Piše: Guy Verhofstadt, thebosniatimes.ba
Protesti “Žutih prsluka” u Francuskoj tokom proteklog mjeseca uspoređeni su s historijskom revolucijom u maju 1968. kada su studenti i radnici skoro doveli do zaustavljanja francuske ekonomije u ime političke i kulturne reforme. No, za razliku od svog prethodnika, današnji ustanak nije toliko vježba demokratije nego napad na nju.
Spontani ulični protesti u Parizu tokom proteklog mjeseca dolaze gotovo tačno 50 godina nakon masovne pobune u maju 1968. No, to ne znači da su ta dva događaja usporediva. Les événements de mai 1968. bio je anarhistički ustanak studenata i radnika protiv tradicionalizma i očigledne autoritarnosti predsjednika Charlesa de Gaullea. Današnji “žuti prsluci”, za razliku od toga, izbjegavali su intelektualnu i političku raspravu, i brzo su degenerirali u pobunjenu rulju.
Ono što je započelo kao pristojan protest srednje klase protiv novog poreza na dizelsko gorivo oteli su profesionalni razbojnici i ekstremisti koji se bune protiv migranata, Evropske unije i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. “Pariz gori”, zadivljeno je klicao Steve Bannon, bivši populistički savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se nedavno pojavio uz Marine Le Pen na skupu desničarskog Nacionalnog saveza (bivšeg Nacionalnog fronta). Prema riječima Bannona, “žuti prsluci … upravo su isti tip ljudi koji su izabrali Donalda Trumpa … i koji su glasali za Brexit”.
Još gore, ekstremistički se aktivizam već proširio na susjednu Belgiju i Holandiju, koji sada imaju svoje vlastite „žute prsluke“. I u Italiji Matteo Salvini, ksenofobični ministar untrašnjih poslova, kapitalizirao je na pobuni kako bi postavio štit protiv Macronove politike. Nemojte zanemariti da je u Italiji još očajnija potreba za reformskim ekonomskim programom u Macronovom stilu nego što je u Francuskoj.
Činjenica da agitatori s desne strane koriste pokret Žutih prsluka kao platformu za širenje mržnje i laži trebaju biti alarm za sve Evropljane. Na ovaj ili onaj način, mnoge današnje populističke stranke i pokreti privlače finansijsku podršku iz Kremlja. Postoji sve veći broj dokaza koji upućuju na to da je referendum u Velikoj Britaniji o Brexitu 2016. godine bio pod utjecajem “tamnog novca” iz Rusije. Ruski trolovi nastavljaju poticati islamofobnu mržnju širom zapadne Europe.
Alt-right je vrlo uspješno iskorištavao strahove ljudi da potkopavaju globalna rješenja za globalne izazove kao što su migracija i klimatske promjene. Onima koji se bore za preživljavanje, desničarske poruke o izbjeglicama i migrantima koji“ kradu“ poslove i uništavaju evropsku kulturu mogu djelovati uvjerljivo. A u ruralnim kućanstvima koja se suočavaju s nešto većim porezima na gorivo, prikladno je vjerovati da su klimatske promjene samo podvala propagirana od strane političkih elita i “medija”.
Protupokret širenju takvih dezinformacija odavno je pokrenut. Prvi korak u narušavanju populističke, evroskeptične plime jeste da govorimo istinu i ukazujemo na laži. Ali nemojmo biti naivni. Suzbijanje prijetnje alt-righta u našim društvima također će zahtijevati duboku reformu.
Zajednička populistička kritika EU je ta da ona funkcionira neobjašnjivo i često nerazumljivo. Ipak, ako ništa, EU ima tendenciju biti prilično slaba u svjetlu globalnih izazova. Suprotno populističkim tvrdnjama o prekoračenju ovlasti, evropske institucije gotovo uvijek čine “premalo, prekasno”. To se mora promijeniti i to radikalno. Moramo EU učiniti daleko demokratskijom, transparentnijom i djelotvornijom – tj. suverenijom – nego što je danas.
To ne zahtijeva da ponovno otkrivamo točak. Trebamo se samo vratiti idejama evropskih utemeljitelja: Jeana Monneta, Paul-Henrija Spaaka, Roberta Schumana, Alcidea de Gasperia i drugih. Ti čelnici imali su jasnu viziju jednostavnije, ali još jače Unije, koju nije vodila komisija od 28 članica, nego prava vlada s 12 ministara. Dopustili bi Evropljanima da izravno glasaju za parlament s punim zakonodavnim ovlastima, bez sistema jednoglasnosti koji je dopustio da nestašne države članice kao što je Mađarska vezuju ruke cijeloj Uniji.
Prije svega, liberalnu demokratiju ne smijemo izjednačiti sa status quo-om, što prije svega garantuje sporo, naporno donošenje odluka. Ako bi EU odjednom trebala donijeti kolektivne odluke jednostavnom većinom, problemi s kojima se suočavamo više neće izgledati nerješivo. Evropa bi konačno mogla sama stajati na svojim nogama i rješavati probleme svojih građana.
Na primjer, s evropskom vojskom koja bi služila kao autonomni stub u NATO-u, EU se više neće morati povinovati SAD-u u sigurnosnim odlukama. S jedinstvenim evropskim digitalnim tržištem mogle bi se konačno pojaviti evropske alternative Googleu, Facebooku, Amazonu, Samsungu i Huaweiu. A s evropskom graničnom patrolom i obalnom zaštitom, Evropljani bi bili mnogo manje zavisni od Turske, Rusije i drugih kada je riječ o upravljanju migracijskim tokovima.
Naravno, kontroliranje naših granica ne znači da se isključujemo iz vanjskog svijeta. Evropa će uvijek morati sarađivati s drugim silama. Ali to se mora učiniti s položaja snage.
Ako EU ponovno može otkriti svoj demokratski potencijal, alt-right više neće imati temelje za pokretanje napada na međunarodnu saradnju i multilateralizam. U demokratskoj Evropi, građani koji budu izlazili na ulice činit će to ne da traže žrtvene jarce u migranatima i novinarima, nego da traže rješenja za prave izazove s kojima se suočavamo.
Prije nego što je bio preuzet, pokret žutih prsluka temeljio se na istinskoj zabrinutosti glede ekonomske sigurnosti. Pouka za sve zemlje članice EU je da moramo poduprijeti naše nacionalne sisteme socijalne-sigurnosti, dok provodimo reforme na nivou EU. S punopravnom bankarskom unijom osigurala bi se štednja građana, a porezni obveznici ne bi završili na udici zbog raskalašenosti privatnog sektora. I uz kompletnu monetarnu uniju i autonomni zajednički budžet, eurozona bi bila daleko elastičnija u slučaju druge finansijske krize.
Dok Evropa ne pristupi ozbiljno ekonomskim reformama, naša će privreda i dalje ostati slabije strukturirana u odnosu na ostatak svijeta. Od 2010. godine prosječna godišnja stopa rasta u eurozoni iznosila je 1,3%, u usporedbi s 2,3% u SAD-u. Taj jaz predstavlja 1,2 biliona eura (1,4 biliona dolara) od 2010. do 2018. godine, ili oko 500 milijardi eura izgubljenih u smislu poreznih prihoda. Samo za Francusku, svake godine iznosi 10 milijardi eura – budžetski trošak onoga što je Macron nedavno predložio da ispuni originalne zahtjeve žutih prsluka.
Nezadovoljstvo koje Evropa treba neće se dogoditi na ulicama Pariza ili Bruxellesa, nego unutar paraliziranih institucija EU. Već više od pet desetljeća, vlast unutar Europe podijeljena je između konzervativaca i socijalista koji se, zajedno, nisu uspjeli suočiti s izazovima današnjice.
Vrijeme je da ostavimo evropsku govornu trgovinu iza nas. Sadašnja era zahtijeva djelovanje. U izborima za Evropski parlament u maju 2019. “Generation Europe” može razbiti stari politički poredak i odvesti revoluciju s ulice u hodnike evropske demokratije.
(TBT, Project Syndicate)
