Piše: Tim Parks, thebosniatimes.ba
Znamo da je pojava željeznice povećala prodaju knjiga. Ako izuzmemo razgovor i zurenje kroz prozor, šta čovjek na dugom putovanju može raditi osim čitati? Ana Karenjina je čitala u vozu kad je shvatila da je mladi grof Vronski tako silno privlači da je spremna za veliku, životnu promjenu.
Da li je moguće da su vozovi, autobusi i avioni zaista doveli do porasta književne proizvodnje? Izvjesno je da su ta prevozna sredstva brzo prodrla u svjetove pisaca. Prva slika koju Virginia Woolf pamti iz djetinjstva je majčina haljina u omnibusu. Nakon što je zamalo poginuo u željezničkoj nesreći, Dickens je napisao priču „Davalac signala“, koja važi za jednu od najboljih priča o duhovima svih vremena. Idiot Dostojevskog počinje dugom scenom u vozu. Kao i Tolstojeva Krojcerova sonata. I, naravno, Tolstoj je umro na željezničkoj stanici dok je bježao od svoje žene poslije 48 godina jedne od najplodnijih disfunkcionalnih veza u književnosti.
D.H. Lawrence je posebno volio zelene tramvaje koji su subotom uvečer vozili rudare notingamširskih rudnika u grad, na provod. Oni bi „uronili u crni industrijski predio, onda uzbrdo i nizbrdo… bodri, puni sebe, nekako odvažni, zeleni kao vesela grančica peršuna iz crne ugljarske bašte“. Kasnije se zaljubio i u parobrode. „I pljas! reklo bi more kad bismo presekli talase“, kaže u Moru i Sardiniji. „To čudno ritmičko pljuskanje i šuplje bubnjanje parobroda na moru ima narkotičko, gotovo sluđujuće dejstvo na ljudski duh.“
Giovani Verga, kome se Lawrence veoma divio, opisuje zavist koju voz izaziva u jednom italijanskom seljaku u senci vulkana Etna. „O, mora da je divno voziti se tako i zadrijemati! Kao da je pred njim tutnjao djelić grada sa svojim uličnim svjetiljkama i blistavim izlozima“. Zvuk tutnjave udaljenog voza i kloparanje njegovih točkova između stabala bresaka daje Angvili, junaku romana Mjesec i kresovi Cezara Pavezea, opojni nagovještaj slobode, „kao da sam se napio vina“.
Putovanja Antonija Tabukija bila su više melanholična nego oslobađajuća. Sumorni autobus iz Madrasa za Mangalor, u poznoj noći, spada među najbolje scene u Indijskom nokturnu. Zabačena stanica na kojoj putnici čekaju vezu za autobus Mudabiri-Karkala jedno je od nekoliko mjesta na svijetu gdje je pisac mogao pružiti svom junaku priliku za razgovor sa groteskno deformiranim djetetom vidovnjakom.
Nije neobično što junaci Konformiste Alberta Moravije vode ljubav u vozu, dok u novije vrijeme Fleur Jaeggy opisuje, u S.S. Proleterki, svoj adolescentski alter ego, 15-ogodišnjakinju koja na krstarenju Mediteranom otkriva seks i malo šta drugo. Naravno, duga putovanja avionom, vozom i brodom mogu biti užasno dosadna („8 sati u vozu je težak usud“, žali se jedan od junaka Zlih duhova Dostojevskog). Ako nemate knjigu da njome prekratite vrijeme, seks, ubistvo (u Orijent Ekspresu) i haos nužno će zaokupljati ili barem golicati piščevu uobrazilju: padaju nam na um Čovjek-zvijer Emila Zole, Ubistvo u Orijent Ekspresu Agathe Christie, Voz za Istanbul Grahama Greena. Ali vratimo se u prozaičniju stvarnost: dok su kupei italijanske željeznice još imali zavjese na vratima, često mi se događalo da uznemirim i postidim ljubavnike u vozu koji je u 21.05 polazio iz Milana za Veneciju.
Pošto nema kraja nabrajanjima i anegdotama, poći ću korak dalje i reći da postoji duboka veza između knjiga i prevoznih sredstava, baš kao i očigledna analogija između priča i putovanja. I priče i putovanja nekuda vode, nude nam iskorak iz rutine i priliku za neobične susrete, nova mjesta i duševna i duhovna stanja. Ali bez prevelikog rizika. Kada letimo iznad pustinje ili kroz nju jurimo, zapravo ne moramo stvarno da je doživimo. To je zaobilazna avantura. Isto je i sa knjigom. Roman može biti potresan ili zagonetan ili dosadan ili neodoljiv, ali malo je vjerovatno da će nas izložiti realnoj opasnosti.
Uz to, putnik koji se susreće sa strancima iz raznih klasa i podneblja mora postati svjesniji sebe i krhkosti identiteta. Kako se mijenjamo kad razgovaramo s različitim ljudima! Koliko su naši životi drukčiji kad se prema tim ljudima otvaramo. „Ko sam ja?“ pita se Ana Karenjina dok posmatra saputnike u vozu za Sankt Peterburg. „Ja ili neka druga žena?“ Upravo takva kolebanja imao je na umu papa Grigorije XVI kad je 40-ih godina 19. vijeka zabranio željeznicu u papskim državama. Strahovao je da bi ona omogućila ljudima da jednostavno, kupovinom vozne karte, umaknu dobronamjernom nadzoru svojih voljenih svećenika. Dobri papa se plašio i knjiga, te je mnoge zabranio. Naime, tajni naum pisca je da uzdrma čitaočev identitet opisivanjem promjena u životu svojih junaka – koji vrlo često putuju.
Mada neki romani liče na supersonične letove, a drugi na klaj-klaj putovanja, sasvim sam siguran da je voz prevozno sredstvo koje je najbliže doživljaju pisanog narativa. U avionu smo zarobljeni na svom sjedištu i suviše udaljeni od zemlje da bismo je doživjeli. U autobusu smo u velikoj mjeri dio saobraćaja, što znači da zavisimo od okolnosti.
U vozu smo tek nekoliko stopa iznad zemlje, blizu svijeta koji promiče pored nas, a ipak od njega odvojeni i zaštićeni; oslobođeni od odgovornosti, ali pozvani da obraćamo pažnju. Zar nije upravo to iskustvo čitanja knjige? Zar pisac ne traži upravo taj odnos prema svijetu dok piše, siguran u svojoj sobi, a ipak tijesno povezan sa svojim likovima? Virginia Woolf je savršeno opisala to osjećanje u kratkoj priči iz 1919. godine:
„Iz brzog voza gledala sam brda i polja i vidjela čovjeka sa srpom koji je podigao pogled dok smo prolazili, a ljubavnici u dubokoj travi zurili su u mene bez snebivanja dok sam ja otvoreno zurila u njih. Neki teret je spao, neka prepreka je bila uklonjena.“
(TBT, The New York Review of Books)
