Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Neznanje, kako vele islamski učenjaci, predstavlja smrt za pojedinca i zajednicu. Ono je među glavnim izvorima nereda na Zemlji. Ako se neznanje proširi, ljudima je uskraćena Istina i samim time uskraćena im je sreća na ovom i budućem svijetu. Zapravo, možemo sa sigurnošću kazati da je osnovni uzrok propasti čovjeka na dunjaluku i Ahiretu – neznanje. Nadalje, može se reći da neznanje, za razliku od znanja koje ima svoje granice, nema granica! Zato su njegova opasnost i pogubnost veome velike.
Otuda je islam objavio rat neznanju i nepismenosti. Sjetimo se da su prve riječi Kur'ana objavljene Muhammedu, a.s., bile: Ikre’ – uči, čitaj! Prvi objavljeni ajeti uzdižu vrijednost čitanja i pera, kao simbola nauke i, istovremeno, pozivaju na rat protiv neznanja i nepismenosti. Ovo je prvi imperativ objavljen Muhammedu, a.s., i svim njegovim sljedbenicima. Zato bi muslimani trebali daleko biti od neznanja i nepismenosti. Muslimani kao ummet svoje postojanje započeli su sa znanjem, sa naukom, sa čitanjem. Kakva počast ovom ummetu, ummetu znanja i nauke! Zbog toga i naša borba, borba ovog ummeta, protiv neznanja mora biti odlučna i intenzivna. I to na svim poljima, bilo da su u pitanju tzv. vjerske ili svjetovne nauke.
U islamu nema zabranjenog znanja, odn. sve ono što proširuje vidike – otvara nove horizonte spoznaje; sve što čovjeku omogućava da upravlja zemljom i njezinim resursima – sve to jeste predmet ispitivanja i istraživanja. Nauke koje istražuju život i Univerzum jednako su vrednovane kao i strogo vjerske, šeri'atske nauke. Da bi se čovjek izgradio kao vjernik potrebno je da čita i uči. Također je potrebno da spozna pogubnost neznanja i da se protiv njega odlučno bori.
Izvori islama, Kur'an i Sunnet, govore o počasnom mjestu znanja i spoznaje te upozoravaju na opasnost neznanja i njegovu štetnost.
Neznanje – izvor propasti
Ovdje pod neznanjem ne mislimo samo na nepoznavanje određenih činjenica, iako je i to sastvani dio neznanja, već na nekorištenje sredstava spoznaje u njihovoj primarnoj funkciji za koju su ona stvorena. Tako sluh ima svoju posebnu funkciju za koju i treba biti upotrijebljen, a to je slušanje Istine. Isti je slučaj i sa jezikom, vidom, srcem i ostalim osjetilima koja su čovjeku darovana: On vam daje sluh, i vid, i pamet; a kako malo vi zahvaljujete! (el-Mu'minun, 78).
U Kur’anu stoji: Najgora bića (devabb) kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju (el-Enfal, 22). Riječ devabb upotrijebljena u ovom kur'anskom ajetu označava sve ono što hoda zemljom, bilo to čovjek ili životinja. Ovaj ajet se posebno odnosi na čovjeka, i za onoga ko ne koristi sredstva spoznaje veli se da je najgore biće, odn. da je poput životinja koje se gluhe i nijeme i koje ništa ne shvaćaju. To je primjer za čovjeka koji ne koristi svoj sluh, vid i srce za ono za što ih je Uzvišeni Allah stvorio. Dakle, takav čovjek, i pored toga što ima sluh, vid, srce i razum, postaje čovjek koji, u suštini, nema razuma i koji ne shvaća. On je duhovni siromah i pored velikog materijalnog bogatstva kojeg može posjedovati na ovom svijetu. U jednom hadisu Muahmmed, a.s., je rekao: ”Nema većeg siromaštva od neznanja” (Taberani, Mu'džemu l-kebir, 3/116).
Neznanje = sljepilo
U mnogim kur'anskim ajetima govori se o neznanju u jednom duhovnom smislu ili o neznanju kao jednoj vrsti duhovnog sljepila. Tako se u suri er-Ra'd (19) veli: Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju. Sljepilo o kojem se ovdje govori nije sljepilo fizičkih očiju, već sljepilo duhovnog uvida ili srca. Kur'an takve poziva: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima (el-Hadždž, 46). Onaj ko je duhovno slijep – on je poput mrtvaca čije je srce prestalo kucati. Onaj ko koristi sredstva duhovne spoznaje ubraja se u pametne (akil), dok neznalica (džahil) ne koristi ta sredstva i u duhovnom je sljepilu sve dok neznanje njime vlada. Zapravo, neznanje je kao karcinom koji postepeno, ali sigurno zahvata cijelo tijelo čovjeka.
Kur'an pojam neznanja i pojam sljepila stavlja na istu ravan. To vidimo npr. u sljedećim ajetima: Nisu nikako slijepac i onaj koji vidi, / ni tmine ni svjetlo, / ni hladovina i vjetar vrući, / i nisu nikako isti živi i mrtvi… (Fatir, 19-22) Od jednog dobrog prethodnika prenosi se da je rekao: ”Ko se ne strpi jedan sahat u poniznom sticanju znanja, zauvijek će ostati u poniženju neznanja!” Naime, kao što se znanje i spoznaja neprestano šire, tako se širi i neznanje. Kao što učen čovjek svoju pamet učvršćuje znanjem, tako i neznalica svoju pamet učvršćuje neznanjem!
Suština znanja i neznanja
Ebu Jezid el-Bistami bio je upitan o suštini spoznaje pa je odgovorio: ”Život sa zikrullahom (spominjanjem Allaha)”. Također je bio upitan o suštini neznanja pa je rekao: ”Nemarnost spram Uzvišenog Allaha” (Bejheki, Šu'abu l-iman, 2/287).
U jednom hadisu Muhammed, a.s., posebno je upozorio na nestanak vjerskog znanja i širenje neznanja o vjeri: “Neki od uvjeta Kijametskog dana su: iščezavanje ‘ilma (vjerskog znanja), širenje neznanja o vjeri, masovno alkoholiziranje i javni zinaluk (prostitucija)!“ (Buhari: 80)
Pogled na našu savremenost
Ajeti koje smo naveli govore o opasnosti neznanja i njegovoj štetnosti na dunjaluku i Ahiretu, a to nam potvrđuje nepobitnu činjenicu da je islam anticipator savremenih naučnih spoznaja koje ukazuju na važnost znanja, nauke i spoznaje te upozoravaju na opasnost neznanja. Ali osvrnimo se na savremenu praksu muslimana i njihovo mjesto u svijetu pismenosti i moderne nauke.
Komparirajući Okcident (Zapad) i Orijent (Istok) Murad Hofmann, bivši njemački diplomat koji je ušao u islam 1980. god., u jednom svom tekstu, između ostalog, tvrdi da je nepismenost danas tipična za muslimanske zemlje i praktično ne postoji na Zapadu. Prije toga on konstatuje: ”Kur'anska objava je počela naredbom Ikre! (Čitaj). Muslimani bi trebali biti Ehlu l-kitab (Narod Knjige) – par exellence.”
Hofmann također piše:
”U muslimanskoj povijesti, znanost adaba (humanističke znanosti) su zadobile prestiž u odnosu na prirodne znanosti. Kao rezultat, islamski svijet je izgubio svoju tehničku superiornost nad Zapadom. Ova dekadenca je isprovocirala kolonijalizam koji je ubrzo uslijedio. Dekadenca nije bila rezultat već uzrok kolonizacije. Čak i danas, ako ostavimo postrani pakistanskog profesora Abdusselama, kadijaniju, još nema ni jednog muslimana da je dobio Nobelovu nagradu u prirodnim znanostima, uključujući medicinu. Od Ibn Sinaa, muslimani se još sa drugima natječu samo u poeziji i prozi” (Ihsanoglu, Zapad i islam ka dijalogu, 125, 127).
Slične postavke prije Hofmanna iznio je šejh Muhamed el-Gazali u svom Tematskom tefsiru kur'anskih sura. Ovaj poznati i priznati egipatski komentator Kur'ana, kada u svome tefsiru govori o džihadu, veli:
”Džihad u naše vrijeme je gospodariti na kopnu, moru i zraku, što podrazumijeva naučno istraživanje u svim poljima na Zemlji i u Kosmosu i u onome što je između njih? Mene je okaharilo saznanje da mi muslimani nismo proizveli avion kojim se prodire u Kosmos, niti podmornicu koja siječe morske valove, niti tenk koji se pokreće gvožđem sa zemlje – kako bismo poduprli Istinu i pomogli obespravljenim” (Tematski tefsir kur'anskih sura, 275).
Dakle, džihad našeg doba jesta znanje, nauka – poruka je ovog komentatora Kur'ana.
(TBT)







