivo lingvistički kriterijumi, kako „u ime nauke“ insistira Odbor. (A i opštije uzev, poznato je da je razlika između dijalekta i jezika više društvena i politička nego čisto lingvistička). Dakle, kriterijum različitosti ne treba tumačiti samo u strogo lingvističkom i komunikacijskom smislu, a Odbor upravo na tome istrajava i time odvodi cijeli spor u slijepu ulicu neproduktivnog dokazivanja očiglednog – da se Bošnjaci i Srbi međusobno odlično razumiju, što niko i ne spori. Uostalom, ni bošnjačka strana nije tražila sopstveni kanal na nacionalnoj televiziji zato što ne razumije srpski, nego iz sasvim drugih razloga.
Ovdje je riječ o jednom suštinskom aspektu manjinskih prava, a ne o odmjeravanju dovoljne količine lingvističke različitosti. Ako je sa lingvističkog stanovišta bosanski tek beznačajno različit od srpskog, on je nesumnjivo različit sociolingvistički i pravno-politički, kao jezik jedne u Srbiji priznate nacionalne manjine, za koji se kao maternji na popisu 2011. godine izjasnilo 134.600 njenih građana. (Na tako nešto izdaleka aludira i Odbor, dopuštajući da bosanski može imati samo simboličku funkciju). Iz ovog se vidi koliko je, iz ugla ljudskih i manjinskih prava, nedopustivo otpisivati bosanski kao običan lokalni govor jednog dijela Srbije, a pod imenom jezika druge države, kako to čine neki komentatori.
Uz sve to, prema izvještaju Tanjuga koji je prenijela Politika od 18.7.2019. godine, Odbor je u pismu Nacionalnom savjetu za visoko obrazovanje, povodom zahtjeva za akreditaciju studijskog programa za bosanski jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, ustvrdio sljedeće: „Na osnovu Povelje o regionalnim i (valjda ili, R. B.) manjinskim jezicima i još više na osnovu naučnih lingvističkih kriterija, jasno je da se ne mogu kao posebni studirati simbolički jezici, jer oni predstavljaju samo različita imena drugog, u ovom slučaju srpskog, standardnog jezika“. O naučnim kriterijumima smo već nešto rekli, ali prvi pomenuti osnov je već čista zloupotreba Povelje, koja uopšte ne poznaje pojam simboličkih jezika. Kakvi god bili razlozi za odbijanje ovog zahtjeva – a ima ih – oni su ipak strogo domaći, i Povelja se nikako ne bi smjela gurati među njih.
Ratifikujući Povelju, Srbija je donijela jedinu moguću odluku: ako je već priznala određene nacionalne manjine, time im je priznala i pravo na sopstveni jezik, i to pod imenom koje koriste one same, jer to doživljavaju kao bitnu odrednicu svog identiteta. Jasno je da Srbija nije mogla da izjavi kako priznaje jezik određene manjine, ali samo pod drugim, „ispravnim“ nazivom. Zato je normalno prijavila bosanski jezik, unoseći taj u domaću praksu već uvedeni termin i u svoj zakon o pristupanju Povelji. Tako je, sviđalo se to nekome ili ne, termin bosanski (a ne bošnjački) jezik postao dio domaćeg i međunarodnog zakonodavstva. Zato svi koji u ime zaštite nacionalnih interesa pozivaju državne organe da proskribuju termin bosanski jezik, navodeći nesuvisao „naučni“ argument da je on suprotan gramatičkoj normi srpskog jezika, treba da budu svjesni da time pozivaju na kršenje zakona Republike Srbije. A upravo to čini Odbor, i ovom prilikom insistirajući da se ovaj jezik „u srpskom jeziku i u srpskom narodu“ može zvati samo bošnjački. Osim toga, nije jasno da li ova formulacija dopušta da se u bosanskom jeziku i u bošnjačkom narodu ovaj jezik zove bosanski – a upravo to je predmet spora; pogotovo je to nejasno ako je posredi, kako tvrdi Odbor, jedan isti jezik pod različitim imenima.
Ostaje utisak da je u ovoj polemici propuštena prilika da se smireno, bez raspaljivanja političkih strasti i uzajamnog etiketiranja, ukrste argumenti o suštini spora: imaju li nacionalne manjine danas u Srbiji stvarno a ne samo deklarativno pravo da istaknu zahtjeve poput ovog bošnjačkog; ako imaju, postoje li i realne mogućnosti da ga realizuju, u cjelosti ili djelimično; ako nemaju, zašto nemaju, i pod kojim uslovima bi ga mogle steći na obostrano zadovoljstvo; i slično. Nažalost, umesto toga Odbor je cijeli spor odrešito i besprizivno sveo na suprotnost između politike i nauke: bošnjački zahtev je politički, čak politikantski, a Odbor ga odbacuje u ime nauke. Ali neće biti: stav Odbora je takođe politički, što je valjda neminovno kad je riječ o osjetljivim pitanjima nacionalnih manjina, a koliko u jednom i drugom ima nauke, i koje, ostaje za diskusiju.
I da se na kraju vratim Povelji, ona je donijeta u nastojanju da se jezici manjina očuvaju i njihova upotreba unaprijedi gdje god je to moguće, polazeći od stava da oni predstavljaju dragocjen dio kulturnog naslijeđa Evrope. Prema tome, Povelja je izrazito afirmativan dokument, pa su direktno protivni njenom duhu pokušaji da se ona koristi kao opravdanje za ometanje razvoja takvih jezika, ili čak njihovo nepriznavanje, kako ne bi ugrožavali većinske nacionalne jezike.
/Autor je lingvista, profesor Filološkog fakulteta/
(TBT, Danas)
