Autor ovog teksta je Dalija Šajndlin, politički konsultant, u čijoj biografiji se između ostalog navodi da je do 2014. godine bila u prilici da u različitim periodima radi na istraživanjima i za Srpsku naprednu stranku i za Demokratsku stranku u Srbiji.
U tekstu se navodi da i Netanyahu i Vučić pokušavaju upravljati nerazriješenim konfliktima u kojima se zemlje na čijem se čelu nalaze smatraju agresorima.
Obojica su političke karijere započeli kao propagandisti koji su dobro naučili kako da svoje zemlje svijetu predstave kao žrtve. Obojica su, također, savladali narativne vejštine kojima se koriste da sebe predstave istovremeno kao žrtve i spasitelje.
Srbija je kao i Izrael mala zemlja sa velikim problemima koja još uvijek živi u sjenci svirepog rata. Posljednji – vođen 1999. godine oko Kosova, kada je zemlju bombardirao NATO – nikada nije riješen.
U tekstu se navodi da se Vučić istakao u političkim krugovima u vrijeme raspada Jugoslavije. Tek što je napunio 28 godina postao je ministar informiranja u vreme tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića, svega tri godine poslije masakra u Srebrenici. Tri sedmice prije nego što je preuzeo funkciju, srpske snage pokrenule su dvodnevni napad na Kosovu usmrtivši desetine civila. Srbija je privukla pažnju međunarodne zajednice, imala je štošta objasniti, a Vučić se brusio braneći Beograd pred stranim silama.
Netanyahu je također započeo svoju diplomatsku karijeru u vrijeme krize u kojoj je Izrael bio pozicioniran kao agresor: Prvi libanski rat 1982. godine. Imao je 32 godine kada je postao zamjenik u izraelskoj ambasadi u Washingtonu. Ubrzo potom izraelske snage dopustile su da saveznička libanska milicija izvrši masakr nad civilima u dva palestinska izbjeglička kampa. Čitav svijet bio je u šoku. Netanyahu je potom postao ambasador Izraela u UN-u gdje je od 1984. do 1988. objašnjavao izraelsku okupaciju južnih teritorija Libana, kao i Palestine.
Obojica su pred svijetom insistirala na tome da je agresija opravdana zato što su njihovi narodi žrtve. Vučić je tvrdio da je neophodno da se srpska vojska bori protiv Oslobodilačke vojske Kosova koja je smatrana terorističkom organizacijom; Netanyahu je tvrdio da Izrael vodi rat za opstanak protiv terorizma. Obojica su kritizirali zapadne medije zato što su klevetali Srbiju odnosno Izrael i osuđivali medijske organizacije zbog propagandnog sadržaja.
Netanyahu je izgubio izbore 1999. godine, a Vučić je poslije Miloševićevog pada 2000. izgubio posao. Obojica su međutim brusili svoje vještine dok su mirno čekali svojih pet minuta. Do trenutka kada su se vratili na vlast – Netanyahu 2009. kao premijer, a Vučić 2012. kao zamjenik predsjednika vlade – obojica su već počeli predstavljati sebe kao žrtve koje će prevazići pritiske međunarodne zajednice i lokalne interese kako bi spasili svoju naciju.
Nakon što je Netanyahu ponovo preuzeo vlast u Izraelu, međunarodni mediji ponovo su postali neprijatelji. Kada je izraelski komandos 2010. godine u Gazi ubio 10 turskih državljanina, Erdogan – koji je u to vrijeme obavljao funkciju premijera Turske – nazvao je žrtve mučenicima, a svjetski mediji osudili su napad. Netanyahu je iz inozemstva požurio u Izrael gdje je sazvao vanrednu konferenciju za štampu na kojoj je rekao da se Izrael “suočava sa napadom međunarodnog licemerja – i to ne prvi put”. Tim riječima uspio je u Izraelu incident pretvoriti kao napad na zemlju.
Tokom narednih nekoliko godina Netanyahu je neprekidno insistirao na tome da strani mediji – UN i svi drugi koji su javno kritizirali njegovu vladu – pokušavaju da “delegitimiziraju” Izrael. Izraelci su se, zapravo, držali ideje da su David, a ne Golijat. Prepredeni Netanyahu koji je umio sa riječima, sa svojim uglađenim engleskim, bio je njihov spasitelj, onaj koji je zemlju branio od svih navodnih neprijatelja, od Erdogana do New York Timesa.
U Srbiji je neriješeni status Kosova i srpske manjine koja na Kosovu živi, također podstakao narod da svoju zemlju posmatra kao vječitu žrtvu. Brutalni ratovi iz devedesetih u Srbiji se i danas doživljavaju kao neophodni; oni su služili da zaštite srpski živalj u drugim republikama koje su sa Srbijom činile Jugoslaviju. Često se doživljaj rata miješa sa ranijom historijom kada su hrvatske ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata sprovodile nasilje protiv Srba. Istraživanje OEBS-a iz 2011. godine pokazalo je da čak 69 posto Srba smatra da su upravo Srbi preživjeli najveću štetu u ratu, navodi se između ostalog u ovom tekstu.
Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju u Hagu je tokom dvijehiljaditih solio tu ranu; većina ratnih zločinaca koju je sud gonio bili su Srbi. Iako su strani posmatrači podržali doživotne kazne zatvora za Ratka Mladića i Radovana Karadžića zbog zločina u Bosni, njih dvojica se u rodnom kraju doživljavaju kao heroji. Kada je Karadžić prvobitno osuđen 2016. godine, Vučić je rekao: “Nećemo nikome dozvoliti da gazi Srbe zato što su Srbi.”
Istinska politička briljantnost Vučića i Netanyahua ogleda se, međutim, u njihovoj sposobnosti da žrtva-pobjednik narativ predstave kao ličnu priču. Kada se Vučić vratio u žižu političke javnosti, brže bolje je svima stavio do znanja da ga neko hoće ubiti. To nije nemoguće iz prostog razloga što Balkanci imaju bogatu tradiciju političkih atentata koja se nastavlja do danas. Vučić je udario i na jednog od glavnih oligarha u zemlji, Miroslava Miškovića, kako bi dokazao da vodi borbu protiv korupcije. Time je u očima javnosti prvi put postao heroj, ali i potencijalna meta podzemlja.
Pošto je postao premijer 2014. godine, Vučić je uspostavio neposredniji utjecaj na medije. Mediji su počeli da se neprestano bave zavjerama protiv njega, a naslovi u tabloidima pod njegovom kontrolom vrištali su da ga se političke sile žele riješiti, da ga ubice čekaju u zasjedi u svakom ćošku i da atentatori kuju zavjeru da ga raznesu bazukom.
Sa Netanyahuom nije mnogo drugačije. Kada je izraelsko tužilaštvo saopćilo da će ga goniti zbog niza optužbi za korupciju, Netanyahu je rekao: “Lov na vještice protiv mene nikada ne prestaje. Prosuli su moju krv, a sada žele prosuti krv moje žene.”
Najveće narativno dostignuće lidera kao što su Netanyahu i Vučić je predstavljanje sebe kao žrtve koju progone zbog odanosti narodi i zemlji. Optužbe za korupciju, nepotizam ili autoritarne taktike, prema ovoj logici, samo su oružje koje neprijatelji koriste za napad.
Vučić je imao lahak prolaz kada je udario na oligarhe. Sada se svaka politička prijetnja predstavlja kao djelo i zavjera tajkuna, privatnika i stranih aktera – ne računajući, naravno, strane investitore koje je sam doveo, a koje brani kao krucijalan izvor ekonomskog rasta.
Netanyahu također insistira na tome da ga napadaju zato što je odan svojoj zemlji. Medijska istraga 2008. godine pokazala je nepropisno finansiranje putovanja na koje Netanyahu otišao za vrijeme Libanskog rata 2006. godine. On je tada odgovorio da je riječ o “političkom progonu usmjerenom protiv njega”, a kada je izraelska policija zatražila da se protiv njega podigne optužnica početkom 2018, Netanyahu je građanima rekao: “Vi znate da sve što radim, radim sa samo jednim ciljem: dobrobit zemlje.”
Netanyahu i Vučić koriste iste taktike kada je riječ o vanjskim pritiscima, naročito sa Zapada. Kada je američka vlada saopćila da je razočarana zato što se Netanyahu protivio ustupcima u pregovorima sa Palestinom 2014. godine, Netanyahu je rekao: “Anonimne figure me napadaju samo zato što branim sigurnost Izraela.” Njegova lična borba je pitanje nacionalnog opstanka.
Vučić je preuzeo predsjedničku funkciju 2017. godine, dok se Netanyahu pripremao uploviti u četvrti mandat zaredom (peti ukupno) ove godine prije nego što su pregovori o sklapanju koalicije propali. On će se ponovo kandidirati na izborima u septembru.
Obojica se hvale dostignućima na upravo onim poljima na kojim “strongmeni” i populisti briljiraju: pozitivni makroekonomski indikatori, poboljšana integracija u globalnu ekonomiju, diplomatski uspjesi i impresivni infrastrukturni projekti. Obojica su, međutim, iskoristila svoje pozicije moći da unazade demokratske i liberalne institucije. Oni vrše pritisak na medije, napadaju ih i kontroliraju, a one koji ih kritiziraju delegitimiziraju kako bi konsolidirali moć.
Obojica, međutim, uživaju podršku baze pristalica koji se diče njihovim dostignućima, iako prosječni građanin od njih nema nikakve koristi. Za nezaposlenog Srbina ili Izraelca koji jedva da imaju platiti kiriju, uspjesi njihovih lidera simbol su nacionalnog trijumfa. Birači su spremni žrtvovati nekoliko liberalnih ideja u zamjenu za jednu takvu pobjedu.
U Srbiji se od decembra 2018. godine održavaju demonstracije. Jedina stvar koja ih sprečava da budu efikasni je ideološka kakofonija; među demonstrantima su i ultranacionalisti i liberali. Svi, ipak, dijele jednu stvar: bijes prema Vučiću i odbijanje njegovih antidemokratskih taktika.
Masovni protesti održavaju se i u Izraelu. U decembru 2017. godine izraelski parlament je želio raspravljati o zakonu kreiranom sa ciljem da se lično Netanyahu zaštiti dok policija vršlja po optužbama za korupciju. Zakon je izazvao spontane demonstracije na kojima se zahtijevalo da Netanyahu izmijeni nacrt. Ove godine, krajem maja, više od 100.000 ljudi okupilo se u Tel Avivu na protestu protiv Netanyahua koji je zahtijevao da budući koalicioni partneri podrže pravne mjere o ličnoj zaštiti u njegovom sljedećem mandatu.
I Vučić i Netanyahu sada se, možda, nalaze na prelomnim tačkama. Kada napad na institucije više ne izgleda baš kao samožrtvovanje, već kao širenje lične moći, i kada se ustanovi da lider ipak postupa u skladu sa ličnim interesima umjesto državnim, ona fasada žrtve i spasitelja mogla bi se urušiti kao kula od karata. Ovaj narativ je omogućio uspon obojice lidera – ali uloga žrtve im neće vršiti posao zauvijek.
(TBT, Foreign Policy)
