Prije 18 godina James Galbrait, sin najpoznatijeg i „najprodavanijeg“ ekonomiste svoje generacije Kennetha, nasmijao je Clintona i njegove savjetnike, tvrdeći da je budžetski suficit, koji je demokratska administracija smatrala svojim vrhunskim postignućem, u stvari opasnost. Rekao im je da je višak u državnim kasama, nauštrb posljedičnog manjka novca u rukama pojedinaca i kompanija, gdje bi se mogao potrošiti i podstaći ekonomiju, ono što bi moglo izazvati recesiju.
Već sljedeće godine, kada je kriza pogodila SAD, pokazalo se da je bio u pravu, implicitno potvrđujući jednu od glavnih teza protagonista Moderne monetarne teorije. Danas je Galbrait najpoznatiji ekonomista u temeljnoj debati o tome da li su deficiti važni (i na koji način) i jedan je od onih koji misle da svakako ne treba balansirati budžet, već da je njegov deficit integralni dio fiskalne strategije za ekonomski rast (čak i u dobrim vremenima). On podržava malu grupu ekonomista koji čine novu školu zvanu: Moderna monetarna teorija (MMT), gde su, pored ostalih, profesori: Bill Mitchel, Stephanie Kalton, Randall Wray, kao i milioner Warren Mosler, bogati finansijer sa Wall Streeta (koji je kao bogataš sa slabošću za fancy automobile čudan dodatak grupi), koji je, kao rezultat svog bankarskog rada, došao do nekih neortodoksnih i komplementarnih ideja o novcu. Ova grupa ekonomista dobila je status rock zvijezda, kada su na konferenciji u italijanskom Riminiju morali preseliti događaj na košarkaški stadion zbog velikog interesiranja.
„Pokret“ je brzo pridobio i privrednike, te, najvažnije od svega, mlade entuzijastične sljedbenike, uglavnom kroz eksploziju ekonomskih blogova (prije svega, „New Deal 2.0“, kao i „Naked Capitalism“, sa gotovo milion mjesečnih čitalaca). Moderna monetarna teorija ima još nešto što najčešće ne-mainstream ekonomske doktrine nemaju: posvećene blogere i komentatore, brojne YouTube prezentacije i „ulični tim“ mladih, politički angažiranih ljudi koji su saznali o ovim teorijama na mreži i sami preuzeli da šire „evanđelje“ sa skoro religioznom žudnjom. Ti studenti osnovali su grupu „Moderna mreža novca“ koja je održala seriju simpozijuma sa zvučnim imenima poput bivšeg grčkog ministra finansija Yanisa Varoufakisa. Suradnja sa Sandersom dodatno je povećala legitimitet grupe.
Među mladima postoji ogroman apetit za nova rješenja problema sa kojima se suočavaju moderne ekonomije, od automatizacije do autsourceovanja poslova. Dodatno, finansijska kriza je potresla povjerenje javnosti u uspostavljene načine razmišljanja. Dok je npr. univerzalni osnovni dohodak prije nekoliko godina izgledao nerealno i utopijsko, danas su njegove verzije prihvaćene i od Silicijumske doline, ekonomista sa ljevice i desnice, te političara širom svijeta.
Zagovornici MMT-a insistiraju da to nije ideologija ili da su zagovornici bilo kakve specifične ekonomske politike, već samo imaju kao cilj opisivanje načina na koji novac radi u savremenom svijetu. Moderna monetarna teorija opisuje realan svijet, dok neoklasična teorija opisuje fikcionalan svijet, gdje je novac irelevantan, barem tako tvrde ekonomisti MMT-a. Po MMT-u, glavni ekonomski konstrukti, kao što su javne finansije i koncepcija valute, jesu destruktivni i neprestano pojačavaju manjkavosti sistema. Oni tvrde da cio mainstream ekonomske profesije pogrešno razumije kako vlada stupa u interakciju sa privredom.
Zaista, ako je Moderna monetarna teorija ispravna, onda je sve što smo mislili da znamo o budžetu, porezima i ulozi centralnih banaka pogrešno. Novac nije oskudna roba poput srebra ili zlata. Ako se sav novac na kraju krajeva kreira obećanjem vlade, onda iz toga proizlazi da ona, odnosno centralna banka (CB), ima vodeću ulogu u makroekonomskom upravljanju, a po MMT-u, manjak novca je posljedica nerazumijevanja procesa kreiranja novca.
Za mnoge je iznenađujuće da je (heterodoksna pozicionirana) MMT pronašla srodstvo sa revolucionarnim ljevičarskim pokretima. Tadašnji član budžetske komisije, senator Bernie Sanders, angažirao je vodećeg MMT saradnika i kolegu Randalla Wraya i Stephanie Kalton kao glavnu ekonomsku savjetnicu. U Britaniji su slične ideje Richarda Murphieja počele da se razvijaju u manifestu famoznog laburističkog lidera Jeremyja Corbyna u septembru 2015. Postkejnsijanske teorije su naravno našle topao prijem i među ostalim ljevičarskim pokretima; poput Podemosa ili Sirize (čiji je glavni protagonista Varoufakis zbog pritiska krupnog biznisa i evropskih političara morao da podnese ostavku). Indikativno je da je ideja o velikim ekonomskim stimulansima za obnavljanje infrastrukture služila kao zajedničko tijelo za birače Trumpa i Sandersa 2016, koji su voljeli ideju o poslu možda više nego što nisu voljeli ideju o nacionalnoj zaduženosti.
Prema ovoj maloj ali sve glasnijoj grupi ekonomista – uključujući Stephanie Kalton, ekonomsku savjetnicu Sandersa tokom kampanje 2015-2016 – kada jednom promijenimo način na koji razmišljamo o novcu, možemo svima obezbijediti zaposlenost. Inače, Bernie Sanders, vjerovatni kandidat za predsjednika na izborima 2020. godine (za američke pojmove, izraziti ljevičar), postavio je Stephanie za savjetnicu po preporuci nekoliko istaknutih ljevičarskih ekonomista (uključujući Deana Bakera i Jamesa Galbraita; prije toga, ona je bila glavni ekonomista u Odboru za budžet Senata). Implicitna poruka kampanje, veoma dobro dočekana, bila je: „Novac za sve“ ili „Novac iz helikoptera“…
(TBT, Nedeljnik)






