Piše: Daniel Bessner, thebosniatimes.ba
Istog dana krajem maja kada je dobila otkaz na TV ABC zbog rasističkih tvitova o Obaminoj savjetnici Valerie Jarrett, glumica Roseanne Barr je optužila Chelsea Clinton da je udata za Sorosovog nećaka. „Chelsea Soros Clinton“, tvitala je Barr, svjesna da će već ova kombinacija prezimena izazvati reakciju. U uvredljivoj diskusiji koja je uslijedila, Chelsea Clinton je odgovorila hvaleći Sorosov filantropski rad i Fondaciju za otvoreno društvo. Na to je Barr uzvratila na najgori mogući način, ponavljajući lažne tvrdnje desničarskih medija: „Izvini što sam iznijela pogrešne informacije o tebi! Molim te, izvini! Usput, George Soros je nacista koji je prijavljivao svoju jevrejsku braću Nijemcima i krao njihovo bogatstvo – da li si svjesna toga? Ali svi griješimo, zar ne Chelsea?“
Ovaj tvit je ubrzo bio masovno retvitan od strane konzervativaca, uključujući i Donalda Trumpa Mlađeg. Na ekstremnoj desnici Soros je omrznut jednako kao i Clintonovi. Njegovo ime je postalo verbalni tik, ključ koji otvara svaku bravu. Sorosovo ime pobuđuje „emocionalni krik rulje željne krvi“, kako je nedavno jedan bivši republikanski kongresmen rekao Washington Postu; na tom dijelu scene on je „zlokobna osoba koja povlači konce iz senke“. Antisemitske karikature prate Sorosa već decenijama. Ali posljednjih godina one su sve sličnije figuri negativca iz filmova o Jamesu Bondu. Tako čak i onim konzervativcima koji odbacuju desničarski ekstremizam, Breitbartov opis Sorosa kao „globalističkog milijardera“ odlučnog da od Amerike napravi liberalnu pustoš, više nije kontroverzan.
Uprkos opsesiji Sorosom, ima malo analiza o tome što on zaista misli. Međutim, za razliku od većine milijardera, koji govore u općim mjestima i klone se ozbiljnog građanskog angažmana, Soros je intelektualac. Osoba koja se nazire iz njegovih knjiga i mnoštva tekstova nije plutokrata u kuli od slonovače, već provokativni i dosljedni mislilac, posvećen borbi protiv rasizma, nejednakosti, američkog imperijalizma i otuđenja modernog kapitalizma. Soros izuzetno dobro uočava ograničenja tržišta i američke moći u domaćem i u međunarodnom kontekstu. Ukratko, on je jedan od najboljih proizvoda meritokratije.
Upravo zato su njegovi neuspjesi simptomatični. To nisu samo neuspjesi jednog čovjeka, već cijele jedne klase i načina tumačenja svijeta. Od svojih najranijih dana tokom kojih je radio kao bankar u Londonu Soros je vjerovao u nužnu vezu između kapitalizma i kosmopolitizma. Za njega, kao i za mnoge druge pripadnike kruga kojem je pripadao i veći dio vodstva Demokratske partije, slobodno društvo je zavisilo od slobodnih (mada regulisanih) tržišta. Ali ova pretpostavljena veza se pokazala netačnom. Decenije nakon kraja Hladnog rata pokazale su da sa gubitkom egzistencijalnog neprijatelja kapitalizam počinje da podriva upravo onu kulturu povjerenja, saosjećanja i empatije od koje zavisi Sorosovo „otvoreno društvo“, koncentrirajući bogatstvo u rukama izuzetno malog broja ljudi.
Umjesto globalne kapitalističke utopije koju su devedesetih predviđali glasnogovornici kraja historije, na čelu SAD imamo blesavog naslhednika koji radi na bogaćenju svoje porodice, dok istovremeno dekonstruira „međunarodni liberalni poredak“ koji je trebalo da upravlja mirnim, bogatim i ujedinjenim svijetom. Iako je Soros prije mnogih drugih uočio ograničenja hiperkapitalizma, njegova klasna pozicija spriječila ga je da zastupa korjenite reforme neophodne da bi se postigao svijet o kojem sanja. Ispopstavilo se da u sistemu koji mu je omogućio da se obogati nema mjesta kosmopolitizmu.
***
Osnovni podaci iz Sorosove biografije su dobro poznati. Rođen je u Budimpešti 1930. u dobrostojećoj jevrejskoj porodici kao György Schwartz. Imao je mirno i sretno djetinjstvo do početka Drugog svjetskog rata, kada je nakon nacističke invazije Mađarske njegova porodica usvojila kršćanski identitet i živjela pod lažnim imenima. Pukim čudom Soros i njegova porodica su preživjeli rat i izbjegli sudbinu više od dvije trećine mađarskih Jevreja. Osjećajući se sputano u novoj komunističkoj Mađarskoj Soros je emigrirao u Britaniju, gdje je studirao na Londonskoj školi ekonomije i upoznao austrijskog filozofa Karla Popera, koji mu je postao presudni intelektualni uzor.
Godine 1956. Soros se preselio u New York radi karijere u finansijskom sektoru. Nakon više od 10 godina provedenih na različitim pozicijama na Wall Streetu tokom kasnih 70-ih on osniva Quantum fond, koji će postati jedan od najuspešnijih hedž-fondova svih vremena. Dok je ovaj fond gomilao zapanjujuće profite, Soros je postao legenda u berzanskim krugovima; svi su čuli priču o tome kako je u novembru 1992. zaradio više od milijardu dolara i „bankrotirao Banku Engleske“ kladeći se na neodrživost kursa funte u odnosu na njemačku marku.
Danas je Soros jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i sa Billom Gatesom i Markom Zuckerbergom jedan od politički najutjecajnijih filantropa u SAD-u. Ali za razliku od Gatwsa i Zuckerberga, Soros svoju inspiraciju crpi iz akademske filozofije. U središtu njegove filozofske misli, baš kao i njegove filantropske karijere, nalazi se ideja „otvorenog društva“ koju je razvio i popularizirao Karl Poper u svom klasičnom djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Po Poperu, otvorena društva garantiraju i štite racionalnu razmjenu mišljenja, dok ona zatvorena prisiljavaju ljude da se potčine autoritetima, religijskim, političkim i ekonomskim.
Od 1987. Soros je objavio 14 knjiga i brojne tekstove u New York Review of Books, New York Timesu i na drugim mjestima. Ovi tekstovi jasno pokazuju da je njegov centralni politički princip internacionalizam. Po Sorosu, cilj savremene ljudske egzistencije sastoji se u izgradnji svijeta koji se ne sastoji od suverenih država, već predstavlja globalnu zajednicu čiji činioci razumiju značaj slobode, jednakosti i prosperiteta. Po njegovom mišljenju, stvaranje takvog globalnog otvorenog društva je jedini put ka prevazilaženju globalnih izazova poput klimatskih promjena i širenja nuklearnog naoružanja.
Za razliku od Gatesa, čija je filantropija usmjerena skoro isključivo na projekte unapređivanja poput iskorjenjivanja malarije, Soros je iskreno zainteresiran za transformiranje nacionalne i internacionalne politike i društva. Da li će njegova vizija preživjeti talas antisemitskog, islamofobnog i ksenofobičnog desničarskog nacionalizma ostaje da se vidi. Ono što je sigurno jeste da će on ostatak svog života posvetiti naporima da ova vizija opstane.
***
Soros je svoje filantropske aktivnosti započeo 1979, kada je nakon kraćeg perioda refleksije zaključio da „ima dovoljno novca“ i da se može posvetiti unapređivanju svijeta. Onda je formirao Fond za otvoreno društvo, koji je ubrzo prerastao u transnacionalnu mrežu fondacija. Iako je u doba aparthejda uložio izvestan napor u finansiranje akademskih stipendija za crne studente iz Južne Afrike, Soros je prvenstveno bio zainteresiran za komunistički blok u istočnoj Evropi. Tokom 80-ih je otvorio podružnice u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj i Sovjetskom Savezu. Kao i Poper prije njega, Soros je istočnoevropske komunističke zemlje smatrao tipičnim primjerima zatvorenih društava. Ako bi bio u stanju da otvori ove režime uspio bi pokazati svijetu da je bar u nekim slučajevima tiraniju moguće srušiti i mirnim putem –novcem, a ne vojnom intervencijom ili subverzijom, koje su bile omiljene alatke hladnoratovskih lidera.
Soros je uspostavio svoju prvu fondaciju van SAD 1984. u Mađarskoj i njegovi poduhvati u ovoj zemlji paradigmatični su za aktivnosti kojima se posvetio u ovom periodu. Tokom narednih 10 godina on je mađarskim intelektualcima dijelio stipendije koje su im omogućavale da posjete SAD, poklanjao je mašine za fotokopiranje bibliotekama i univerzitetima i nudio donacije pozorištima, bibliotekama, intelektualcima, umetnicima i eksperimentalnim školama. U svojoj knjizi iz 1990. Otvaranje sovjetskog sistema Soros izražava uvjerenje da je njegova fondacija pomogla „da se u Mađarskoj uništi dogmatski monopol tako što je ponudila alternativni izvor finansiranja za kulturne i društvene aktivnosti“, što je po njegovom mišljenju odigralo ključnu ulogu u izazivanju unutrašnjeg kolapsa komunizma.
Njegova upotreba riječi dogma ukazuje na dva ključna elementa njegove misli: duboko ubjeđenje da život oblikuju ideje prije nego ekonomija, i uvjerenje u ljudsku sposobnost za napredak. Prema Sorosu, dogmatski model razmišljanja tipičan za zatvorena društva onemogućavao je ovim društvima da se prilagode historijskim promjenama. Kada dogma postane previše očigledno odvojena od realnosti, tvrdio je Soros, obično dolazi do revolucije koja otvara zatvoreno društvo. Nasuprot tome, otvorena društva su dinamična i sposobna da korigirauju svoju putanju svaki put kada dogma dođe u previše oštar sukob sa stvarnošću.
Suočen sa padom sovjetske imperije između 1989. i 1990. pred njim se otvorilo ključno strateško pitanje: sada kada su se zatvorena istočnoevropska društva konačno otvarala, šta bi mogao biti dalji zadatak njegove fondacije? Neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza Soros je objavio dopunjeno izdanje Otvaranja sovjetskog sistema pod nazivom Podvlačenje demokratije, u kojem je iznio svoju novu strategiju: ubuduće će se posvetiti izgradnji trajnih institucija koje će čuvati ideje antikomunističkih revolucija, istovremeno dajući primjer praksi otvorenog društva oslobođenim istočnoevropskim zemljama. Najznačajnija ovakva institucija bio je Centralnoevropski univerzitet, otvoren u Budimpešti 1991. Finansiran od strane Sorosa, CEU je trebalo da posluži kao izvor novog, transnacionalnog, evropskog svijeta i kao prostor za obučavanje nove, transnacionalne evropske elite.
Kako je Soros mogao osigurati da će ova tek otvorena društva ostati slobodna? On je dostigao zrelost u vrijeme Maršalovog plana i u poslijeratnom Londonu iz prve ruke iskusio američku darežljivost. Ovo iskustvo mu je pokazalo da se slaba i iscrpljena društva ne mogu oporaviti bez supstancijalnih ulaganja strane pomoći kojom bi se izbjegli ekstremni uslovi i obezbijedila minimalna materijalna osnova na kojoj bi se dalje mogle razvijati ispravne ideje o demokratiji i kapitalizmu.
Iz tog razloga Soros je 80-ih i 90-ih uporno ponavljao kako „samo deus ex machina zapadne pomoći“ može učiniti istočnoevropske zemlje trajno demokratskima. „Ljudima koji su cio svoj život proveli u totalitarnom sistemu“, tvrdio je on, „neophodna je pomoć sa strane koja će im omogućiti da svoje težnje pretvore u stvarnost“. Soros je insistirao na tome da SAD i zapadna Evropa daju istočnoevropskim zemljama izdašne svote novčane pomoći, obezbijede im pristup zajedničkom evropskom tržištu i promoviraju kulturalne i obrazovne veze između zapada i istoka „kakve pristaju pluralističkom društvu“. Nakon toga, zapadna Evropa mora primiti istočnu Evropu u Evropsku uniju i time preduprijediti mogućnost da se kontinent u budućnosti opet podijeli.
Sorosove dalekovide ideje bile su ignorirane. Od 90-ih nadalje on je pripisivao nastanak kleptokratije i hipernacionalizma u bivšem istočnom bloku nedostatku vizije i političke volje na zapadu. „Izgleda da demokratije pate od nedostatka vrijednosti… i nemaju volje da istrpe bilo kakvu žrtvu ako im sebični interesi nisu direktno ugroženi“. Po Sorosu, zapad je omanuo u epohalnom zadatku i time otkrio sopstvenu kratkovidost i slabost.
Ali ovom neuspjehu nije kumovao samo nedostatak političke volje. U razdoblju takozvane „šok terapije“ zapadni kapital jeste pohrlio u istočnu Evropu – samo što je bio investiran prije svega u privatnu industriju, umjesto u demokratske institucije i izgradnju grassroots zajednica, što je omogućilo kleptokratima i antidemokratskim snagama da prigrabe i očuvaju moć. Soros je identificirovao ključni problem, ali nije prepoznao kako sama logika kapitalizma, koja stavlja profit na prvo mjesto, nužno podriva njegov demokratski projekat. Ostao je vjeran sistemu u kojem je uspio.
***
Poslije kraja Hladnog rata Soros se posvetio proučavanju međunarodnih problema koji onemogućavaju realizaciju globalnog otvorenog društva. Nakon azijske finansijske krize 1997. tokom koje je pad valuta u jugoistočnoj Aziji izazvao svjetsku ekonomsku krizu, Soros je pisao knjige koje su se bavile dvjema najvećim prijetnjama otvorenom društvu: hiperglobalizacijom i tržišnim fundamentalizmom, koji su nakon pada komunizma zadobili globalnu prevlast.
Soros je tvrdio da historija posthladnoratovskog svijeta i njegovo lično iskustvo kao jednog od najuspješnijih mešetara međunarodnog finansijskog sistema pokazuju da neregulirani globalni kapitalizam podriva otvoreno društvo na tri različita načina. Prvo, budući da kapital može da se kreće bilo gdje kako bi izbegao poreze, zapadnim državama bivaju uskraćena sredstva neophodna za finansiranje javnih dobara. Drugo, budući da međunarodni povjerioci nisu dovoljno regulirani, oni se često upuštaju u „davanje neodrživih zajmova“ čime ugrožavaju finansijsku stabilnost. Konačno, pošto ovakva situacija povećava nejednakost na nacionalnom i internacionalnom nivou, Soros je bio zabrinut da će ljudi biti podstaknuti na neodređene „očajničke činove“ koji bi mogli ugroziti održivost globalnog sistema.
Soros je mnogo prije svojih ideoloških saveznika sa lijevog centra uvidio probleme u središtu finansijalizirane i deregulirane „nove ekonomije“ koja je obilježila 90-e i 2000-e. On je mnogo jasnije od svojih liberalnih istomišljenika uočio da će usvajanje ekstremnih oblika kapitalističke ideologije odvesti SAD u smjeru promoviranja politika koje podrivaju demokratiju i ugrožavaju stabilnost, kod kuće i u svijetu.
Po Sorosovom mišljenju, jedini način da se kapitalizam spasi od sebe samog je uspostavljanje „globalnog sistema odlučivanja“ koji strogo regulira međunarodne finansije. Međutim, još 1998. Soros je priznao da su SAD glavni protivnik globalnih institucija. SAD su do tog trenutka odbile da se pridruže Međunarodnom sudu za ljudska prava, odbile su potpisivanje sporazuma o zabrani nagaznih mina i jednostrano uvodile ekonomske sankcije gdje god im je to odgovaralo. Ipak, Soros se nadao da će američki donosioci odluka nekako ipak shvatiti da je u njihovom sopstvenom interesu da budu na čelu koalicije demokratskih zemalja posvećenih „promoviranju razvoja otvorenog društva i osnaživanju međunarodnog prava i institucija neophodnih za izgradnju globalnog otvorenog društva“.
Ali Soros nije imao plan o tome kako bi se moglo utjecati na sve veću odbojnost američkih elita prema svim oblicima internacionalizma koji ne služe njihovoj sopstvenoj vojnoj moći ili ekonomskoj dobiti. Ovo je upadljivi nedostatak Sorosove misli, naročito u vezi sa njegovim insistiranjem na primatu ideja u proizvodnji historijskih promjena. Međutim, umjesto da promisli ovaj problem on je prosto izjavio da će „promjena morati početi sa promjenom stavova, koja će se vremenom pretvoriti u promjenu politika“. Sorosov status kao pripadnika hiperelite i njegovo uvjerenje da uprkos svemu historija ipak ide u dobrom pravcu onemogućili su mu da uvidi ozbiljnost ideoloških prepreka na putu ostvarenja njegovih internacionalističkih ideala.
***
Militaristički odgovor Bushove administracije na napade na SAD 11. septembra 2001. naveo je Sorosa da prebaci svoj fokus sa ekonomije na politiku. Sve u vezi sa Bushovom administracijom njemu je bilo neprihvatljivo. U svojoj knjizi iz 2004. Mehur američke nadmoći Soros piše da su Bush i njegovi saradnici usvojili „vrlo primitivnu formu socijaldarvinizma“ polazeći od pretpostavke da je „život samo borba za opstanak zasnovana na zakonu jačeg“. Dok je prije 11. septembra „ova ideologija bila zauzdavana normalnim funkcionisanjem demokratije“, nakon ovog datuma Bush je „namjerno podgrijavao strah u zemlji“ kako bi ućutkao opoziciju i dobio podršku za kontraproduktivnu politiku militarističkog unilateralizma. Za Sorosa, izjave poput one „ako nisi sa nama, onda si sa teroristima“, posjedovale su zlokoban prizvuk nacističke i sovjetske propagande, za koju se on nadao da je stvar prošlosti. Soros je s pravom bio zabrinut da će Bush odvesti zemlju u pravcu „neprekidnog ratnog stanja“, u kojem će vojne intervencije van zemlje i gušenje slobode u samoj Americi biti normalizirani. Bush je stoga predstavljao ne samo prijetnju svjetskom miru, već i samoj ideji otvorenog društva.
Pa ipak, Soros je bio ubijeđen da Bushova „ekstremistička ideologija“ ne odražava „uvjerenja i vrijednosti većine Amerikanaca“ i očekivao je da će John Kerry pobijediti na predsjedničkim izborima 2004. Kerryjeva pobjeda, predviđao je Soros, podstaknuće „duboko promišljanje američke uloge u svijetu“ koje će u konačnom navesti građane da odbace unilateralizam i prihvate međunarodnu suradnju.
Ali Kerry nije pobijedio, što je čuvenog filantropa navelo da po prvi put dovede u pitanje političku pamet svojih sugrađana Amerikanaca. Nakon 2004. Soros je prošao kroz neku vrstu krize vjere. U svojoj knjizi iz 2006. Doba pogrešivosti Soros je pripisao Bushovu drugu pobjedu činjenici da je SAD „društvo zasnovano na optimizmu i nespremno da se suoči sa neprijatnom stvarnošću“: Amerikanci će, tvrdio je on, radije biti „zavedeni Bushovom propagandom“ nego se suočiti sa neuspjehom intervencija u Afganistanu i Iraku. Budući pod utjecajem tržišnog fundamentalizma i opsesije „uspjehom“, Amerikanci su spremno prihvatili tvrdnje političara da njihova država može pobijediti u nečemu tako apsurdnom kao što je rat protiv terorizma.
Bushova pobjeda je ubijedila Sorosa da će SAD opstati kao otvoreno društvo samo ako Amerikanci budu prihvatili „da je istina bitna“; u suprotnom, oni će nastaviti da podržavaju „rat protiv terorizma“ i sve užase koje on sa sobom nosi. Kako je Soros namjeravao utjecati na mišljenje Amerikanaca ostalo je, međutim, nejasno.
***
Finansijska kriza 2007-08. ohrabrila je Sorosa da se vrati ekonomskim pitanjima. Ovaj kolaps ga nije iznenadio; on ga je smatrao predvidivim ishodom tržišnog fundamentalizma. Štaviše, u svojoj knjizi iz 2008. Nova paradigma za finansijska tržišta Soros piše da će se „svijet uskoro suočiti sa krajem dugog perioda relativne stabilnosti zasnovane na američkoj dominaciji i dolaru kao glavnoj valuti međunarodnih rezervi“.
Predviđajući pad američke moći, Soros je uložio svoje nade za globalno otvoreno društvo u Evropsku uniju, uprkos primjedbama koje je ranije iznosio na račun zemalja članica zbog toga što nisu pravovremeno prihvatile istočnoevropske zemlje u svoje redove. Iako je priznavao da EU ima ozbiljnih problema, Soros je isticao da je to ipak organizacija u kojoj su države svojevoljno „pristale na ograničeno delegiranje svog suvereniteta“ zarad zajedničkog evropskog dobra. EU je stoga predstavljala regionalni model svjetskog poretka zasnovanog na principima otvorenog društva.
Sorosove nade u EU su, međutim, ubrzo bile razvejane trima krizama koje su podrile stabilnost unije: produbljivanjem međunarodne recesije, izbegličkom krizom i Putinovim revanšističkim napadom na međunarodno pravo. Iako je Soros vjerovao da su zapadne države teoretski u stanju da ublaže posljedice krize, zaključio je da će one ponoviti greške iz postsovjetskog perioda i da je dogovor o zajedničkoj politici malo vjerovatan. U posljednjih 10 godina Soros je razočaran time što je zapad odbio da oprosti grčki dug, time što nije uspio da razvije zajedničku izbegličku politiku i odbijanjem da razmotri materijalnu i finansijsku pomoć Ukrajini, neophodnu da se ova zemlja odbrani nakon Putinove aneksije Krima. Dodatno ga je uznemirilo to što je u nekim zemljama EU, od Britanije do Poljske, došlo do ponovnog uspona desničarskog etnonacionalizma, za koji se smatralo da je otišao na smetljište historije. Kada je Britanija 2016. glasala za napuštanje EU, Soros je zaključio da je „dezintegracija EU praktično nezaustavljiva“. Ispostavilo se da, uprkos Sorosovim nadama, EU ipak nije bila model uspjeha otvorenog društva.
On je i lično iskusio rasistički autoritarizam koji je tokom posljednje decenije postao prijetnja ne samo za EU, već i za evropsku demokratiju uopće. Od 2010. ovaj slavni filantrop je više puta ulazio u javne okršaje sa Viktorom Orbanom, autoritarnim, antiimigranski nastrojenim premijerom Mađarske. Nedavno je optužio Orbana da „pokušava ponovo uspostaviti lažnu demokratiju koja je vladala Mađarskom u periodu između dva rata“. U svojoj kampanji za posljednje izbore Orban je demonizovao Sorosa služeći se antisemitskim stereotipima i tvrdeći da on u tajnosti kuje plan da pošalje milione imigranata u Mađarsku. Također, Orban je zaprijetio da će zatvoriti Centralnoevropski univerzitet (koji njegova vlada podrugljivo zove „Soros univerzitetom“), a parlament je nedavno doneo novi paket antiimigrantskih zakona poznatih pod nazivom „Stop Sorosu“.
Ali dok Orban ugrožava mađarsko otvoreno društvo, Donald Trump predstavlja prijetnju otvorenom društvu kao takvom. Soros je pripisao Trumpovu pobjedu štetnim efektima tržišnog fundamentalizma i ekonomske recesije na američko društvo. U kolumni iz decembra 2016. on kaže da su Amerikanci glasali za Trumpa, „prevaranta sa diktatorskim ambicijama“, zato što „izabrani lideri nisu uspjeli da ispune legitimna očekivanja i težnje birača, što je onda ove navelo da se razočaraju u dominantne verzije demokratije i kapitalizma“.
Po Sorosu, umjesto da pravično raspodijele bogatstvo nastalo globalizacijom, „pobjednici“ kapitalizma su propustili šansu da „gubitnicima ponude kompenzaciju“, što je dovelo do drastičnog porasta nejednakosti na nacionalnom nivou, a zatim i do širenja osjećanja gnjeva. Iako je vjerovao da su „američki ustav i institucije dovoljno jaki da se odupru napadima izvršne vlasti“, on je bio zabrinut da će Trump napraviti savez sa Putinom, Orbanom i drugim autoritarnim liderima, što bi skoro u potpunosti onemogućilo izgradnju globalnog otvorenog društva. Jasno je da je u Mađarskoj, SAD i mnogim dijelovima svijeta koji su privlačili Sorosovu pažnju i investicije ovaj projekat trenutno zaustavljen.
***
Sorosova dalja putanja je nejasna. Na prvi pogled, neki skorašnji potezi ukazuju da se on pomjerio u pravcu ljevice, naročito u domenu reforme pravosuđa i pomoći izbjeglicama. Nedavno je napravio fond za podršku kampanji Laryja Krasnera, radikalnog tužioca iz Alabame, i podržao 3 slična kandidata za tužioce u Kaliforniji. Također je uložio 500 miliona dolara u ublažavanje svjetske izbjegličke krize.
S druge strane, neki njegovi potezi pokazuju da je i dalje vjeran tradicionalnoj Demokratskoj partiji, koja naprosto nije sposobna da adresira probleme sa kojima se u ovom trenutku suočavamo. Tokom stranačkih izbora za demokratskog predsjedničkog kandidata 2016. javno je podržavao Hillary Clinton, a nedavno se obrušio i na potencijalnu predsjedničku kandidatkinju Kirsten Gillibrand zbog toga što je tražila od Ala Frankena da podnese ostavku nakon što je otkriveno da je seksualno uznemiravao voditeljku Leeann Tweeden. Ako Soros nastavi finansirati uistinu progresivne projekte mogao bi značajno doprinijeti razvoju otvorenog društva; ali ako odluči braniti banalni establišment Demokratske partije doprinijet će daljoj degradaciji američkog javnog života.
Tokom svoje duge karijere Soros je načinio mnoštvo mudrih i uzbudljivih intervencija. Iz demokratske perspektive, međutim, činjenica da je samo jedna bogata osoba u stanju da izvrši toliki utjecaj na javno odlučivanje izgleda zastrašujuće. Sam Soros je prepoznao da je „veza između kapitalizma i demokratije u najboljem slučaju slaba“. Problem za milijardere poput njega jeste pitanje šta da rade sa ovom informacijom. Otvoreno društvo zamišlja svijet u kojem svako od nas prepoznaje ljudskost svih drugih i odnosi se prema njima kao prema jednakima. Međutim, ako se većina ljudi bori oko posljednjih komada sve manjeg kolača, teško je zamisliti kako bismo mogli stvoriti svijet u kojem bi Soros – ili bilo ko od nas – želio živjeti. U ovom trenutku, Sorosovi kosmopolitski snovi ostaju samo to – snovi. Pitanje je zašto je to tako, a odgovor bi mogao biti da je otvoreno društvo moguće samo u svijetu u kojem nikome – ni Sorosu, ni Gatesu, ni DeVosu, ni Zuckerbergu, ni Buffetu, ni Musku, ni Besosu – nije dopušteno da postane toliko bogat.
(TBT, The Guardian)