Piše: Ćerim Bajrami, thebosniatimes.ba
Pored kršenja prava na zapošljavanje, Bošnjaci u opštinama na sjeveru nemaju osnovno ljudsko i nacionalno pravo na školovanje svoje djece na maternjem – bosanskim jeziku, a što njihovi sunarodnici koji žive u drugim opštinama na Kosovu to imaju, evo 19. godina zaredom… itd…
Zašto se o ovome šutjelo ili malo govorilo, d(r)uga je priča.
Međutim, treba kazati da Bošnjaci na sjeveru nemaju nit slobode govora da bi ovo javno i jasno tražili ili pak istrajali u tome. Postoje naravno uvijek izuzeci, poput donedavnog odbornika u SO Sjeverna Mitrovica, g. Nedžada Ugljanina, koji, nažalost, nije (re)izabran zbog niza okolnosti, (i greški na izborima među Bošnjacima), tako da sad Bošnjaci nit u toj opštini, niti u Leposaviću, nemaju više odbornike u lokalnim skupštinama.
A kad smo kod slobode i bezbjednosti u tom dijelu Kosova, podsjetimo se da se još nije pomaklo u rasvijetljavanju krvoločnog ubistva rahmetli Šefke Salkovića, bošnjačkog političkog aktiviste iz Rvatske, od decembra 2010., koga je predsjednica Kosova 2012. g., odlikovala ordenom narodnog heroja.
Gotovo sa svih strana se najavljuje ubrzanje dijaloga između Kosova i Srbije s ciljem mogućeg potpisivanja ”pravno obavezujućeg sporazuma” između dvije zemlje.
S druge strane, niko ne gaji iluzije da će se ovi dogovori u narednim mjesecima odvijati lahko. S tim u vezi, predsjednik Republike Kosova, g. Hashim Taçi, govori i o ”bolnim kompromisima”, dok srbijanski predsjednik, Aleksandar Vučić, redovno ističe riječ – ”'kompromis”, za koji još nije javno rekao šta on zapravo za Srbiju podrazumijeva. Zato bezbeli njegovi bliski saradnici se, – ovih dana, – ne libe da govore da to znači podjelu Kosova, koja bi otprilike podrazumijevala da četiri opštine na njegovom sjeveru pripadnu Srbiji.
Govori se također da je bilo neformalnih prijedloga i o razmjeni te teritorije (inače ekonomski jako bitne Kosovu) sa Preševskom dolinom, čiji bi dio pripao Kosovu.
Kod političkih kosovskih faktora, sem protivljenja podjeli, još nema konsenzusa između pozicije i opozicije oko ‘crvenih linija’, odnosno oko formiranja zajedničke ekipe za završne pregovore sa Srbijom, iako na to jedinstvo poziva i predsjednik države Taçi i premijer vlade Haradinaj, a sad i predsjednik Skupštine Veseli, sa pozivom svih aktera na sutrašnji dogovor u Skupštini.
Međunarodna zajednica, računajući tu i SAD, podržava dijalog, i zahtjeva pravno obavezujuće rješenje”. Razgovori se ionako vode u Bruxellesu pod pokroviteljstvom EU i uz posredništvo njene komesarke – Mogerini…
Bošnjaci Kosova, kao druga nevećinska zajednica po broju poslije Srba, i kao narod koji je oduvijek bio prisutan u općinama na sjeveru Kosova, kako po svom broju tako i po zasebnim naseljima i vlašništvu nad nekretninama i zemljom, iako oslabljeni, politički svakako podjeljeni i bez pomoći sa bilo čije strane, ipak se ne smiju ponovo isključiti i iz ove završne faze dijaloga, jer im u suprotnome niko ne može garantirati da će njihova prava biti adekvatno zaštićena eventualnim sporazumom/ma, pogotovo oko općina na sjeveru Kosova.
Treba ovdje napomenuti da nema sumnje da nije ni malo u interesu Bošnjaka bilo kakva podjela Kosova ili razmjena teritorija, jer će u oba slučaja ovaj kosovski narod izgubiti i broj svojih ljudi i svoju teritoriju, odnosno bošnjačka naselja.
A da se neprisustvom u razgovorima gubi i ono malo što se dobija, podsjetimo na par potpisanih sporazuma u Briselu unazad nekoliko godina, na primjer – onaj o sudovima i tužilaštvu.
Naime, taj sporazum, kako sam i u više prilika u Skupštini Kosova u svojstvu bivšeg zastupnika, javno isticao – jeste bio i ostao dvoetnički jer je račno precizirao samo broj Albanaca i Srba za sudije i tužioce, i time – ne samo po meni – prekršio direktno i odredbe kosovskog ustava i Plana Martija Ahtisarija za Kosovo…
Slična je iliti ista bila situacija i oko svih drugih sporazuma koji su se doticali ‘integracija srpske manjine na sjeveru’, odnosno zapošljavanja u kosovskoj policiji, administraciji, itd., gdje su zaposleni samo pripadnici srpske zajednice…
Pored kršenja prava na zapošljavanje, Bošnjaci u općinama na sjeveru nemaju osnovno ljudsko i nacionalno pravo na školovanje svoje djece na maternjem – bosanskim jeziku, a što njihovi sunarodnici koji žive u drugim opštinama na Kosovu to imaju, evo 19. godina zaredom… itd…
Zašto se o ovome šutjelo ili malo govorilo, d(r)uga je priča.
Međutim, treba kazati da Bošnjaci na sjeveru nemaju nit slobode govora da bi ovo javno i jasno tražili ili pak istrajali u tome. Postoje naravno uvijek izuzeci, poput donedavnog odbornika u SO Sjeverna Mitrovica, g. Nedžada Ugljanina, koji, nažalost, nije (re)izabran zbog niza okolnosti, (i greški na izborima među Bošnjacima), tako da sad Bošnjaci nit u toj općini, niti u Leposaviću, nemaju više odbornike u lokalnim skupštinama.
A kad smo kod slobode i sigurnosti u tom dijelu Kosova, podsjetimo se da se još nije pomaklo u rasvijetljavanju krvoločnog ubistva rahmetli Šefke Salkovića, bošnjačkog političkog aktiviste iz Rvatske, od decembra 2010., koga je predsjednica Kosova 2012. g., odlikovala ordenom narodnog heroja.
Nažalost, svo ovo vrijeme, njegova udovica i mala kćerkica su ostali na (ne)milost i nemaju nikakvu pomoć ni sa lokalnog ni od državnog kosovskog nivoa.
Sličnu sudbinu dijeli i preživjeli, tada teško ranjeni Šefkov saradnik i saputnik u autu tokom zasjede i atentata na njih, Edin Islamović, koji se potuca po Južnoj Mitrovici sa svojom ženom i djecom, pošto je najuren poslije nekoliko mjeseci sa (prostog) radnog mjesta iz administracije te opštine, od prije četiri-pet godina, čim je vlast preuzela ekipa gradonačelnika Bahtirija, jer je navodno Islamović bio u grupi nepropisno zapošljenih pro PDK aktvista…
Uzimajući u obzir sve ovo, i fakat da Bošnjaci ‘Bošnjačke mahale’ u Mitrovici i velikog naselja Rvatske u Leposaviću, još opstaju usprkos svim velikim izazovima i masovnom iseljavanju u međuvremenu, predstavnici Bošnjaka, Vlada, predsjednik, čelni čovjek Skupštine… Republike Kosova, kao i međunarodna zajednica, trebaju uraditi sve što mogu da legitimni interesi ove stare nacionalne zajednice u tom dijelu Kosova budu predmetom svih sporazuma i (pod)zakonskih akata!
Dok bi sadašnje uključivanje u dijalog, legitimnih predstavnika Bošnjaka Kosova, odnosno u pregovaračku ekipu i njena najavljena radna tijela – bila prva stepenica ovih legalnih i demokratskih očekivanja.
/Autor je aktuelni zamjenik ministra u kosovskoj vladi, a bio je i bošnjački zastupnik u prethodnom sazivu Skupštine Kosova/
(TBT)
