Isaac Sentilles, dvanaestogodišnjak iz Cleveland Heightsa u Ohiu, veoma je zauzet dječak. Njegova majka Rene se pobrinula za to.
“Na klavir sam ga upisala kada je imao pet godina”, kaže Rene. “Na fudbal je krenuo sa četiri. Išao je na časove plivanja, borilačkih vještina. Sve sam uradila. Naravno da jesam.”
Naravno da jeste. To je ono što većina roditelja u Americi danas radi. I oni su tu da nadgledaju apsolutno sve – voze ih na utakmice, gledaju priredbe iz prvih redova ili samo sprovode nekakve projekte kod kuće kada zbijeni svakodnevni raspored to dozvoli.
Ovakvo roditeljstvo koje je nekada bilo rezervirano isključivo za pripadnike viših klasa, sada se proširilo čitavim socioekonomskim spektrom i duboko se ukorijenilo u zemljama poput Engleske i Australije. Stručnjaci nisu saglasni je li ovakav pristup poželjan ili poguban za djecu, ali jedno je sigurno: način na koji Rene Sentilles odgaja svog sina umnogome je drugačiji od načina na koji je ona odrastala.
“Moj posao nije bio da ih zabavljam”, kaže njena majka Claire Tesin. “Moj posao je bio da ih volim i discipliniram.”
Kako ona gleda na podizanje njene unučadi? “Ne kažem da to ne daje rezultate”, kaže ona. “Ali znam da sam se ja osjećala slobodno kao dijete. Obukla bih farmerke, obula svoje kaubojke i igrala se napolju čitavog dana.”
Pamela Paul iz New York Timesa voljela bi da je više vremena za igru u planovima roditelja, ali brine da mnogo djece ne bi znalo šta će sa tim vremenom. Ta djeca su oduvijek imala odrasle da se pobrinu da njima nikada ne bude dosadno.
Pamela Paul takođe ne misli ni da ovakav način vaspitavanja donosi dobro. Dosada je, kaže ona, ponekad dobra.
“Ukoliko djeca to ne nauče na vrijeme, gadno će se iznenaditi”, napisala je Pamela Paul. “Škola, suočimo se s tim, može biti dosadna, a posao nastavnika nije da zabavi djecu, već da ih obrazuje. Život i nije smišljen da bude beskrajna parada zanimljivosti.”
Dosada ima, piše Pamela, još dublju vrijednost. “Određene stvari se dešavaju upravo kada vam je dosadno. Nije važna dosada sama po sebi; važno je ono što činimo s njom. Kada dostignete tačku pucanja, dosada vas uči da reagirate konstruktivno, da sami učinite da se nešto desi. Ali ukoliko smo neprekidno suočeni sa zaglupljujućom dosadom, nikada ne naučimo kako da se nosimo s njom.”
To učenje je kontinuirani proces. Pitajte četiri miliona ljudi koji su kupili primjerak Umjetnikovog puta Julije Cameron otkada je knjiga objavljena 1992. godine.
Knjiga predstavlja “zvijezdu vodilju za pisce u blokadi i druge umjetnike već više od četvrt vijeka”, napisala je Penelope Green za New York Times. Oni koji se vode načela ove knjige osnovali su grupe na linijama od Toronta do Japana, od Brazila do Rusije, od australijskih pustinja do panamskih džungli.
Jedna od glavnih vježbi kojima ova knjiga podučava zasniva se na bijelom papiru: svaki dan morate početi ispisivanjem tri stranice o tome šta vam se mota po glavi. Druga vježba je “Sastanak umjetnika” – morate provesti dva dana sami svake sedmice, na bilo kojem mjestu koje će vam donijeti novo iskustvo.
Dva sata sedmično možda su previše u rasporedima zauzete moderne djece. Ali mogu, možda, da pronađu trunku vremena ako su makar čisti.
Kako Pamela Paul primjećuje: “Toliko se korisnih ideja rodi pod tušem, kada ste zarobljeni u svakodnevnoj, banalnoj aktivnosti. Pustite svoj um da luta i pratite ga kud god da ide.”
(TBT, NYT)
