Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
Apple je postao tipičan primjer korporativnog izbegavanja poreza, budući da je iznio zakonski prigovor da je nekoliko stotina ljudi koji rade u Irskoj pravi izvor njegovih profita, a onda je postigao dogovor s vlastima te zemlje koji je rezultirao plaćanjem poreza koji iznosi 0,05 posto njegovog profita. Apple, Google, Starbucks i kompanije poput njih tvrde da su društveno odgovorne, ali prvi element društvene odgovornosti treba da bude plaćanje pravičnog udjela u porezu. Ako bi svi izbjegavali i mimoilazili plaćanje poreza poput ovih kompanija, društvo ne bi funkcioniralo, a još manje bi imalo javne investicije koje su dovele do interneta, a na kojem Apple i Google počivaju.
Multinacionalne korporacije godinama podstiču trku u što manjem plaćanju radne snage i proizvodnje, govoreći svim zemljama da moraju smanjiti svoje poreze ispod poreza njihovih konkurenata. Smanjenje poreza predsjednika SAD-a Donalda Trumpa 2017. predstavlja kulminaciju te trke. Godinu dana kasnije možemo vidjeti rezultate – nalet energije koji je to donijelo američkoj ekonomiji brzo jenjava, ostavljajući ogroman dug (koji je prošle godine porastao za više od bilion dolara).
Podstaknuta opasnošću da će digitalna ekonomija lišiti vlasti prihoda za finansiranje funkcije (kao i da će izopačiti privredu kada je riječ o tradicionalnim načinima prodaje), međunarodna zajednica konačno shvata da nešto nije u redu. Ali mahane aktuelnog okvira multinacionalnog oporezivanja, koji je zasnovan na takozvanim transfernim cijenama, dugo su poznate. Transferne cijene se uzdaju u dobro prihvaćen princip da se porezi trebaju odraziti tamo gdje se pojavi ekonomska aktivnost. Ali kako se to određuje? U globaliziranoj ekonomiji proizvodi stalno prolaze granicu, obično u nedovršenom stanju – majica bez dugmića, automobil bez sistema za prenos snage, silicijumski poluprovodnik bez čipa. Sistem transfernih cijena pretpostavlja da možemo uspostaviti vrijednosti na daljinu za svaku fazu proizvodnje i tako procijenimo PDV u okviru zemlje. Ali ne možemo.
Sve veća uloga intelektualne svojine i neopipljivih stvari još više pogoršava stvari jer se polaganje prava na vlasništvo lahko mogu prebacivati širom svijeta. Upravo su iz tog razloga SAD davno prestale koristiti sistem transfernih cijena u okviru SAD-a zarad formule koja pripisuje ukupne profite kompanija svakoj zemlji u odnosu na udio tamošnje prodaje, zaposlenosti i kapitala. Potrebno je da se krećemo ka takvom sistemu na globalnom nivou.
To kako se to zapravo radi pravi ogromnu razliku. Ako se formula uglavnom bazira na finalnim rasprodajama, što se disproporcionalno javlja u razvijenim zemljama, zemlje u razvoju će biti lišene potrebnih prihoda, koji će sve više nedostajati, pošto će fiskalna ograničenja umanjiti protoke humanitarne pomoći. Finalne rasprodaje su možda prikladne za oporezivanje digitalnih transakcija, ali ne za proizvodnju ili druge sektore, gdje je od vitalnog značaja da se uključi i zaposlenost.
Pojedini brinu da bi uključivanje zaposlenosti moglo pogoršati poresku konkurentnost dok vlasti budu težile da podstiču multinacionalne kompanije da stvaraju radna mjesta u svojim nadležnostima. Prikladan odgovor na ovu zabrinutost jeste nametanje minimalnog poreza na dobit korporacija u cijelom svijetu. SAD i EU bi mogle i trebalo bi da to učine same. Ako bi to učinile, ostali bi ih slijedili, sprečavajući trku u kojoj samo multinacionalne kompanije pobjeđuju.
Projekat erozije poreske osnovice i premještanja dobiti Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)/G-20 imao je važan doprinos ponovnom razmatranju oporezivanja multinacionalnih kompanija poboljšanjem razumijevanja pojedinih suštinskih pitanja. Ako, na primjer, u multinacionalnim kompanijama postoji prava vrijednost, cjelina je veća od zbira dijelova. Standardni poreski principi jednostavnosti, efikasnosti i ravnopravnosti treba da nas vode u razmišljanju prilikom dodjele „preostale vrijednosti“, što zagovara Nezavisna komisija za reformu međunarodnog korporativnog oporezivanja (čiji sam ja član). Ali ovi principi se ne poklapaju ni sa zadržavanjem sistema transfernih cijena ni sa zasnivanjem poreza prvenstveno na prodajama.
Politika je važna – cilj multinacionalnih kompanija jeste zadobijanje podrške za reforme koje nastavljaju trku kompanija u poslovanju sa što jeftinijom radnom snagom i proizvodnjom i održavanje prilika za izbjegavanje poreza. Vlade u pojedinim naprednim zemljama gdje ove kompanije imaju značajan politički uticaj će podržati ove napore – čak i ako to šteti ostatku zemlje. Fokusirajući se na sopstveni budžet, druge napredne zemlje će ovo shvatiti kao još jednu priliku da profitiraju nauštrb zemalja u razvoju.
Inicijativa OECD/G-20 odnosi se prema svojim naporima kao prema obezbjeđivanju „Inkluzivnog okvira“. Takav okvir mora biti vođen principima, ne samo politikom. Ako je cilj prava inkluzivnost, glavni prioritet mora biti dobrobit više od šest milijardi ljudi koji žive u zemljama u razvoju i tržištima u razvoju.
/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za 2001. godinu/
(TBT, Copyright: Project Syndicate)
