Životinja je sa svojim golim očnjacima i pjegavim krznom izgledala kao da će zalajati svakog trenutka, ali je bila stara 32.000 godina; očuvana je u ledu 20 metara pod zemljom na sjeveroistoku Sibira.
Dok se Arktik i veliki dio Sibira zagrijavaju najmanje dvostruko brže od ostatka svijeta, permafrost – trajni mraz – iščezava. Čudnovate stvari poput upravo ove vučje glave sve češće se pojavljuju na zemlji koja je i ranije imala običaj ispljunuti čitavog zamrznutog mamuta.
Topljenje trajnog mraza – uz ostale promjene izazvane globalnim zagrijavanjem – preoblikuje ovu zabačenu oblast nekada poznatu kao Kraljevstvo zime. Ovo je jedno od najhladnijih naseljenih mjesta na zemlji ogromne površine; Jakutija bi, da je nezavisna, bila osma po veličini država na svijetu.
Gubitak permafrosta deformira zemljište i uništava kuće i štale. Obrasci migriranja životinja koje su se ovdje lovile vjekovima neprestano se mijenjaju, a gotovo svakog proljeća dolazi do ozbiljnih poplava.
Voda koja je već isprala zemljane puteve i podigla leševe iz grobova, prijeti da potpuno poplavi čitava sela.
Urođenici su u većoj opasnosti nego ikada. Osjećaju se potpuno bespomoćno.
“Sve se mijenja, ljudi pokušavaju shvatiti kako se prilagoditi”, kaže Afanasil V. Kudrin (63), poljoprivrednik iz Nalimska, sela koje broji 525 stanovnika. “Treba nam da se hladnoća vrati, ali je sve toplije, toplije i toplije.”
Klimatske promjene su globalni fenomen, ali su promjene naročito osjetne u Rusiji gde trajni mraz pokriva čak dvije trećine zemlje do kilometra i po dubine.
“Ljudi ne uviđaju razmjere ovih promjena, niti se vlada time bavi”, ističe Aleksandar N. Fedorov, zamjenik direktora Instituta Melnikov, istraživačkog tijela u Jakutiji koje se bavi trajnim mrazom.
Jakutija čini blizu 20 posto Rusije, predjeli su nepregledni, a saobraćaj vrlo ograničen. U ovoj oblasti živi manje od milion ljudi, a na dalekom sjeveroistoku koji se u potpunosti nalazi iznad Arktičkog kruga, leži oblast Srednekolimsk veličine Grčke. U svega deset sela živi osam hiljada stanovnika. Ova oblast je sinonim za zabačene krajeve. Carica Elizabeta prve istaknute političke zatvorenike izgnala je u Srednekolimsk 1744. godine. Iz Sankt Peterburga je tada bilo potrebno godinu dana da se stigne u Srednekolimsk. U Jakutiji postoje dva puta, a jedan od njih koji su sagradili zatvorenici iz Gulaga još uvijek nije asfaltiran.
Ljeto je u Srednekolimsku nekada trajalo od 1. juna do 1. septembra, ali sada počinje nekoliko sedmica ranije i isto toliko kasnije se završava. Januarske temperature su se ranije kretale oko -59 stepeni Celzijusa, a sada su oko -46.
Prosječna temperatura na godišnjem nivou u Jakutsku je sa -10 stepeni porasla na -7,5 stepeni Celzijusa, navodi Fedorov.
Toplije zime i duža ljeta polako tope smrznutu zemlju koja pokriva 90 posto Jakutije. Površinski sloj koji se otkravljuje ljeti, a zatim ponovo smrzava na zimu, sada ide i do tri metra dubine, dok je ranije najveća dubina iznosila manje od metra.
Zemlja je, takođe, vlažnija. Snijeg i kiša formiraju izolacioni sloj koji ubrzava otapanje dubljih slojeva. Maltene svakog maja dolazi do poplava.
Ne samo da su se promijenile rute kojima se irvasi kreću, već šume nastanjuju nepoznate vrste insekata i biljaka.
Lovci u Nalimsku, 18 kilometara sjeverno od Srednekolimska, nekada su ribu skladištili sedam metara duboko u permafrostu koji je predstavljao vrstu prirodnog zamrzivača. Sada meso truhli.
Selo Berjozovka plavi se svakog proljeća već čitavu deceniju. Broji oko 300 stanovnika koji se moraju popeti na brodiće da se ne bi udavili, a Berjozovka je jedino mjesto na kojem žive Eveni, ili Lamuti, tungusko-mandžarski narod i tek jedno od brojnih urođeničkih plemena.
“Pričalo se o napuštanju sela, ali ljudi se nisu htjeli iseliti”, kaže Oktijabrina R. Novoseltseva koja se nalazi na čelu Udruženja urođeničkih naroda sa sjevera u Srednekolimsku. “Izgubili bi sve, njihova kultura bi nestala.”
Vlada u udaljenoj Moskvi je apstraktni koncept. Mještani su prepušteni sami sebi.
Čak i državnim organizacijama i institutima nedostaju sredstva za komplicirani rad na terenu neophodan da bi se adekvatno odgovorilo na topljenje trajnog mraza. Ne mogu izmjeriti ni, na primjer, koliko metana mikrobi u otopljenoj zemlji proizvode i tako doprinose globalnom zagrijavanju.
“Ne sprovodi se monitoring, tako da moramo pažljivo posmatrati i vidjeti šta će se dogoditi”, kaže Jevgenij M. Slepcov koji upravlja oblašću Srednekolimska.
Dok se trajni mraz topi, dijelovi zemljišta tonu i transformiraju teren u naizmjenični niz kratera i bregova – termokarst.
Poljoprivrednici u Jakutiji zamijenili su krave domaćim konjima. Oni manje jedu, ali i daju manje mlijeka, a tržište konjskog mesa je ograničeno. Kada kopitima ne uspiju prodrijeti kroz naslage snijega i leda u potrazi za hranom, umiru.
Nikolaj S. Makarkov (62) zida novu kuću. Umoran je od renoviranja stare koja je potonula čak četiri puta.
Prije mnogo godina, seoski put išao je ravno, a čitavom njegovom dužinom nizale su se štale. Blatnjava staza ispunjena kraterima sada jedva da podseća na taj put. Napuštene kuće naginju se pod čudnim uglom.
“Kao da je bio rat”, kaže Makarkov čija je nova kuća odignuta od zemlje stubovima ukopanim u permafrost – makar tamo gdje ga još uvijek ima – skoro pet metara.
“Uskoro neće biti zemljišta na kojem ćemo moći podići kuće u ovom selu. Ja ću živjeti još trideset ili četrdeset godina i nadam se da će mi kuća potrajati makar toliko.”
(TBT, NYT)
