Bio je introvertiran, uvijek zadubljen u knjige i novine, volio je historiji, interesovala ga je filozofija”. Pola stoljeća je prošlo, ali 70-godišnju Ivanu Žižkovu uvijek preplave emocije kada pripovijeda o kolegi iz razreda Janu Palachu. “Bio je zgodan, privržen majci i nije oklijevao raspravljati s učiteljima kada se s njima nije slagao, što nije bilo uobičajeno u doba komunizma”, sjeća se Žižkova.
Jan Palach, ili za prijatelje Honza, završio je srednju školu u Melniku, sjeverno od Praga. Tri godine poslije, 16. januara 1969., tada kao student filozofije na Karlovu sveučilištu, zapalio se na Vaclavskim namestima, središnjem praškom trgu.
Svojom gestom želio je osuditi krvavo sovjetsko gušenje Praškog proljeća 1968. i prekinuti malodušje u koje su Česi zapali nakon toga. S teškim opeklinama na 85 posto tijela, umro je u mukama tri dana poslije.
Stotinu hiljada ljudi hodalo je Pragom u tihoj povorci na dan njegova pogreba. “Bila sam negdje na pola puta između Praga i Melnika kada sam u novinama pročitala kratku obavijest: ‘Student JP zapalio se na Vaclavskim namestima’.. Kada sam shvatila da je to Honza bila sam šokirana”, kaže Žižkova “Bilo je nešto u njemu čime je vidio dalje od nas, pokušao je mobilizirati naciju. Divim mu se. Žrtvovao je život. I danas se naježim”, rekla je.
Jan Palach bio je iz skromne porodice iz Všetatyja, sela 30 kilometara od Praga. Otac, koji je umro 1962., bio je slastičar kojem su komunisti zaplijenili slastičarnicu, a majka mu je radila kao prodavačica u kiosku na kolodvoru.
“Jan je 1967. i 1968. bio na dobrovoljnim radnim akcijama u SSSR-u i bio je šokiran koliko je sovjetska realnost drugačija od propagande”, kaže Jana Beranova, predsjednica Društva Jana Palacha iz Všetatyja. “Odbio se prepustiti letargiji u koju je društvo zapalo nakon okupacije i potom donio odluku”.
U zoru 16. januara 1969. vozom je iz Všetatyja stigao do Praga. U svojoj studentskoj sobi završio je proglas kojim je tražio ukidanje cenzure i zabranu propagandnog lista Zpravy (Vijesti) koji su tiskale okupacijske snage i vrvio je onime što se danas naziva “fake news”.
Oko podneva je kupio dva plastična kanistera i vlasnika jedne garaže blizu Vaclavskih namesti nagovorio da mu proda četiri litre benzina. Oko 14.30 stao je ispred Narodnog muzeja, na vrhu glavnog praškog trga, u to doba dana krcata ljudima. Polio se benzinom i užgao žigicu. “Postoje trenuci u historiji kada morate učiniti nešto”, uspio je prošaputati u bolničkoj postelji. Nadahnuto njegovom žrtvom nekoliko Čeha također se zapalilo iz protesta, uključujući studenta Jana Zajica koji je to učinio u februaru na istom trgu.
Dvadeset godina poslije, 16. januara 1989., disident po imenu Vaclav Havel uhapšen je dok je polagao vijenac u spomen na studente mučenike.
Uslijedio je val demonstracija, poznatih pod nazivom “Palachova sedmica” koje su uzdrmale režim i bile uvertira u Baršunastu revoluciju.
“Ima i onih koji ne odobravaju Palachov čin i vjeruju da se trebao boriti na drugi način, ne žrtvujući život”, kaže Beranova, profesorica historije u jednoj praškoj srednjoj školi.
“I ja često mislim o tome, Honza je volio naše ljude i našu zemlju i šteta je što nije s nama, ali njegovo nasljeđe je vrlo važno. Svojim učenicima govorim da uvijek moramo biti aktivni i preuzimati odgovornost za ono što se događa u našoj zemlji”, rekla je.
Jan Palach je prvo pokopan na praškom groblju Olšanyju i grob mu je postao mjesto hodočašća. Zato ga je 1973. policija potajno ekshumirala, kremirala i pepeo pokopala u Všetatyju. Nakon pada komunizma Palachov pepeo vraćen je u praški grob, koji mnogi Česi pohode svakog 16. januara.
(TBT, Hina)
