Piše: Lisa Anderson, thebosniatimes.ba
Peter Hessler, autor nekoliko nagrađivanih knjiga o Kini, proveo je period od kraja 2011. sve do 2016. u Egiptu, izvještavajući za The New Yorker. Njegova nova knjiga, koja je proširena zbirka eseja objavljenih u magazinu, zasigurno će postati naslov koji će se pakovati u sve kofere na putu za Egipat, negdje između vodiča za egipatske muzeje i plana za krstarenje Nilom.
Hessler je izvanredan pisac, a njegov Egipat je pun lopova pretvorenih u heroje i heroja pretvorenih u lopove. Knjiga obuhvata jedno mnoštvo, od zagonetki prahistorijskih grobnica do problema savremenog braka, i nudi zabavne priče kako o običnim tako i neobičnim Egipćanima: čistaču ulica, policajcu, pobožnoj ženi sa nikabom, muškarcu koji često posjećuje ilegalne gay noćne klubove, seoskog političara. Hessler zajedno tkaje portrete ovih i drugih likova, obogaćujući njihove priče dražesnim anegdotama, malo (ali ne previše) modernom historijom, a puno (ali ne previše) faraonskom historijom, i šaljivim zapažanjima o tome šta zapravo naučiš kada pokušavaš naučiti novi jezik i šta izučavanje života od prije 4000 godina može otkriti o životu današnjice. Kao neko ko je živio kao strankinja u Egiptu istovremeno kada i Hessler, mogu posvjedočiti da je njegov prikaz vjerodostojan, utoliko što odražava mnoge karakteristične elemente ove zemlje — posebno njihov prepoznatljivi crni humor, nerijetko na vlastiti račun, i zapanjujuće moćnu porodičnu solidarnost, koja je istovremeno izvor stabilnosti u nemiru i, kako to Hessler vidi, kočnica u društvenim i političkim promjenama.
Hessler je sa svojom porodicom živio u elitnom naselju Zamalek, sa najboljim kairskim hotelima udaljenim nekoliko minuta hoda (iako niko zapravo ne hoda u Kairu). Brzo je stvorio naviku da posjećuje arheološke iskopine na klasičnim turističkim krstarenjima Nilom. Kuda god je išao, nailazio je na nesvakidašnje i za Egipat karakteristične ljude, panorame i zvukove. Uz tipičnu egipatsku gostoprimljivost, njegov čistač ulica, Sayyid, dopustio je ovom stranom njuškalu da mu se pridruži u njegovim rutama. Hessler kaže da kada bi bio „znatiželjan o nekome u komšiluku, uvijek sam pitao Sayyida“ — iz hrpe nesortiranog smeća, čovjek može iscijediti razne informacije o tome ko se drogira, ko je bolestan, a ko šta voli od hrane i seksa. Još jedan važan izvor za Hesslera bio je njegov naročito otvoren prevodilac, Manu, koji mu je otkrio skriveni svijet gay muškaraca u društvu u kojem su identiteti i želje rijetko jasni u onoj mjeri u kojoj je to Hessler očekivao. U svojim opažanjima mladih Egipćana navodi, „seksualna represija je stalni teret za njihovu psihu.“ Tome dodaje da „posebno mladići nose neku uznemirenu, pomalo nepredvidljivu energiju,“ ali je bio zadivljen činjenicom da je među prijateljima svoga prevodioca naišao na ljude koje nije očekivao: „strance, liberale, političke aktiviste, gayeve“; među njima je bilo i „tipičnih policajaca — mačo tipova, atleta, patriota — ali koji su uživali u Manuovom društvu,“ pa čak i jedan „mladi član Muslimanske braće.“ Stereotipi svih vrsta i oblika topili su se kako je Hesslerovo putovanje po zemlji odmicalo. Štaviše, gradići i sela u Gornjem Egiptu domovi su znatnom broju štandova koje drže kineski prodavači donjeg rublja — slučajno otkriće do kojeg je Hessler došao zahvaljujući svom prethodnom boravku u Kini i znanju kineskog jezika. Ti i mnogi drugi susreti stvorili su smiješne, poučne i često provokativne slike o Egiptu i njegovom narodu. Kada je posjetio Sayyidovu kuću, na primjer, iznenadio se pri saznanju da je čistačev stan besprijekoran, opremljen svim najnovijim aparatima, dva televizora i kompjuterom za djecu. Ovo materijalno blagostanje pokazuje zašto je Kairo, u svom tom haosu, i dalje magnet za migrante iz ruralnog dijela zemlje, a sada i dom nekih 20 miliona ljudi. Hesslerovi razgovori sa kineskim poduzetnicima koje upoznaje tamo daju jednako provokativna zapažanja. Iako ih slabo zanima egipatska politika, oni rado analiziraju ono što su vidjeli od egipatske mlitave revolucije: Kina je, ipak, „prošla kroz istinsku revolucionarnu promjenu tokom dvadesetog stoljeća, bez obzira na posljedice, i vjeruju da se Egipćani nikada nisu dovoljno posvetili jednoj tako potresnoj transformaciji.“
Međutim, u Hesslerovoj knjizi je nekoliko nejasnih propusta. Možda najčudniji, s obzirom da knjiga tvrdi da je „arheologija egipatske revolucije,“ je to što je malo toga rečeno o ustanku 2011. kojim je svrgnut predsjednik Husni Mubarak. Hessler načinje temu simpatičnom i zanimljivom pričom o reperkusijama pobune na arheološkom nalazištu u Gornjem Egiptu, koji knjizi daje njeno ime, „drevni nekropolis koga mještani nazivaju el-Madfuna: Pokopani.“ Nadzornik te iskopine postao je zabrinut zbog naglog smanjenja broja policajaca, zbog čega su se pljačkaši i lopovi uzoholili. Odlučio je napraviti veliku drvenu kutiju, ofarbati je u crno, dodati džepne lampe i sirenu i svake noći je pozicionirati na krov svog kamiona. „U mraku je vozilo iznenađujuće dobra imitacija naoružanog tenka, kakvi se mogu vidjeti po svim egipatskim turističkim mjestima.“ Uskoro se selom pročulo da je „policija ponovo aktivna.“
Ova priča daje prostor Hessleru da pomno promišlja o vremenu i prostoru: Gornji Egipat je jug zemlje, što je, primjerice, za posjetioce uvijek iznenađenje, a drevni Egipćani poimali su vrijeme na način koji bi bio „nemoguć… za shvatiti savremenom umu.“ Ali ona također prikriva činjenicu da sam Hessler nije stigao u Egipat prije oktobra 2011 — osam mjeseci nakon svrgnuća Mubaraka i nakon intenzivnih protesta protiv vojne vlasti koji su uslijedi tokom proljeća i ljeta 2011. Kao posljedica toga, knjiga se fokusira ne na pobunu i njene posljedice, već na kasniju izbornu kampanju, koja je rezultirala pobjedom Muhameda Mursija (lidera Muslimanske braće); Mursijevu jednogodišnju vladavinu; vojni udar koji ga je smaknuo s vlasti; i rane početke mandata Abdel Fattaha el-Sisija, generala koji je poveo udar i koji je od tada na vlasti — mandat koji će izgleda još dugo trajati.
Ovo je bilo fascinantno i burno vrijeme. Ali za mnoge Egipćane, to je bila posljedica, borba za ispravljanje broda koji se zamalo prevrnuo. Hessler se uključuje u priču na pola puta i ne uspijeva razlikovati nepromjenjive karakteristike zemlje od potresa koji su uslijedili nakon revolucije. On priznaje, dok razmišlja o napuštanju Egipta, da mu je život tamo bio „težak,“ ali nije jasno da li se taj osjećaj izrodio iz života u Egiptu generalno ili je odražavao postrevolucionarno stanje šoka. (Zamislite nekoga ko se preselio u New York par mjeseci nakon 11. septembra. Koliko bi njegove ili njene impresije bile odraz esencije toga grada, a koliko samo prikaz posljedica nedavne kolektivne traume?)
Hessler zapaža da u poređenju sa Kinom, Egipat se čini neorganiziranim: „ovo je bila jedna gorka lekcija koju sam naučio u Egiptu: nestruktuirani autoritarizam je gori od struktuiranog autoritarizma… Samo par Egipćana mi se činilo zabrinutim da nakon tri godine revolucije, vlasti i dalje nemaju osnovni protokol za reguliranje nereda.“ Komparativni autoritarizam je uvijek rizično polje, ali se ne slažem u potpunosti sa Hesslerovim zaključkom. Manjak volje Egipćana da insistiraju na efikasnoj autokraciji je možda odraz ostataka, ako ne i posljednjih tračaka nade za revolucionarnim ustankom, a ne pokazatelj manjka interesa za kompetentnu vladu.
SVIJET ŽENA
Tu su i druge manjkavosti na Hesslerovoj slici. Njegov fokus na Kairo i Gornji Egipat, primjerice, izostavlja dobar dio zemlje, uključujući Deltu rijeke Nil i sjevernu obalu, dom poznatog, sada izblijeđenog grada Aleksandrije i oko 40 miliona Egipćana, od ukupnih 95 miliona stanovnika Egipta. Umjesto da razotkriva sadašnju realnost tih područja, Hessler uranja u faraonsku prošlost. Kako sam zapisuje, njegov entuzijazam za drevni Egipat nije svojstven ni samim Egipćanima. „Prosječan Egipćanin se ponosi svojoj faraonskom historijom, ali veza je negdje prekinuta, zbog toga što je tradicija islamske povijesti snažnija i bliža,“ piše. „Drevno pripada strancima, a islamsko nama“ je Hesslerov sažetak tipičnog egipatskog svjetonazora. A opet islam igra iznenađujuće skromnu ulogu u ovoj knjizi i obično je prikazan kao izvor ograničenja: zahtjevi ramazanskog posta i nepraktičnost nikaba su naglašeniji od, recimo, radosti koju Egipćani doživljavaju slaveći religijske praznike ili zadovoljstva koje pronalaze u zajedničkim obredima.
Ovaj osjećaj sputavanosti također se prožima kroz Hesslerovu procjenu pozicije žene u Egiptu. „Tek kada sam počeo posjećivati kineske radnje u Gornjem Egiptu sam shvatio koliko sam poželio vidjeti muškarce i žene na jednom mjestu,“ piše. „Godilo je provesti neko vrijeme sa Kinezima — mogao sam sjesti i razgovarati sa Kiki bez da se brinem o reakciji njenog supruga ili da li će moje muško prisustvo naškoditi njenoj reputaciji.“ Hessler izgleda nije proveo mnogo vremena sa ženama za vrijeme svog izvještavanja, ali je razvio jasnu sliku kako bi izgledao svakodnevni život jedne Egipćanke. „Pretpostavio sam da biti žena u Egiptu… zahtijeva stalnu energiju, razmišljanje i prilagodbu,“ piše, dodajući da prosječna Egipćanka mora „prihvatiti prosudbe muškaraca oko nje, prilagođavajući svoju odjeću i ponašanje prema njihovim ulogama: suprug, bliski rođak, daleki rođak, prijatelj supruga, komšija, prolaznik na ulici.“ Dodaje: „naravno, američka i evropska kultura su također postavile nepravedne zahtjeve za žene, ali su oni neusporedivi sa ovima u Egiptu.“ Kao žena čiji je život zahtijevao stalnu energiju, razmišljanje i prilagodbu bilo gdje gdje sam živjela i radila, nedostajao mi je detaljniji prikaz specifičnih načina na koji Egipćanke upravljaju svojim svijetom.
TEŠKA ZEMLJA
Hessler sa uvažavanjem ističe otpornost Egipćana i egipatskog društva, nešto što je bez sumnje zapazio svaki stranac koji je živio u ovoj zemlji tokom nestabilnih godina nakon Mubarakovog svrgnuća. U aprilu 2013, kada je svako malo nestajalo struje širom zemlje, Hessler je posjetio grad u Gornjem Egiptu, Abydos, gdje „navečer, bez struje, policije, i okružen oružjem, sam mogao sigurno šetati selom.“ Sa divljenjem govori o tome kako „u zemlji gdje su sistemi i zakoni uvijek bili slabi, postojale su druge sile koje su sačuvale zemlju od propasti.“ Tražeći objašnjenje za ovu misterioznu stamenost, deducira da „jedina realna struktura bila je ona koja je oblikovala lokalni život davno prije nego su prvi kraljevski grobovi bili iskopani u Pokopanom. To nema nikakve veze sa Bratstvom,… ili Sisijem, ili bilo kojom drugom političkom figurom ili grupom. Za Egipćane, porodica je bila duboka država.“ Da porodica pruža sigurnost i utjehu Egipćanima suočenim sa prostranom ali sklerotičnom i neorganiziranom državom je tipično pronicljivo Hesslerovo opažanje. Ali iako porodica zauzima tako važnu poziciju u egipatskom društvu, isto vrijedi i za religijski zanos, osjećaj za komšijske odnose, patriotizam i jednu neopisivu toplinu i dobronamjernost.
Hessler završava knjigu sa sjetom. „Niko nas nije pitao da odemo u Egipat i niko od nas nije tražio da odemo,“ piše o odlasku svoje porodice, potaknute spoznajom da postoje „granice koliko dugo mogu ostati u mjesto gdje je život tako težak.“ Bio je dirljivo nevoljan da to prizna Egipćanima koje je napuštao i koji nemaju mnogo prilika za bijeg iz tog nereda. Kao mnogi posjetioci Egipta, od kojih će mnogi cijeniti ovu knjigu kao prijateljski vodič, Hessleru su njegova putovanja bila interesantna i kući se vratio s mnogo dobrih priča, koje pripovijeda izuzetno dobro — ali bilo mu je drago što se vraća kući.
To ostavlja čitaoce s pitanjem kakvi su životi onih kojima je Egipat dom. Razočarenje zbog ishoda Arapskog proljeća ostavio je mnogim Zapadnim komentatorima gorak okus u ustima. Toksična mješavina tiranije i anarhije koja je ugasila sve nade za slobodu, dignitet, društvenu pravdu i prosperitet, iznenadila je i razočarala zapadnjačke učenjake i političke analitičare; za mnoge promatrače, umjesto radoznalosti i uzbuđenja pojavilo se odustajanje pa čak i ogorčenost. Dok aktivisti i zapadnjački službenici kritiziraju arapske vlade za kršenje ljudskih prava, a zapadnjački učenjaci odgovaraju svoje studente od potencijalno opasnih istraživanja, većina arapskog svijeta se sada doima zabranjenom čak i za američke studente koji žele naučiti arapski. U međuvremenu, osim trgovaca oružjem i naftnih kompanija, strani investitori su se odmakli od regiona, zabrinuti zbog birokratske paralize i političke nestabilnosti. Nositi se sa svim time je, kako Hessler kaže, naprosto preteško.
Kao posljedica toga, Zapadnjaci znaju sve manje i manje o svakodnevnom životu naroda u Egiptu — a sve više i više toga saznaju online, iz tweetova i blogova i Facebook postova. Mali je broj zapadnjačkih reportera smješten u toj zemlji, a egipatski mediji se ne mogu nazvati slobodnim, a još manje reprezentativnim. Grupe za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da je u egipatskim zatvorima trenutno oko 40,000 političkih zatvorenika — zaprepašćujuća cifra, ali njenu tačnost je teško utvrditi. I iako bih voljela znati kakav je status ovih zatvorenika, isto tako bih voljela znati o prosperitetu hiljada poduzetnika u toj zemlji. Na čemu rade i ko finansira njihove projekte? I, kada je riječ o biznisu, kako danas plove kapetani industrije koji su doživjeli svoj vrhunac za vrijeme Mubaraka? I da li je istina, kako to nagovještavaju lokalne novine, da sve manje ljudi posti tokom ramazana ovih dana? Šta to može reći o religijskim obredima, politici i porodici? I na kraju (iako se ovome teško može naći kraj), šta ostaje iza nada koje su se rodile i ugasile i povjerenja koje je dato i izdato, tokom ustanka 2011? Egipćani su bili iznenađeni dubinom međusobnih razdora, koje su na vidjelo iznijele pobune i njihovi ishodi: raskoli između muslimana i kršćana, revolucionara i reakcionara, liberala i populista, patriota i nacionalista, velikodušnih i škrtih, neustrašivih i preplašenih, bili su od većeg značaja nego su to mogli zamisliti. Budućnost ove zemlje ovisi umnogome o tome kako će se njihovi identiteti ispoljiti i preoblikovati, sada kada su otkriveni.
Danas, većina onoga što Zapadnjaci čitaju i pišu o Egiptu je, zapravo, o Zapadnjacima. Bilo to prosijano kroz fascinaciju turista koji su opravdano zaokupljeni piramidama ili ogorčenje zapadnjačkih analitičara koji su s pravom razočarani autokratama, ono što pišemo tiče se onoga što je nama važno. Možda je to najviše što možemo učiniti. Ali to znači da ono što se istinski tiče Egipćana će vjerovatno ostati pokopano pod našim vlastitim nadama i strahovima.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Esma Latić)
