Dvije savršene oluje pogodile su arapski svijet u protekloj deceniji. 2011., tokom optimistično nazvanog „arapskog proljeća“, narodnim ustancima zbačene su autokrate širom regije. Povećale su se nade da će ovi mirni protesti otvoriti vrata novoj eri demokratije na Bliskom istoku. Ali, osim u Tunisu, završili su velikim nemirima ili smrtonosnim građanskim ratovima. Zatim 2014., lideri iz regije doživjeli su novi udarac kada su cijene nafte pale zaprijetivši osnovnom modelu vlasti na kojem je počivala njihova moć. Niske cijene nafte režimima su otežale da gomilaju već pune budžeta, potplaćuju elite i odgađaju već odgađane reforme. Ovo nije privremeno odstupanje: malo je vjerovatno da će se cijene nafte ikada vratiti na nivo na kojem su bile prije 2014.
Na površini, čini se da su arapske države prevazišle ove dvije oluje, iako nesigurno. Ali, predstoji još turbulencija. Šokovi 2011.i 2014. tek su prvi simptomi dublje transformacije koja se odvija u regiji: ključni dogovori koji su temelj stabilnosti u bliskoistočnim zemljama se raspadaju, a ukoliko se regionalni lideri ne ubrzaju pri donošenju novih dogovora sa svojim građanima, doći će i veće oluje.
Više od pola stoljeća, bliskoistočne vlade koriste bogatstvo od nafte kako bi finansirali sistem ekonomskih mecena. Poznate kao „zemlje najmodavci“ ove vlade zarađuju znatan dio svojih prihoda prodajom nacionalnih resursa ili očekivanjem strane podrške radije nego ubiranjem poreza od građana. U nekim zemljama, poput Saudijske Arabije i UAE-a, prihodi dolaze od prodaje domaćih naftnih resursa; u drugima, poput Egipta i Jordana, dolaze u obliku transfera od regionalnih mecena i njihovog bogatstva od nafte. Širom Bliskog istoka vlade koriste naftne resurse da finansiraju stabilne poslove, obrazovanje i zdravstvenu njegu, a lideri zauzvrat dobijaju političku poniznost. Ali kako cijene nafte ostaju niske i kako se mijenja demografska slika regije, taj osnovni sistem već gubi na održivosti. Bez prihoda neophodnih za snabdijevanje neefikasnih sistema, vlade se bore održati svoj dio dogovora. Njihov primarni izvor političkog legitimiteta im izmiče.
Reagiraju li na ovu igru sudbine jačanjem svoje moći i ne provodeći značajne reforme, bliskoistočne vlade riskiraju nove društvene nemire daleko većih razmjera od onih ranije. Jedini izlaz uključivat će ekonomske i političke reforme koje stvaraju fundamentalno novi društveni ugovor na Bliskom istoku. Bez pouzdanog modela na koji se mogu osloniti, vlade moraju graditi produktivne ekonomije koje se temelje na vrijednostima, a ne lojalnosti, i kojima dominira privatni sektor, a ne država. Budući da će takve velike strukturne promjene dovesti do otpora i problema, one će biti nemoguće bez podrške javnosti. Ekonomske prilagodbe neće uspjeti bez političkih promjena koje su barem približno drastične. Ako bliskoistočne vlade prihvate privredne reforme zajedno sa većom političkom odgovornošću i sudjelovanjem, one mogu imati barem nekakav izgled za dugoročnu stabilnost. Ako ne, sljedeća, veća oluja stići će uskoro.
PREKRŠENI DOGOVOR
Društveni ugovori koji obavezuju bliskoistočne vlade i njihove građane tradicionalno su nametnuti s vrha. Ove autoritarne pogodbe u kojima vladari osiguravaju legitimnost i podršku putem javne potrošnje, a ne participativnih političkih procesa, utemeljeni su na sistemu najma. Koristeći bogatstvo od nafte, vlade bi funkcionirale kao mecene, djelujući kao glavni nabavljači radnih mjesta, subvencija i osnovne zdravstvene zaštite i obrazovanja. Zemlje koje proizvode naftu – Alžir, Bahrein, Iran, Irak, Kuvajt, Libija, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – koriste prihode od njene prodaje. Zemlje koje uvoze naftu – Egipat, Jordan, Maroko i Tunis – oslanjale su se na velike uplate svojih susjeda prozvođača i novca koji stiže od njihovih građana zaposlenih u inozemstvu u naftnoj industriji. Zaljevske države podržavale su zemlje uvoznice nafte, osobito Egipat i Jordan, iz političkih razloga (kako bi se osiguralo da su pozicije tih zemalja uglavnom u skladu s njihovom) i ekonomskih (Egipat i Jordan pružali su jeftinu, obrazovanu radnu snagu). Do prijelaza stoljeća, donacije i doznake u prosjeku su iznosile više od deset posto BDP-a Egipta i Jordana. Davanje u najam prirodnih resursa je poprimilo različite oblike u različitim državama, ali na ovaj ili onaj način, prihodi od nafte dugo su omogućavali bliskoistočnim zemljama uvoznicama nafte da žive bolje od svojih realnih mogućnosti.
U zamjenu za njihove donacije, države očekuju da građani vođenje države prepuste maloj eliti, koja je s vremenom postala izoliranija od običnog naroda. U međuvremenu, iznajmljivanje nafte pomoglo je režimima da se ojačaju političkim, ekonomskim i birokratskim krugovima čija je odanost osigurana i čiji su interesi bili vezani za njihove. Što više radnih mjesta i subvencija vlade mogu pružiti, tim bolje. No, umjesto stvaranja radnih mjesta kroz produktivne sisteme temeljene na vrijednostima i na čelu s privatnim sektorom, otkrili su da je pružanje poslova u javnom sektoru, bili oni korisni ili ne, najbolji način da se osigura odanost i ublaže zahtjevi za odgovornost. Omjer poslova u javnom i privatnom sektoru na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi bio je najviši u svijetu.
Društveni ugovori zasnovani na izdavanju resursa funkcionirali su tokom druge polovine dvadesetog stoljeća – tj. sve dok su građani smatrali da biti usluge pružane u zamjenu za njihov pristanak trebale biti barem minimalno zadovoljavajuće. No, tokom devedesetih, uvjeti koje su države trebale da bi održale njihov dio sporazuma počeli su nestajati. Kako su vlade rasle, bilo im je potrebno da cijene nafte ostanu visoke kako bi se finansiralo širenje birokratija i potrebe elita. Države su se protezale daleko van svojih sredstava. Na primjer, u Jordanu vlada i vojska zaposlili su nevjerovatnih 42 posto radne snage početkom ovog stoljeća. Subvencije za električnu energiju koje je država dodijelila građanima dosegle su 11 posto BDP-a u Egiptu, 10 posto u Saudijskoj Arabiji, 9 posto u Libiji, 8,5 posto u Bahreinu i UAE-u, a 8 posto u Kuvajtu.
Onda kada veličina birokratije tih država više nije mogla pratiti porast u cijenama nafte na prijelazu stoljeća, nešto se moralo dati. Vlade više nisu mogle priuštiti da zaposle više ljudi ili plaćaju subvencije na robu poput hljeba i benzina. Stope nezaposlenosti na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi dostigle su u prosjeku 11 posto u 2000. godini; među mladima, prosjek je iznosio 30 posto. Dok su se vlade borile da održe snobovsku državu, kvaliteta zdravstvenih i obrazovnih usluga počela je opadati. No, umjesto da građanima pruže više političke zastupljenosti kako bi se ublažio udarac, vlade su nastavile inzistirati na tome da građani održe svoj dio autoritarnog dogovora – suzdrže od zahtijevanja većeg utjecaja – čak i kad lideri nisu uspjeli održati svoj.
POTRESI
Mnoge bliskoistočne vlade pokušale su riješiti parčanje starog društvenog ugovora uvođenjem ekonomskih reformi bez pratećih političkih promjena. Iako su te reforme u velikoj mjeri bile namijenjene da pomognu režimima da zadrže svoju moć, neke od njih, da su dobro provedene, također mogle su koristiti građanima. Ali bez sistema provjere i ravnoteže potrebnog za nadgledanje ekonomskih transformacija, čak i dobro zamišljeni napori – privatizacija državnih poslova, liberalizacija trgovačkog sistema, integracije u globalnu ekonomiju – na kraju su poslužili elitama umjesto širem stanovništvu.
Bez odgovarajućih tijela za nadzor, korupcija je eskalirala. Većina bliskoistočne javnosti povezala je ekonomske reforme s početka ovog stoljeća sa samobogaćenjem elita, a ne poboljšanjem njenog stanja. Pozicija nekoliko bliskoistočnih zemalja na Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala znatno je niža. Jordan je s 43.mjesta (od 133 zemlje) 2003. godine pao na 50. (od 178) u 2010. U istom je periodu Egipat pao sa 70 na 98, a Tunis sa 39 na 59.
U nekim se slučajevima prekid starog društvenog ugovora pokazao prevelikim teretom za društvo. Iako nipošto nije bio jedini faktor koji je doveo do arapskih nemira 2011. godine, doprinio je propasti nekoliko režima, posebno onih u zemljama gdje su institucije već bile slabe. Tuniski predsjednik Zine el-Abidine Ben Ali i egipatski predsjednik Hosni Mubarak su prvi pali. U Libiji, Siriji i Jemenu, gdje režimi nikada bili zainteresirani za izgradnju čvrstih institucija, ulični protesti preplavili su slabe države i doveli do raspada postojećeg poretka i, u konačnici, građanskog rata. U Bahreinu su demonstracije protiv vlade otvorile put trajnoj pobuni koja je poremetila, ali nije ozbiljno ugrozila monarhiju. Monarhije u Jordanu i Maroku suočile su se s kontinuiranim protestima, ali su preživjele nered relativno nepovrijeđene.
U zaljevskim zemljama režimi su imali rješenje, barem kratkoročno: velikim bacanjem novca rješavati problem kako bi se umirila javnost. Saudijski kralj Abdullah obećao je paket pomoći od 130 milijardi dolara koji je uključivao više plaće i veću stambenu pomoć Saudijcima. Ostale zaljevske vlade ponudile su slične pakete, i sve zahvaljujući visokim cijenama nafte. U februaru 2011., kuvajtska vlada dala je svakom građaninu 1000 dinara (oko 3.560 dolara) i besplatne osnovne namirnice za više od godinu dana. U Omanu, vlada je finansirala 30.000 novih radnih mjesta i 40% više univerzitetskih stipendija. U Jordanu, kralj Abdullah je odgovorio na proteste hitnim uvođenjem ad hoc reformskih mjera koje su pomogle privremeno ukloniti nezadovoljstvo. Paket od 5 milijardi dolara, koji su sastavile više zaljevskih država, pomogao je zemlji da podnese pritisak s ulice. No, čak se i ovo pokazalo dovoljno tek da primiri nezadovoljstvo dok se nije desila sljedeća oluja 2014. godine.
Nemiri iz 2011. godine trebali su biti lekcija bliskoistočnim vladama da je ozbiljnu pažnju davno trebalo posvetiti i na upravljanje, a ne samo na ekonomske reforme. No, kad se početni pritisak smanjio, vlade koje su opstale skoro odmah su se vratile starim navikama. Vlade su ojačane na putu nazad ka autokratiji nasiljem i golemom ljudskom patnjom se odvija u Libiji, Siriji i Jemenu, kao i usponom islamista u Egiptu što je obeshrabrilo građane na drugim mjestima da nastave daljnje sukobe s državom.
Zatim je uslijedio novi šok. U augustu 2014. cijena nafte, koja je u 2008. godini dosegla više od 140 dolara za barel, pala je ispod 100 dolara po barelu. Do 2016. godine pala je na najnižu cijenu od 30 dolara za barel, a zatim natrag na oko 70 dolara, gdje se nalazi i danas. Za Saudijsku Arabiju, koja zahtijeva da cijena nafte ostane iznad 85 do 87 dolara po barelu kako bi održala uravnotežen budžet i pružala izdašnu finansijsku pomoć drugim regionalnim vladama, taj pad je značio da vlada mora dramatično promijeniti svoje navike trošenja kako bi se izbjegao dug. Druge države koje dodjeljuju finansijsku pomoć, kao što su Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati, također su morale smanjiti regionalnu pomoć. Širom Bliskog istoka proizvođači nafte više nisu mogli priuštiti funkcioniranje kao države blagostanja, a zemlje koje uvoze naftu više se nisu oslanjale na novac koji dodjeljuju zemlje proizvođači ili doznake svojih građana koji rade u tim zemljama kako bi finansirale svoje sisteme donacija.
Kraj perioda visokih cijena nafte pokrenuo je novi val protesta. 2018. zahtjevi za promjenama eskalirali su u Saudijskoj Arabiji, uključujući vodeće imame, žene i političke aktiviste, a Jordan je prvi put od arapskog proljeća svjedočio uličnim protestima. Ove dvije zemlje naročito dobro pokazuju posljedice kraja sistema rentanja resursa u regiji. Prva, Saudijska Arabija, primjer je zemlje proizvođača nafte koja više ne može djelovati kao država blagostanja. Druga, Jordan, primjer je zemlje uvoznice nafte koja više ne može ovisiti o novcu od nafte iz inozemstva koji bi potaknuo neučinkovit ekonomski i politički sustav.
PROMJENA KURSA
U Saudijskoj Arabiji kraj visokih cijena nafte podudario se s prenošenjem moći novoj generaciji vođa – najistaknutiji među njima bio je krunski princ Mohammed bin Salman, poznat kao MBS. Ekonomski neuspjesi počeli su se događati u Saudijskoj Arabiji mnogo prije MBS-a, koji je u ranim tridesetim godinama postao istaknut. Od 2015. godine, veliki deficiti značili su da Saudijska Arabija više ne može priuštiti održavanje velikodušnih unutrašnjih i vanjskih subvencija. Godine 2017. budžetski deficit dostigao je 61 milijardu dolara, odnosno 9,2 posto BDP-a. Očekuje se da će zemlja biti u deficitu sve do 2023. godine. Kao posljedica toga, Saudijska vlada je smanjila subvencije i dopustila povećanje cijene usluga. Regionalne intervencije Saudijske Arabije u Siriji, Jemenu i drugdje dodatno terete njenu krhku privredu. Procjenjuje se da će samo rat u Jemenu saudijsku vladu koštati 6 do 7 milijardi dolara mjesečno.
Saudijska vlada reagirala je na ovu novu stvarnost slabim paketom reformi koje vjerovatno neće potpuno riješiti izazove. U pokušaju jačanja stagnirajuće ekonomije zemlje, vlada je najavila radikalno prošireni budžet za 2018., ali nije ponudila razumno objašnjenje kako će se finansirati. Saudijska vlada je zaustavila tradicionalnu pomoć Jordanu na tri godine i više ne može podržavati režim Abdela Fattah el-Sisija u Egiptu u iznosu od desetina milijardi dolara svake godine, program koji su Saudijci počeli nakon što je Sisi svrgnuo islamističku vladu u Egiptu 2013. Također je započela impresivan program društvene reforme, uključujući dozvoljavanje ženama da voze, ponovo otvaraju kina i ograničavaju ovlaštenja islamističkih policijskih snaga u onom što je vjerovatno pokušaj da se umiri nova generacija i skrene pažnja sa zahtjeva za političkom reformom.
Ove društvene reforme MBS-a su učinile popularnim među saudijskom omladinom. Ipak, nezaposlenost mladih u kraljevini i dalje je velika: 2017.je iznosila gotovo 35%. Da li će nova generacija prihvatiti strogost i gubitak privilegija i subvencija bez većeg prava glasa kad je riječ o upravljanju njihovom državom? Ako otpori iz 2011.nude ikakav dokaz, odgovor je vjerovatno ne. Primjer Jordana, posebno, sugerira da će kontinuirana ekonomska stega, uz nezaposlenost omladine veću od 30%, primorati novu generaciju da zahtijeva veća prava glasa. Ti zahtjevi mogu čak uključivati i apel na uvođenje izabranog parlamenta koji bi bio prvi u saudijskoj historiji.
Saudijska Arabija nije jedina zemlja koja se suočava sa izazovima niskih cijena nafte. Kuvajt, koji već ima izabrani parlament, suočio se s padom prihoda od nafte od oko 15 milijardi dolara 2014.te opet 2015. Kao u slučaju Saudijska Arabije, Kuvajt se prvo oslanjao na ogromne fiskalne rezerve (procijenjene na preko 600 milijardi), ali sada uvodi rezanje subvencija i srednjeročni plan ekonomskih reformi koji će kuvajtsku ekonomiju preusmjeriti sa čistog oslanjanja na naftu. Oman reagira slično na pad cijena nafte: reže subvencije, smanjuje benefite javnim službenicima i povećava poreze.
NEIZVJESTAN MIR
U Jordanu, pad finansijske podrške iz susjednih zemalja koje proizvode naftu i pad doznaka dovode u pitanju stabilnost zemlje u nastavku finansiranja postojećeg sistema. Iako Jordanom vlada monarhija koju veći dio stanovništva smatra legitimnom, nedavni val protesta nagovještava da je sistem ranjiviji nego što mnogi misle. Monarhija na zahtjeve reforme tradicionalno reagira implementacijom ad hoc mjera koje trebaju umiriti javnost, ali nikada za ishod nemaju istinsku podjelu moći sa zakonodavnim i sudskim organima vlasti. Ključna u tim mjerama je velikodušna finansijska pomoć zaljevskih zemalja (i drugih sila uključujući SAD) koja je omogućila jordanskoj vladi da održi efikasan politički i ekonomski sistem zasnovan na mecenarstvu. Vlada koristi novac za kupovanje elitističke podrške i finansiranje ogromne birokratije u sistemu koji prednost daje mecenarstvu a ne vrijednostima.
2011.i 2012.veliki protesti izbili su širom Jordana kao odgovor na ekonomske i političke poteškoće, ali oni su ugašeni nakon što je kralj Abdullah uveo niz političkih reformi te je regionalna nestabilnost preusmjerila pažnju drugdje. Ali potezi kralja Abdullaha – otpuštanje premijera, reforme ustava i mijenjanje vlade tri puta u 18 mjeseci – bili su instant rješenja osmišljena da umire demonstrante, a ne trajne, ozbiljne reforme. Do 2016., jordanska politička elita bila je toliko samouvjerena da su prevazišli arapske ustanke bez veće štete da je donijela niz amandmana na ustav kojim se kralju daju veća ovlaštenja i dodatno konsolidiraju ovlaštenja izvršne vlasti.
Ipak, očigledna stabilnost prikrivala je dublje probleme. Jordan se mašao ukliješten u ekonomskoj krizi produbljenoj sve većim javnim dugom koji sada iznosi 95% BDP-a; nizskim rastom od oko 2% te visokom stopom nezaposlenosti, sada 18,5% i preko 30% među mladim ljudima. Znatno smanjenje finansijske podrške od zemalja proizvođača nafte znači da se zemlja više ne može oslanjati na tu pomoć kako bi dug držala pod kontrolom i finansirala njen javni deficit. Saudijska Arabija na čelu zaljevske inicijative koja je Jordanu osigurala 5 milijardi dolara nakon protesta 2011., na tri godine je zamrznula subvencije Jordanu počevši sa 2015. (Nakon nedavnih protesta, Kuvajt, Saudijska Arabija i UAE najavili su novi paket pomoći od 2,5 milijari dolara Jordanu, veći dio u obliku garancija za plaćanje dugova zemlje, ali to jedva da mijenja izgubljenu pomoć.)
Uspješne jordanske vlade takve izazove smatraju čisto tehničkim problemima. Među javnosti, međutim, zahtjevi eskaliraju van potrebe za ekonomskim promjenama. U maju 2018., protesti su eruptirali širom Jordana, naročito u imućnim kvartovima u zapadnom Ammanu predvođeni srednjom klasom (islamisti, koji su vodili proteste 2011.i 2012.,bili su primijetno odsutni). Uz pozive na povlačenje kontroverznog zakona o prihodima, demonstranti su zahtijevali raspuštanje parlamenta i promjenu vlade. Postalo je evidentno da instant rješenja 2011.i 2012. kralja Abdullaha nisu uspjela iskorijeniti problem protesta: bez novca potrebnog za nastavak finansiranja mecenarskog sistema, društveni ugovor u Jordanu se raspada. Trajna rješenja na zahtjeve demonstranata zahtijevat će novi društveni ugovor, a ne simbolične reforme.
Egipat i dalje trpi ekonomske posljedice svoje revolucije i znatnog smanjenja pomoći koju je nekada primao od Saudijske Arabije i UAE-a. 2016., dvije godine nakon što je opala pomoć iz Zaljeva, Egipat se morao osloniti na kredit od 12 milijardi dolara od MMF-a kojim planiraju vratiti ekonomsku stabilnost.
Jedini izuzetak od trenutnog stanja na Bliskom istoku je Tunis. Nakon revolucije 2011., Tunis možda nije riješio svoje političke, ekonomske i sigurnosne probleme, ali su njegovi lideri razumjeli potrebu novog društvenog ugovora. Tri teške godine, izabrana ustavna skupština je pregovarala i na koncu se složila oko novog ustava koji je podržao princip rotacije vlasti, ženama dao skoro sva prava i potvrdio predanost kolektivnim i individualnim pravima svih dijelova tuniskog društva. Tunis nije posve van opasnosti, ali je postavio postojan temelj za buduću stabilnost i prosperitet.
NOVI DRUŠTVENI UGOVOR
Ako poruku sa arapskih ulica nisu shvatili lideri regije 2011., dijelom zbog neuspjeha protesta da potaknu na ozbiljne napore formiranja novih institucija (osim u Tunisu), kraj sistema rentanja rsursa bliskoistočnim vladama daje još jednu šansu da je poslušaju. Ekonomske reforme moraju biti praćene političkim reformama koje narodu daju znatan glas u rukovođenju njihovom državom.
Tranzicija ka efikasnijim ekonomijama sigurno će biti spora i klimava te bi mogla naići na značajan otklon od snaga koje profitiraju statusom quo. Sistemi rentanja stari decenijama stvaraju apsolutne interese s malo želje da se uvedu strukture zasnovane na vrijednostima koje bi ih mogle ostaviti bez privilegija.
Bit će potrebna i politička volja s vrha kako bi se pokrenuli postepeni, ozbiljni i participatorni procesi kojima javnost može vjerovati. Potrebne reforme će zahtijevati period materijalnih poteškoća. Građani Bliskog istoka prihvatit će kratkoročne žrtve u ime očajnički potrebne dugoročne promjene – ali samo ako su uključeni u proces i vođeni liderima kojima mogu vjerovati.
Bliskoistočne vlade trebale bi početi ovaj proces većim naporima osnaživanja žena. Učešće žena u radnoj snazi u regiji najniže je u svijetu (32%, u poređenju sa svjetskim prosjekom od 58%, prema izvještaju Svjetske banke iz 2009.). Vlade također moraju bolje koristiti tehnologiju kako bi podigle produktivnost i usmjeriti svoje napore ka ekonomiji zasnovanoj na znanju. Hitno moraju odvojiti njihove izvore prihoda od nafte jačanjem privatnog sektora i poticanjem partnerstava između javnog i privatnog sektora. I moraju promovirati vladavinu zakona i kulturu jednakosti među svim građanima što će pomoći razvoju inovacija. Ovo će zahtijevati okončanje legalne diskriminacije žena i manjina.
Ključno, vlade ne mogu ostati primarni poslodavci u bliskoistočnim zemljama. Promoviranje propisnog zakonskog i finansijskog okruženja s ciljem promocije privatnog sektora, posebno malih i srednjih preduzeća, pomoći će firmama da se prošire i zamijene poslove u javnom sektoru. Ovo je svakako lakše reći nego učiniti: zastarjeli obrazovni sistemi i neadekvatne zdravstvene usluge ostavile su velike dijelove stanovništva u većini bliskoistočnih zemalja slabo obučenim za posao u privatnom sektoru. Kako bi se nezaposlenost i problemi sveli na minimum, tranzicije ka ekonomijama kojima dominira privatni sektor moraju uključiti velike promjene u obrazovnim i zdravstvenim sistemima. Posebno škole i univerziteti moraju se pomjeriti sa tradicionalnog učenja napamet ka ohrabrivanju kritičkog mišljenja, inovacija i prihvatanja različitih stavova.
Čak i ako vlade krenu odmah, ove promjene zahtijevat će generaciju-dvije kako bi imale puni efekt. Ali, nemiri 2011.već su trebali naučiti bliskoistočne lidere da im vrijeme ističe. Odmah moraju donijeti bolne ekonomske odluke kako bi izbjegli veće probleme koji se mogu naći pred njima. Sviđalo se to liderima ili ne, pristanak onih kojima se vlada bit će ključni faktor u uspjehu tranzicija sa ekonomije rentanja na produktivne sisteme. Građani i lideri će se morati složiti oko novog društvenog ugovora. Ovaj put, umjesto da vlade nameću ugovore s vrha nadolje, etnički, kulturalno i religijski raznolikim zajednicama koje čine bliskoistočne zemlje mora se dozvoliti da ih ispregovaraju počevši od samog dna.
Stvaranje ovog novog društvenog ugovora zahtijeva lidere vizionare koji će imati volje suprotstaviti se eliti u njihovim državama, koji će prihvatiti da je način zadržavanja moći tako što se ona dijeli i koji mogu uvjeriti narod da su sposobni voditi ga u bolju budućnost. Nažalost, danas ne postoji mnogo takvih lidera. (Rijetkost su posvuda, ne samo na Bliskom istoku.) Ali, bliskoistočne vlade nemaju izbora. Nastave li ignorirati potrebu za promjenom, haos koji će uslijediti sam će je donijeti.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)
