Imao je 63 godine u to vrijeme, ali mnogi naučnici tvrde da nema podataka o tome da je bolovao od bilo koje bolesti. Pjesnici bi rekli da je umro od tuge, oko godinu dana nakon smrti njegovog jedinog sina Titusa.
Iako je Rembrandt uživao svjetsku slavu, trošio je daleko više nego što je sebi mogao priuštiti, bankrotirao i živio od crkavice. Sahranjen je u iznajmljenom, neobilježenom grobu.
Njegovi ostaci kasnije su iskopani i uništeni, a mjesto na kojem je počivao nije obilježeno.
Hajde da na trenutak razmotrimo Rembrandtovu smrt pošto se ona dogodila prije tačno 350 godina, 1669. Muzeji širom svijeta, od onih u Amsterdamu do onih u arapskim zemljama, pripremaju izložbe kojima će obilježiti Rembrandtovo izvanredno umjetničko naslijeđe, ali i život koji je bio daleko od remek-djela.
Uz obnovljeno interesiranje za ovog slikara, bakropisca, grafičara, crtača, ljubavnika, borca, genija i dužnika, potpuno je u redu pitati: Ko je Rembrandt danas? Kako tumačimo život i djelo majstora zlatnog doba Holandije koji je doživio nevjerovatnu slavu, a kojeg iznova i iznova uskrsavaju različite generacije ljubitelja umjetnosti koji u njegovim djelima pronalaze novo značenje?
“Veoma je malo ljudi koji znaju priču o Rembrandtovom životu”, kaže Tako Dibits, direktor Rijksmuzeja, nacionalnog muzeja u Holandiji, koji u godini obilježavanja 350-godišnjice Rembrandtovog života predstavlja ključnu izložbu “Svi Rembrandti”. Čitava muzejska postavka Rembrandtovih djela – 22 slike, 60 crteža i 300 printova – bit će izložena. Izložbu prati i objavljivanje nove biografije o slavnom slikaru, autora Johnatana Bikera, Rembrandt: Život buntovnika.
Izložba “Svi Rembrandti” prati razvojni put slikara od početaka njegove karijere u Lajdenu, u Holandiji, do njegovih posljednjih djela koja su nastala samo nekoliko dana prije njegove smrti. Postavka se otvara sa 30 autoportreta koji nam omogućavaju da umjetniku gledamo u oči dok iz kovrdžavog 22-godišnjeg mladića stasava u zabrinutog 55-godišnjaka. Vidimo kako se rane skice i crteži uličnih prosjaka, polugolih žena i muzičara kasnije transformiraju u figure na biblijskim scenama koje je slikao. A male portrete običnih ljudi koje je ucrtavao u metalne ploče možemo porediti sa uljima na platnu na kojima su amsterdamski trgovci od kojih je zarađivao za život.
I druge izložbe širom svijeta osvrću se na njegovu karijeru: prvi radovi ispraćeni su u postavci “Mladi Rembrandt 1624–1634” u Muzeju Lakenhal u Lajdenu, dok njegov mladalački uspjeh istražuje izložba “Lajden oko 1630: Nastanak Rembrandta” u Umjetničkom centru Agnes Eterington u Ontariju, u Kanadi.
U Rembrandtovoj kući u Amsterdamu saznajemo o umjetnikovim ličnim odnosima kroz “Rembrandtove društvene veze: Porodica, prijatelji i saradnici”, a u Muzeju Frajs u Holandiji o njegovom romantičnom životu kroz postavku “Rembrandt i Saskija: Ljubav i brak u zlatno doba Holandije”. Izložbe će biti organizirane tokom godine i u Muzeju Tisen-Bornemiza u Madridu, Britanskom muzeju u Londonu, u Hagu i Abu Dabiju, između ostalog.
Organizirati toliko izložbi odjednom moguće je samo zahvaljujući Rembrandtovom impresivnom opusu koji je plod karijere duže od pola vijeka, a koji čini oko 350 slika, 300 grafika i više od 100 crteža.
Sve do 17. vijeka većina evropskih umjetnika smatrala je da bi slikar trebalo da u svom radu predstavlja dobre strane onoga što čini subjekt slike, kaže Biker.
“Jedan od razloga što je on bio optuživan da krši umjetnička pravila bilo je to što je odbijao da u svom radu idealizira”, dodaje on. “Umjesto da naslika lijepu mladu ženu, on bi se bavio nekom običnom, prosječnom, ili bi prikazao staricu punu bora i celulita.”
Pjesnik Andre Pel otpisao je Rembrandta kao “heretika u umjetnosti”, pošto “nije za model izabrao grčku Veneru, već pralju ili seljanku”, naveo je Biker u biografiji. “Opuštene grudi, iščašene ruke, tragovi korzeta na stomaku i čarapa na butinama.”
Za Bikera je upravo to izvor Rembrandtove popularnosti koja ne jenjava kroz vjekove.
“Pokušavao je da prikaže istinu i nije se povinovao zakonima umjetnosti”, kaže on. Rembrandt je riskirao, bez brige o tome koga će uvrijediti.
Weber iz Rijksmuzeja dijeli ovaj stav. Rembrandt je “modelima prilazio vrlo blizu”, objašnjava Weber, “i to je razlog što imate osjećaj da vam je čovjek ili žena na slici blizu; kao da ih je stvorio za vas”. To ne važi samo kada su portreti u pitanju, nastavlja Weber. “Ukoliko posmatrate scene iz Biblije, vidite da on čini istu stvar: Krista i njegove učenike prikazuje kao obične ljude iz komšiluka. Imate osjećaj da je on umjetnik koji se obraća lično vama.”
Dibits kaže: “Rembrandt ne želi da impresionira, već da osjećate, da živite u trenutku. To je potpuno drugačija vrsta retoričkog pristupa od onog na koji smo navikli kod drugih slikara. On priču čini unutrašnjom i navodi vas da osjećate. Njegovi bogovi su, naposljetku, ljudi.”
(TBT, NYT)